Objavljeno:
09. 05. 2018. 10:30
Ilustracija / Izvor: Google

Je li Božji poziv dan čovjeku posve izgubljen iz vida?

Autor: Fr M. Raymond, O.C.S.O

Osvrnite se oko sebe. Živimo u svijetu koji je izgubio vjeru. Poslovi i postignuća zamijenili su religiju i u takvom svijetu ljudi vrlo ozbiljno shvaćaju posao. Ne žele ništa manje, nego savršenstvo u njemu. Dakle, njihov cilj i način na koji prosuđuju sve oko sebe je učinkovitost. Tako se i prema ljudima više ne odnosi kao prema onome što jesu, već prema onome što mogu učiniti. Nije ni čudo što je gospodarski svijet na klimavim nogama, jer je izgubio centar ravnoteže.

Tvoj primarni poziv, kao i kod svakog drugog čovjeka jest biti, a ne činiti. Cilj tvoga života jest svetost, a ne učinkovitost, jer nisi stroj za proizvodnju. Bog ti je udahnuo besmrtnu dušu i zato bi upoznavanje Boga i gajenje pobožnosti trebali biti tvoj cilj.

Svaki rad i struka, čak i ona najviša, samo su sredstva da izrazimo nutarnju cjelovitost i napredujemo na putu svetosti. Oni nikako ne bi smjeli postati naš idol ili nas potpuno okupirati.

Vjerojatno se danas boriš s istinama koje su strašno iskrivljene. Ispravi ih pa ćeš moći dvadeset i četiri sata dnevno živjeti kao čovjek, kao dijete Božje, a ne životariti kao robot koji se mehanički kreće ukrug, a zapravo samo čeka zvižduk koji će mu omogućiti da izađe iz začaranog kruga i zaigra.

Svi su ljudi stvoreni jednaki, ali nisu rođeni jednaki. Daleko od toga! Neki su rođeni sa srebrnim žlicama u ustima, a drugi se moraju uhvatiti lopate. U svojoj enciklici o radu, papa Leon XIII. je pokazao da je društvo oduvijek bilo slojevito i tako će uvijek biti, jer je to volja Božja. To možemo neposredno vidjeti u činjenici da „među čovječanstvom oduvijek postoje razlike: ljudi se razlikuju po sposobnosti, vještinama, zdravlju, snazi. Nejednaka sreća zapravo je rezultat neravnopravnoga stanja”.

Ali imajmo na umu da je za postizanje konačnoga cilja, a to je povratak Bogu u cjelovitosti i svetosti, svakom čovjeku darovana sloboda od njegova Stvoritelja. Nitko nema razloga za pritužbu. Možda nećemo biti dovoljno talentirani da osvojimo svijet, ali imamo više nego dovoljno da krotimo svoju grešnu narav, a to je, naravno, jedino osvajanje koje se računa. U vječnosti nećemo biti suđeni po produktivnosti, već samo po sličnosti Kristu. Stoga je nužno naučiti kako rasti u sličnosti Kristu dok ste na poslu, jer morate raditi. To je Bogom dan zakon života.

Rad je dio Božjeg plana za ljude. Bog je tvoj savršeno dobri Otac, stoga su svi potencijali koje ti je darovao za tvoju sreću.

Rad je svet

Drugi je korak vrlo jednostavan. Ako je rad Božja volja, on te mora posvećivati. Jer, u konačnici, svetost se sastoji u vršenju Božje volje. Stoga je posao sveta stvar; to je sakramentalni – vanjski znak – koji daje milost. Dakle, možeš ići na posao iz istoga razloga iz kojeg ideš u crkvu da se klanjaš Bogu! Rad je stvar vjere. A to je sveto.

Ovo je naravno antiteza načina na koji mnogi suvremeni ljudi zamišljaju posao. Oni ga uzvisuju, ali su potpuno preokrenuli vrijednosti i istinu. Osoba koja pomaže u proizvodnji bezlične robe nalazi se daleko ispod robe koju pomaže proizvesti i stoga je potpuno dehumanizirana. Papa Pio XI. je izložio ovu situaciju u svojoj enciklici Quadragesimo Anno, govoreći: „Uvjeti društvenoga i gospodarskog života takvi su da mnoštvo ljudi može jedino s velikim teškoćama obratiti pažnju na jedinu potrebnu stvar: njihovo vječno spasenje.” Ali možete se boriti protiv tih uvjeta i prevladati te istinske poteškoće. Sve što trebate učiniti jest misliti Kristovim umom i djelovati u skladu s voljom Božjom; onda ćete ići na posao s istom nakanom s kojom idete u crkvu.

Je li to moguće?
Pa, ti si ono što su tvoje misli. Čovjek je njegov um. Što te motivira da ideš  u crkvu? To jednako vrijedi i za odlazak na posao, jer je na prvom mjestu Božja volja. Stoga, tvoj posao može biti čin poslušnosti tvom Nebeskom Ocu. Vjera, nada i ljubav već su ostvareni u tom činu i stavu uma. Nadalje, poslušnost je prva pokora dana grešniku, tako da i ti poslušnost možeš prinijeti kao pokajnicu za svoje grijehe i grijehe cijeloga svijeta. Možeš se moliti Bogu za milosrđe svima koji se trude i na taj način ispunjavaju ove dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, jer Krist je rekao da je to sve što se traži od čovjeka.

Shvaćaš li da ti je Bog, oblikujući te u radnika, dao udio u onoj univerzalnoj Providnosti kojom upravlja cijelim čovječanstvom i u Njegovu činu očuvanja kojim drži svijet u svojoj ruci? Ako si poljoprivrednik, onda dobro znaš da radiš ruku pod ruku s Bogom u proizvodnji hrane za okrjepu ljudskoga tijela, a time neizravno i za njegovu dušu. Umnažanje kruha i riba, koje se dvaput spominju u Novom zavjetu, doista su bila čudesna događanja. Pa ipak, sveti Augustin se s pravom smije onima koji se čude, jer ukazuje na relativno malo sjemenja koje se sije na zemlji i milijune koji se hrane njihovim žetvama. On nas podsjeća da su ova godišnja čuda za Boga jednako vrijedna kao i čuda umnažanja koja čitate u Evanđeljima.

Ali Božja Providnost ne završava na poljima. On upravlja cjelokupnim procesom od sjetve sjemena do rasta, žetve, a zatim vršidbe, mljevenja i prodaje. Božja ruka umiješana je i u pečenje kruha također, kao i usluživanje za stolom. Dakle, gdje god čovjek traži i djeluje istinito, on zapravo radi ruku pod ruku s Bogom.

Ova istina donosi Kraljevstvo nebesko među nas. Suhe šljive mogu rasti u Kaliforniji, krumpir u Idahu, breskve u Gruziji, pšenica u Kansasu i kukuruz u Kentuckyju; govedina se može uzgajati u Teksasu, a svinje se kolju i u Chicagu. Ali niti jedan proizvod nikada neće biti poslužen ni na jednom stolu kilometrima uokolo, osim ako svi muškarci i žene ne surađuju s Bogom u proizvodnji, preradi, očuvanju, isporuci, prodaji i pripremanju. Dakle, svatko – od uzgajivača do dječaka koji lijepi etikete, kućanice ili zaposlenog kuhara – Božji su pomoćnici bez kojih ni ti ne možeš imati obrok.

Gledano iz ove perspektive, kako onda rad može biti bilo što drugo osim obožavanja i slavljenja Boga? Otkako je Adam sagriješio, posao bi trebao biti sveta stvar. Zato se može ponuditi Bogu u znak zahvalnosti za oproštenje koje je Krist donio grešnicima, kao nadoknadu za počinjene grijehe, kao molitvu da se ne griješi više protiv Božjih zapovijedi, ali još bolje i uzvišenije, kao sve veće klanjanje Božjoj volji i Njegovoj providnosti. Ova četiri dijela jesu četiri dijela Svete mise. Stoga, tvoj rad može biti i trebao bi biti euharistija: žrtvovanje i sakrament.

Samo se pogani mogu smatrati radničkim robovima. U Rimskom Carstvu, prije Krista i kršćanstva, robovi su obavljali sav posao. Takozvana kulturna klasa smatrala je trud i rad ispod svoga dostojanstva. Ali budući da je Sin Božji postao seoski drvodjelac, niti jedna istinski kultivirana osoba ne može gledati na posao – bilo da je težački ili ručni rad – kao nešto manje od oplemenjivanja, čak i odgajanja.

Tridentski koncil nas poučava da su Kristove muke i smrt glavno sredstvo kojima je otkupio čovječanstvo. Ta izričita dogma podrazumijeva da nas Krist nije otkupio samo na Kalvariji. Drugim riječima, dok je Isus radio u Nazaretu kao tesar, jednako je otkupio čovječanstvo kao i kad je bio na Kalvariji pribijen na drvo. To nam govori da kada Isusove ruke drže zrakoplov ili pilu, On čini volju Svoga Oca i tako i nama omogućava spasenje, jednako kao i kada su te iste ruke bile probodene čavlima i visjele na njima. Sin Božji otkupio je ljude na stolarskom stolu u nazaretskoj tami, jednako kao i kad ga je slijedilo mnoštvo i slavilo ga kao Kralja i jednako sigurno kao kad ga je mnoštvo ismijalo, mučilo i razapelo ga kao kralja!

Izvor:
Svjetlo riječi/Catholic Exchange