Početna stranica » Na vrh glave perla

Na vrh glave perla

185 pregleda

Livanjske djevojačke i nošnje mlađih udanih žena od ostalih hrvatskih nošnji u Bosni i Hercegovini izdvaja i ukras od paunovih pera perla. Perla u selima Livanjskoga polja razlikuje se od one iz župe Podhum po tome što ima sliku sveca na koju se pričvršćuju paunova pera

Seoske nošnje livanjskoga kraja pripadaju području od župe Podhum, s naseljima uz Buško jezero, s jedne strane, i župe Ljubunčić kojoj pripadaju sela Livanjskoga polja, s druge strane. U ovom graničnom poddinarskom kraju ispreplitali su se različiti utjecaji i izgradio način odijevanja po kojemu se lokalno stanovništvo razlikuje od susjednih mjesta iz Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, od načina oblačenja u Kupresu, Tomislavgradu i Bosanskom Grahovu.

Muške nošnje u livanjskom kraju, do danas sačuvane, dio su naslijeđa iz 19. i početka 20. stoljeća. Muške košulje danas su sapetih rukava za razliku od onih starijih sa širokim rukavima. Novije košulje su bez specifičnih i vrijednih ukrasa veza od bijeloga konca po čemu su se krožane košulje jugozapadne Bosne razlikovale od drugih područja. Svečane ljetne muške hlače čakšire izrađivane su od crne ili tamnoplave čohe, a za izradu zimske odjeće korišteno je crno valjano sukno. Ljeti su se nosile hlače, gaće, izrađene od ručno tkanoga domaćeg platna s ukrasima, resama, kićankama od bijeloga konca.

Oko pojasa muškarci su se opasivali crnim ili tamnocrvenim širokim tkanicama protkanim raznobojnom vunom. Za izradu muških prsluka bez rukava korišteni su različiti materijali: za anterije domaće tkano platno, a za čerme i džamadane, kao i za kapute koparane s rukavima upotrebljavano je valjano crno sukno. Iako su nekada muški prsluci bez rukava bili ukrašeni srebrnim nakitom tokama, do danas nisu sačuvani. Do početka 20. stoljeća muška pokrivala za glavu, kapa fes i dugi tkani šalovi nisu se razlikovali u načinu nošenja od ostalih krajeva. Danas se livanjski način omatanja šala oko fesa razlikuje po tome što se vrh fesa ne pokriva. Na nogama su oblačili čarape od bijele vune ili čarape terluke pletene od tamnocrvene vune.

Ženske nošnje su mnogo raskošnije vezom, ukrasima i nakitom. Jednako kao i muške košulje i ženske danas nemaju široke ukrašene rukave, nego su sapete i s malo ukrasa. Do sredine 20. stoljeća košulje su se ukrašavale vezovima na prsima i oko rukava. Košulje su opasivane crnom tkanicom protkanom raznobojnim koncem. Preko tkanice oblačile su se različite vrste pregača. Među njima je najraskošnija bila ona tkana od metalnoga konca boje zlata srmena. Preko pregača nose se dvije kupovne crvene pamučne marame s cvjetnim motivima pri dnu ukrašene resama od crvenoga konca. Preko marama se nosio metalni pojas ćemer pas s kopčama paftama od srebra ili kožni s ukrasom od olova.

Djevojke i mlađe udane žene nosile su kratki prsluk anteriju od bijeloga pamučnog platna i crni dugi kaput bez rukava sadak po prsima ukrašen crvenom čohom i austrijskim kovanicama. Mlađe djevojke nosile su dugi kaput s rukavima aljinu biljaču izrađenu od bijeloga valjanog sukna, a udane i starije žene oblačile su kaput modrinu s rukavima od crnoga ili tamnoplavoga valjanog sukna po rubovima prsiju ukrašenim crvenom čohom i izlivenim nakitom.

Djevojačka oglavlja pokazivale su fizičku dob i bračno stanje. Djevojčice su na glavi nosile kape od crvene čohe, ali bez ukrasa. Već oko desete godine stavljale su ukras od kovanica cvancike na kape. Ovo ukrašavanje u livanjskom kraju specifično je po tome što se kovanice redaju u dva reda i između njih ostavlja praznina, dok se u drugim krajevima kovanice redaju jedna do druge po cijeloj dužini kape. Kada stasaju za udaju, djevojke kapu još više ukrašavaju i dodaju pozlaćene kovanice i preko nje nose maramu od čipke barunžuk ili burundžuk. Iako je marama imala turski izraz ona je izrađivana zapadnoeuropskim načinom veza po bijelom rupičastom pamučnom platnu tilu. Ukoliko su same vezle marame, žene su ih ukrašavale kićankama od bijeloga konca. Imućnije djevojke kupovale su marame od čipke.

Livanjske djevojačke i nošnje mlađih udanih žena od ostalih hrvatskih nošnji u Bosni i Hercegovini izdvaja i ukras od paunovih pera perla. Perla u selima Livanjskoga polja razlikuje se od one iz župe Podhum po tome što ima sliku sveca na koju se pričvršćuju paunova pera. Nekada je perla, doduše manja, bila i muški svatovski ukras koji se prestao nositi poslije Drugoga svjetskog rata. Na dan vjenčanja mladenka je nosila isto oglavlje kao i dok je bila djevojka, ali je lice prekrivala jednim krajem čipkaste marame burundžuka. Kratko vrijeme poslije udaje ista marama pokrivala je raskošnim vezom od raznobojnoga konca ukrašenu kapu poćalicu koja je nošena kratko vrijeme po udaji. Poćalica se nosila do rođenja prvoga djeteta ili do dolaska nove nevjeste u istu kuću. Starije udane žene nosile su crvene marame preko kojih su prebacivale maramu bošču od domaćega tkanog ili kupovnoga pamuč nog platna.

Nakit djevojaka bio je dosta raskošan. Od raznih vrsta naušnica, i bosanskih i dalmatinskih, u ovom kraju su nošene i naušnice što su ih izrađivali majstori kujundžije, Albanci katolici. Na grudima su nošeni filigranskih križevi, lanci s kovanicama đendar. Jedan oblik nakita kada je nestao iz upotrebe je držač za kapu podbrnjik. Njegov naziv se izjednačio s đendarom. Marama na glavi pričvršćivana je srebrnim iglama špiodama ukrašenima lančićima na čijim krajevima su manje kovanice turskoga ili austrijskoga novca.