Objavljeno:
10. 08. 2017. 12:15

Moja najstarija sestra Kate rodila je osmero djece: sedam sinova i jednu kćer. Jednom prilikom pitala ju je njezina kćer Marinka: – Mama, jesi li ti ikada bila ludo zaljubljena u nekog?

Majka joj odgovori: – Jesam, ćeri. Samo mi nismo u to vrijeme tomu davali veliko značenje. Odrastali smo u neko drugo vrijeme, kada nismo bili naučeni puno dobivati. Nismo imali ništa svoje. – Sve je bilo zajedničko, čak i soba – i krevet. I kad tako odrasteš, moja Marinka, onda ne očekuješ od onoga koga voliš neka junačka djela. Tako sam i ja jednom, od nekoga koga sam voljela, dobila naranču. – To je u to vrijeme bio jako vrijedan dar! Danas ti to ne možeš ni zamisliti.

Stalno sam tu naranču nosila sa sobom, u džepu od kecelje. I kadgod sam imala priliku – da me nitko ne vidi, uzimala bih je u ruku, i gledala je – i divila joj se. – Tako na kraju nisam znala, koga više volim: onoga koji mi je dao taj dar, ili naranču.
Kroz cijelo to vrijeme, razmišljala sam da je sama pojedem; ali nisam mogla, bez svojih sestara i braće – bez Ane, Lucije, Nevenke, Ilije i Joze.

I tako ti ja na kraju ogulim naranču, i dadnem svakome od njih po krišku.
– Eto, to je bila ljubav, moja Marinka!

/Josip Andrić i Marinka (Matošević) Žilić/

Izvor:
Kalendar svetog Ante