Objavljeno:
07. 02. 2020. 11:00

U trenutku mazanja svetim uljem osjetila sam nešto što nikada neću moći izreći. Mislila sam da više nisam na zemlji, toliko mi je srce bilo ispunjeno čistom radošću. Ne znam izreći, što sam osjetila, ali znam da je to bio Duh Sveti.

Piše: fra Damir Pavić

Vjerojatno ćete se složiti sa mnom: pomalo čudan naslov? Iako sam dugo dvoumio oko njega, ipak mislim da najbolje odražava sveticu o kojoj želim prozboriti. Želja mi je također, na njezinu primjeru, posvijestiti svima nama jedincatost ljudskoga života, ispruženu božansku ruku spasenja te brojne milosti kojima nas Bog obasiplje za života. Jesmo li toga svjesni? Zar se često ne kockamo s Božjim strpljenjem, prezirući tolike milosti Duha Svetoga i tvrdoglavo odgađajući obraćenje za sutra koje nikada ne dolazi? Odgovor na to pitanje trebao bi dati svatko od nas. Prisjetimo se samo sakramenta svete krizme ili potvrde, po kojem bismo trebali postati zapaljena baklja Duha Svetoga, potvrđeni za Kristove neustrašive vojnike na vjetrometini ovoga svijeta koji je poprište borbe između dobra i zla. Međutim, dobro nam je poznato da se spomenuti sakrament, iz mnoštva razloga, udaljio od prvotne svrhe postajući mnogima milosni trenutak konačnoga raskida s Crkvom i Božjim zapovijedima.

Čemu ovaj neuobičajeno dugi uvod? S razlogom, dakako! Meni je bilo dirljivo pročitati kako je djevojčica Franciska Cabrini, najmlađa od trinaestero djece iz pobožne talijanske obitelji, opisala vlastitu krizmu koju je primila u dobi od sedam godina: „U trenutku mazanja svetim uljem osjetila sam nešto što nikada neću moći izreći. Mislila sam da više nisam na zemlji, toliko mi je srce bilo ispunjeno čistom radošću. Ne znam izreći, što sam osjetila, ali znam da je to bio Duh Sveti.” Što je tu posebnoga, mogli bismo pomisliti, jer za očekivati je da dječje srce doživi ushićenje u susretu s uzvišenim stvarnostima. Ionako dijete to kasnije zaboravi i u nadolazećim godinama pospremi u riznicu zaborava. Međutim, ovaj događaj, prema njezinim vlastitim riječima, bit će prijelomnica i oblikovat će cijeli njezin život.

Već od toga trenutka u ranoj djetinjoj dobi Franciska je imala čvrstu sigurnost da ju Duh Sveti poziva na posvećeni redovnički život. Budući da je od svojih roditelja slušala priče o kršćanskim misionarima u dalekim zemljama, osjećala je kako na božanski poziv treba odgovoriti u misionarskom duhu. Iako kasnije završava učiteljsku školu kod redovnica i započinje raditi taj posao, njezino srce i nadalje žudi za redovničkim životom u misijama. Međutim, tada u Italiji nije bilo nijedne misijske kongregacije za žene. Ujedno, kako to obično biva u životu svetaca, prolazi kroz veliku patnju i poniženje jer nijedan red ju ne želi primiti zbog njezina krhkoga zdravlja. Jedino što joj uspijeva uz pomoć župnika jest da se uključi u rad „Kuće providnosti”, ustanove koja je tri godine kasnije ukinuta zbog različitih poteškoća. Međutim, Franciska kao sposobna odgojiteljica i voditeljica, uz pomoć biskupa koji poznaje njezinu želju za misijama, okuplja iz dokinute ustanove oko sebe sedam djevojaka te tako 1880. godine nastaje Družba misionarki Presvetoga Srca Isusova.

Godinu kasnije papa Leon XIII. potvrđuje Pravilo sestara misionarki i upućuje riječi sestri Franciski: „Vaša ustanova je još mlada. Potrebna su joj sredstva. Pođite u Sjedinjene Američke Države. Ondje ćete naći pomoć, ali i ogromno polje rada.” Poslušala je papin savjet i već 1889. godine zajedno s deset sestara stiže u New York. Tako je započeo misionarski rad ove neustrašive žene koja će na svojim misijskim putovanjima 28 puta preploviti Atlantik! Ovaj podatak je utoliko zanimljiviji znajući kako je potkraj života u pismima svojim sestrama priznala da se boji mora, ali da je žar za misije prevladala strah. U brojnim američkim gradovima osniva škole, bolnice, sirotišta. Svoju misijsku djelatnost kasnije je proširila na Srednju i Južnu Ameriku kao i Europu. U neumornoj želji za spasenjem duša, iako je cijelo vrijeme bila izložena napadima i nerazumijevanjima, sebe je razdavala do kraja zdušno radeći u bolnicama i sirotištima. Svojim sestrama je običavala reći: „Radimo, radimo! Imat ćemo čitavu vječnost da se odmorimo!” A prilikom drugoga posjeta papi Leonu XIII. jednostavnim riječima objasnila je tajnu neumornoga apostolata: „Ja radim za Krista, a On se brine da ne padnem pod svojim bremenom.”

Umrla je u Chicagu 1917. pripremajući božićne poklone za napuštenu djecu. U trenutku smrti njezina Družba imala je dvije tisuće sestara u 70 redovničkih kuća, a sestre su se brinule za preko pet tisuća siročadi i više od sto tisuća bolesnika.

Blaženom ju je proglasio papa Pio XI. 1938., a svetom 1946. godine. Idući papa Pio XII. proglašava je 1950. zaštitnicom iseljenika. Svetišta posvećena sv. Franciski nalaze se u Chicagu, na Manhattanu u New Yorku i u mjestu Golden u Coloradu. U procesu beatifikacije dogodilo se i ozdravljenje slijepoga novorođenčeta imenom Peter Smith, koji će kasnije postati katolički svećenik.

 

Izvor:
Svjetlo riječi