Mnogi se pitaju zašto nam je taj vječni život tako otajstven, skriven, pa na prvu možda i nedostižan i istina je da je takav, upravo otajstven jer ga našim tjelesnim očima ne vidimo, ali ga zato cijelim svojim bićem osjećamo. U nama se javlja kao potreba, čak i više – kao zahtjev naše naravi i cijeloga našega postojanja osjećajući ga kroz vjeru koja jasno govori da je vječni život, zapravo, težnja našega ovozemaljskoga življenja bez kojega bi sasvim isprazno bilo živjeti.
A što zapravo znači živjeti? Ili još bolje: kako živjeti na putu prema svetosti, na putu prema ostvarenju vječnoga života? Život je najveći Božji dar čovjeku koji smo pozvani sami oblikovati i na svoj način živjeti. Podarivši nam otajstvo života, Bog nam je dao i slobodu izbora, a u toj se slobodi mi dalje sami opredjeljujemo. Istina, mnogi su koji danas drhtavim glasom opisuju bolnu realnost svoje svakodnevnice, ali bez obzira na to, u njima se ipak rađa osjećaj slobode izbora, budi se ona mala svjetlost koja sramežljivo viri ispod tamnih omotača i nudi mogućnost izbora – opredijeliti se za Boga i s Bogom graditi budućnost ili pak pristati na drugi izbor pa se uzdati u vlastite snage.
Svetkovina Svi sveti kroz živote tolikih svetaca jasan je znak kako je prvi izbor onaj pravi. Tada čovjek započinje prihvaćati ono što je oduvijek držao pod „neprihvatljivo”, shvaća i prihvaća da ima Netko veći od njega, ali da je On veći samo radi njega, radi čovjeka i njegova ostvarenja i ona knedla koja se teško probavlja, a uz koju je čovjek bio primoran gutati životne događaje, polako će početi gubiti na svome intenzitetu. Ima li onda većega dara i blagoslova od ovoga – znati da je Bog spreman biti na razini čovjeka samo radi njegova dobra?
U svojoj biti čovjek čezne za nekim tko će prepoznati njegove talente i potencijale i tko će ga, u konačnici, bezuvjetno voljeti. A bezuvjetno voljeti može samo Bog koji nas upravo takvom ljubavlju ljubi. To je bio i ostao Božji izbor koji nam u moru neugodnih valova koje je donio životni tijek, omogućuje da ne izgubimo vjeru, nego prihvatimo uzburkano životno more i naučimo plivati u njegovim nemirnim vodama. Jer valovi su samo privremeni i prolazni nakon kojih se dolazi do novih životnih staza na kojima se društvenim standardima smjelo zatvaraju vrata, a odlučno surađuje s Bogom kreirajući tako uspješnu životnu priču.
Takva priča dobiva novu dimenziju, tada svaki čovjekov uspjeh ima duboki smisao – diploma, posao, obitelj i sve što čovjek na novoj stazi čini postaje važno za cijelo čovječanstvo jer je nastalo kao plod suradnje s Bogom jer samo suradnja s njim ima obećavajuće rezultate, sve suprotno je privremeno i u trenu zaboravljeno.
U tom je kontekstu i svetkovina Svih svetih, a jednako tako i Dušnoga dana podsjetnik i poticaj kako naš ovozemaljski život treba biti svet i kako ga već sada trebamo kvalitetno graditi jer je on polje na kojemu sijemo sjeme za plodove vječnoga života. Na tom će putu čovjek, ovozemaljski putnik, prije nego uopće dotakne svoj unutarnji biser i dobro skriveno duboko u njegovu srcu, morati očistiti slojeve prljavih nakupina koje su prikrivale njegov sjaj jer ono što je krucijalno za naše duhovno ostvarenje nalazi se u nama samima. U vrtlogu dnevnih obveza čovjek se vrlo često nađe u galami izvanjskoga svijeta pa ne može čuti ono što mu dijete u njemu poručuje, a slika koju registrira o svijetu postaje vrlo ograničena zatvarajući ga tako u strah koji ga sprječava u otvaranju i otkrivanju nepoznatoga. Istovremeno, materijalni svijet nameće neka posve nova i, prije svega, brza rješenja za životne dileme. U takvim trenucima, kada čovjek kroz život „juri” bez pogleda unutra, pod naletima vjetrova izvanjskih pritisaka, nerijetko posustaje. Katkada i padne. I to su oni trenuci koji obično potiču preokret i promjenu. Ostaje pitanje jesmo li dovoljno utišali svoj um kako bismo mogli čuti ono što nam poručuje Božja ljubav?
Čini se kako je i datumska povezanost blagdana Svi sveti i Dušnoga dana zgodna prilika za pronalaženje odgovora na ovo pitanje jer u nama pobuđuju čežnju za temeljnim smislom i konačnim ciljem našega životnoga puta, a to je – vječni život u Bogu. Bog je onaj koji pruža pomoć u pravom trenutku, vraća volju za životom, ojačava u suočavanju s teškoćama čak i onda kada među ljudima nestaju osnovne ljudske osobine. Stoga, svaka suradnja s Njim je korak bliže na putu prema svetosti, prema konačnom cilju – vječnom životu.
