Objavljeno:
12. 05. 2018. 07:00

Kada uspoređujemo Bosnu i Hercegovinu s drugim europskim zemljama – po ekonomskim, političkim ili nekim drugim društvenim pokazateljima – nekako već unaprijed očekujemo kako će njezini rezultati biti među lošijim rezultatima, odnosno kako će dno liste biti rezervirano uvijek samo za nju.

Piše: Željko Bošnjak

Međutim, Bosna i Hercegovina zna ponekad iznenaditi pa se nađe i u samom vrhu dobrih pokazatelja. Tako je među vodećim zemljama po zalihama pitke vode, odnosno njezini stanovnici imaju najmanju stopu rastave brakova na cijelom europskom kontinentu. Dobrih pokazatelja je, nažalost, uistinu jako malo. Među glavnim razlozima zašto je tako, svakako se izdvaja turbulentna politička prošlost s početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Rat i njegovi nusproizvodi uništavali su sve pred sobom. Ostavili su bolne tragove, od kojih se još i danas sporo i teško svi zajedno pokušavamo oporaviti.

Jedan od nezahvalnih pokazatelja, koji našu zemlju svrstava na daleko najlošije mjesto u cijeloj Europi, je površina zemljišta označenoga minskim poljima. Usprkos značajnom napretku u rješavanju ovoga problema, Bosna i Hercegovina se i danas suočava s opasnostima od raznih minskih polja. Ovaj mjesec kada se obilježava Međunarodni dan svjesnosti o opasnostima od mina i dan pomoći u protuminskom djelovanju (4. travnja), može se  konstatirati kako je u Bosni i Hercegovini zaista uloženo mnogo napora za identificiranje i čišćenje područja zagađenih minama, ali se, nažalost, mine još uvijek mogu pronaći u skoro cijeloj zemlji.

Mine su neselektivno oružje koje šteti vojnicima i civilima. One ostaju opasne i nakon ratnih sukoba, pa je njihovo korištenje oduvijek bilo kontroverzno. Međunarodna kampanja za zabranu mina (International Campaign to Ban Landmines – ICBL) svakodnevno ukazuje na opasnost od mina te potiče javnost na solidarnost i krajnju ozbiljnost u rješavanju ovoga problema. Najveći napredak ostvarili su 1997. godine, kada je njezin vođa Jody Williams osvojio Nobelovu nagradu za mir, a zbog postizanja Konvencije o zabrani uporabe, skladištenja, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina. S današnjim danom, ovaj dokument neformalno poznat i kao Otawski ugovor potpisale su 162 države svijeta. Međutim, još uvijek postoji i lista zemalja koje nisu potpisale ugovor. Predvode je zemlje koje najviše proizvode eksplozivna sredstva, a to su Sjedinjene Američke Države, Rusija, Pakistan, Saudijska Arabija, Iran, Indija i Kina. Svaka od njih – zbog njima važnoga razloga.

Žrtve muškarci i djeca

Bosna i Hercegovina, kao i sve susjedne zemlje, bila je jedna od prvih država koja je potpisala ovu Konvenciju, ali 20 godina kasnije poslu se ne nazire kraj. Zbog loših evidencija gdje su se locirale mine, izgubljenih zapisnika, kao i zbog posebnoga opterećenja nedovoljno razvijene tehnologije za operativni rad na terenu proces razminiravanja u Bosni i Hercegovini ima dimenziju više, što cijeli proces čini uvelike sporim i skupim. Trenutna veličina minski sumnjive površine u Bosni i Hercegovini iznosi 1091 km2  što čini o 2,1 % ukupne površine zemlje. Područja zagađena minskim poljima direktno utječu na sigurnost više od pola milijuna stanovnika, koji žive u skoro 1400 ugrožene zajednice gradova i općina. U bazi podataka bosanskohercegovačkoga Centra za uklanjanje mina (BHMAIS), trenutno je registrirano 20 220 zapisnika minskih polja, a procjenjuje se kako je ostalo još oko 1100 km2 područja kontaminiranoga minama ili ostalim eksplozivnim sredstvima.

Minski sumnjiva površina na prostoru Republike Hrvatske iznosi 406 km2,  odnosno 0,7 % ukupne površine zemlje. Minski sumnjivi prostor obuhvaća 58 gradova i općina, a pretpostavlja se kako je ostalo još neuklonjenih 39 000 mina, obilježenih s više od 13 537 oznake upozorenja na minsku opasnost.  U Srbiji je veličina minskih polja manja od 5 km2 , dok u Sloveniji i Crnoj Gori minskih polja nema. Međutim, u svim spomenutim zemljama postoji rizik od neeksplodiranih ubojnih sredstava, a koje su zaostale još iz proteklih ratova.

Svake godine od mina i drugih neeksplodiranih sredstava u svijetu pogine prosječno 5 tisuća stanovnika. Prema godišnjem izvješću kampanje (Landmine Monitor), u 2015. godini poginule su čak 6461 osobe i to prvenstveno u ratom zahvaćenoj Siriji i Libiji. Osim njih, mine su odnijele živote i u 54 druge zemlje svijeta, a 37 od njih je jasno potpisalo sporazum o zabrani proizvodnje i uporabe mina. Žrtve mina i ubojitih neeksplodiranih sredstava su najčešće civili u 78 % i vojnici u 21 % slučajeva. Deminer kao službena osoba obučena za uklanjanje eksplozivnih sredstava bude žrtva prosječno u 1 % slučajeva. Žrtve su većinom osobe muškoga spola (86 %), a  svaka treća osoba, nažalost, bude dijete.

BiH među prvih 10

Danas se smatra kako je Egipat minama najzagađenija zemlja na svijetu. Zbog posljedica Drugoga svjetskog rata, kao i sukoba s Izraelom, procjenjuje se kako je u Egiptu zakopano čak 23 milijuna mina.  Slijedi ga Iran sa 16 milijuna te Angola s 10 milijuna zakopanih mina. Među prvih 10 država svijeta  nalazi se i Bosna i Hercegovina. Pretpostavke su kako se u našoj zemlji nalazi oko 3 milijuna zakopanih mina. Toliko je zapravo i broj potencijalnih žrtava.

I dok se jedni oglušuju na zabranu proizvodnje mina, drugi se trude pomoći svim žrtvama njezina razaranja. U 2015. godini, za financiranje aktivnosti protuminskoga djelovanja i provedbu Sporazuma o sprječavanju proizvodnje mina, ukupno je donirano 341 milijun američkih dolara.  Najveći donatori su Sjedinjene Američke Države sa 120 milijuna ili 35 % od iznosa svih donacija. Nakon njih, veći donatori su i Japan te Europska unija. S druge strane, najviše sredstava trenutno se uloži u Afganistan (15 %) te Irak kojem se dodijeli 10 % ukupno uplaćenoga iznosa. Bosna i Hercegovina je 2015. godine, za nastavak procesa razminiravanja i uništavanja eksplozivnih sredstava dobila iznos od 9,6 milijuna američkih dolara. To je predstavljalo udio od 3 % ukupnih donacija.

Vizija Bosne i Hercegovine je svakako biti zemlja bez mina. Kada i kako će se to ostvariti,  teško se može procijeniti. Planirani rokovi se kontinuirano pomiču, postavljaju se novi prioriteti, a novaca nikad dosta. Ujedinjeni narodi nedavno su iznijeli podatak kako će s tekućom tehnologijom trebati gotovo 1100 godina da se uklone sve mine na svijetu. Za sigurniju budućnost svakoga od nas, iskreno se nadamo bržoj i naprednijoj tehnologiji.

Izvor:
Svjetlo riječi