Objavljeno:
12. 10. 2019. 13:00
Piše: Stjepan Lice

Zatrpani smo znanjem o koječemu. Zatrpavaju nas sa svih strana. Pritom odabiru čime će nas zatrpavati: ponešto prešućuju, ponešto prenaglašavaju i zbog toga se nimalo ne uznemiravaju. Sve predstavljaju na način za koji smatraju da će pogodovati njima i njihovim probicima. Tako pred očima mnogih oblikuju svijet, u koji je uključeno mnogošto od privida, svijet iz kojega izostaje mnogošto od zbilje.

Mi uvijek iznova nasjedamo. U nastojanju da upoznamo svijet u kojemu živimo – shvaćajući to čak kao iskaz svoje savjesnosti i odgovornosti – prolazimo putovima koje drugi za nas utiru i tako odlazimo sa svojih putova, iz svoga svijeta. Na nekom mjestu odlažemo Evanđelje, odlažemo svoju dušu, i nastavljamo dalje i ne znajući da smo okrali sami sebe, ali i svijet u kojemu nam valja živjeti, biti ljudi.

Zaokupljeni potrebom da stječemo što više znanja, sve oko sebe – i svijet i ljude – sve više promatramo s razmaka. Događa nam se da se jednako tako odnosimo i prema Bogu. Vjerujemo da o njemu znamo toliko toga – i sve više. A poznajemo ga, susrećemo sve manje. Ima ih čak koji znanje o Bogu smatraju vrednijim, uzvišenijim od blizine s njim, od života po njegovoj riječi. Sve manje je subjekata u našem životu, sve više objekata. I sami smo sve manje subjekti.

Nema dubljeg znanja od susreta s Bogom. Od življenog susreta s Bogom. Tek se u tom susretu na primjeren način smještaju svi životni susreti, pa i onaj sa smislom vlastitoga života.

Po življenom susretu s Bogom pozvani smo – iz vlastitog određenja i truda – vjerodostojno pružati spoznaju spasenja svakome bez razlike. Pozvani smo svime što jesmo i činimo svjedočiti da je to iskustvo temelj našega života, naše osobnosti. Živjeti svoju vjeru i kao zahvalnost i kao odgovornost. Jer vjera koja se ne umnaža i nije vjera.

Najvrednije znanje našega života jest ono na koje se tako često ne odlučujemo, od kojega nerijetko zaziremo, kojemu se čak i podsmjehujemo. Ono proizlazi iz učenja na koje nas upućuje Evanđelje, Isus Krist: „…učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.

Odlučiti se živjeti to znanje znači ne pristati na ispraznost i privid, odmaknuti se od njih, i živjeti i oblikovati Božju zbilju. Zbilju koje nema bez osobne malenosti. Zbilju koja se nalazi u bliskosti i neposrednosti, u dijeljenju svega što život jest. Nasuprot tome, znanje koje nas odvaja od Boga i ljudi i nije znanje, nego zabluda, štoviše prevara.

I zato te molim, Gospodine, da otajstva Kraljevstva koja si objavio malenima objaviš i mudrima i umnima!

Izvor:
Svjetlo riječi