Početna stranica » O blagoslovu Franjinih opomena

O blagoslovu Franjinih opomena

199 pregleda

Opominjanje je čin zajedništva. Obiteljski, bratski, sestrinski čin. Jednako i biti otvoren opomenama drugih. Ondje gdje ima mjesta za opomenu, ondje gdje za opomenu ima hrabrosti, ondje gdje i kroz opomenu govori ljubav, događa se obitelj. Zajedništvo. Novi, Božji život.

Sveti Franjo Asiški toga je bio osobito svjestan. Kao što Pavao apostol u Prvoj poslanici Korinćanima opisuje Kristovo tijelo, nas kao njegove udove, tako sveti Franjo Asiški, smjerajući na isto, u Ogledalu savršenosti opisuje dobrog manjeg brata, sve koji su bratstvom povezani:

„Dobar manji brat treba u svom životu ostvarivati osobine ove svete braće: vjeru brata Bernarda… jednostavnost i čistoću brata Leona… uljudnost brata Anđela, prvoga viteza koji je ušao u Red, a resila ga je otmjenost i dobrohotnost… lijep izgled i neko prirodno plemenito ophođenje zajedno s kićenom i pobožnom besjedom brata Masea, duh zanesenosti u kontemplaciji što ga je do najveće savršenosti posjedovao brat Egidije, kreposnu i stalnu zaposlenost brata Rufina koji se i u snu bez predaha molio, a u svakom poslu čuvao duh usredotočen na Boga, strpljivost brata Junipera… duhovnu i tjelesnu snagu brata Ivana… dobrotvornost brata Ruđera… bratsku brižljivost brata Lucida.” (Ogledalo savršenosti, 85)

Izostane li, bude li zanemaren ili prezren, samo jedan brat, samo jedna sestra, dobar manji brat, dobra manja sestra bit će duhovno i životno okradeni. Udaljit ćemo se od Boga i njegove namjere, njegove volje s nama.

Franjine opomene

U spisima svetog Franje Asiškog nalaze se i njegove Opomene, opomene upućene nama – svakom od nas – da bismo bili dobar manji brat. Dobra manja sestra. Da bismo bili Kristovo tijelo.

Franjine Opomene započinju opomenom „O tijelu Gospodnjem” kao temeljnom određenju onih koji se nazivaju Isusovima. Potom slijede opomene „O zlu samovolje”, „O savršenom posluhu”… „Neka se nitko ne uznosi”…

Vrijedno je ovdje iz Franjinih Opomena navesti barem neke, bilo u ulomcima ili cjelovito, jer nam Franjo kroz njih osobno progovara, sjedinjujući svoje riječi s Isusovima:

„Sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda? (Ps 4,3). Zašto ne upoznate istinu i ne vjerujete u Sina Božjega? (Iv 9,35). Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 18,35) u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju…” (O tijelu Gospodnjem – OP 1,14-18)

„…tko radije trpi progonstvo nego li se dijeli od svoje braće, taj zaista ostaje u pravom posluhu, jer polaže dušu svoju za braću (Iv 15,13).” (O savršenom posluhu – OP 3,9)

„Oni koji su postavljeni nad druge neka se tim predstojništvom tako hvale kako bi se hvalili kad bi bili određeni za službu da braći peru noge.” (Neka nitko sebi ne prisvaja predstojništvo – OP 4,2).

„Koji god zavidi svom bratu na dobru što ga Gospodin govori i čini u njemu, pada u grijeh svetogrđa jer zavidi samom Svevišnjemu (usp. Mt 20,15) koji govori i čini svako dobro.” (Treba se kloniti grijeha zavisti – OP 8,3)

„Sluga Božji može raspoznati ima li duha Gospodnjeg ovako: kad po njemu Gospodin učini koje dobro, ako mu se tijelo zbog toga ne uznosi, nego radije pred svojim očima sebe smatra gorim te procjenjuje da je manji od svih ljudi.” (O raspoznavanju duha Gospodnjeg – OP 12)

„Jao onom redovniku koji, kad ga drugi postave visoko, po svojoj volji neće sići. A blago onom sluzi (Mt 24,46) koji se po svojoj volji ne postavlja visoko, a uvijek želi biti pod nogama drugih.” (O poniznu redovniku – OP 19,3-4)

„Blago sluzi koji podnosi stegu, ukor i prigovor od drugoga tako strpljivo kao od sebe. Blago sluzi koji, kad je ukoren, to dobrostivo prima, čedno se podlaže, ponizno priznaje i rado daje zadovoljštinu. Blago sluzi koji nije brz u opravdavanju sebe samoga i ponizno podnosi sramotu i predbacivanje grijeha gdje grijeha nije počinio.” (O opominjanju – OP 22)

„Blago sluzi koji bi među svojim podložnicima bio tako ponizan kao što bi bio među svojim gospodarima.” (O poniznosti – OP 23,1)

„Gdje je ljubav i mudrost, ondje nema ni straha ni neznanja.

Gdje je strpljivost i poniznost, ondje nema ni srdžbe ni nemira.

Gdje je dragovoljno siromaštvo, ondje nema ni pohlepe ni škrtosti.

Gdje je mir i razmatranje, ondje nema ni užurbanosti ni skitanja.

Gdje strah Gospodnji čuva svoj stan (Usp. Lk 11,21), ondje neprijatelj ne može imati mjesta da uđe.

Gdje je milosrđe i razbor, ondje nema ni suviška ni krutosti.”

(Kako kreposti odgone mane – OP 27)

O duhu Franjinih opomena

Lako možemo steći dojam da je Franjo u svojim Opomenama – baš kao i Isus u Evanđelju – sklon pretjerivanju. No ni Isus ni Franjo nisu se zadovoljili pretjerivanjem u riječima. Ono što mi nazivamo pretjerivanjem ponajprije je mjera njihova života. Njihove ljubavi.

U svojim Opomenama Franjo je nanizao dvadeset i osam opomena koje se pretaču jedna u drugu, a sve izviru iz Evanđelja. Mnoge su njegove opomene izrečene u duhu blaženstava. No, time se njihova zahtjevnost ne ublažava. Naprotiv. U neprihvaćanju opomena odričemo se blaženstava.

Kroz svoje Opomene Franjo nas poziva na puninu predanja i kada to znači puninu žrtve. Poziva nas da se sjedinimo s Isusom. Da učimo od njega. Da budemo njegov kruh – svakome, ne samo odabranima. I da se ne dijelimo od braće.

Nastoji nam posvijestiti da je Božje svako dobro koje govorimo i činimo. Da uočljivi darovi nisu nužno i vredniji darovi. Poziva nas na ponizno služenje – na pranje nogu – kao najuzvišeniju službu. Kako bismo bez toga mogli stajati, živjeti uz Isusa?

Poziva nas na nutarnje siromaštvo. Da niti sebe niti ikoga ničim ne sputavamo. Osobito da se – kroz zavist i ljubomoru – ne suprotstavljamo poticajima Duha Svetoga, nego da budemo zahvalni za dobro koje prepoznajemo u braći i po braći. Jednako tako – i prije toga – da ljubimo brata i u njegovoj nesavršenosti. I ne samo to, nego i da ponesemo njegovu nesavršenost.

Poziva nas da svoje slabosti ne opravdavamo ni postupcima ili propustima drugih ni okolnostima u kojima živimo, nego da se jačamo Evanđeljem. Poziva nas da ne ukazujemo na tuđe zlo; da se ne sablažnjavamo nad njim. Govori nam da je grijeh žestiti se zbog grijeha svog brata.

Potiče nas da sav svoj život živimo kao služenje Bogu. I da u svemu – osobito u izazovnom i zahtjevnom – budemo ponizni i strpljivi. Da imamo hrabrosti čuti istinu o sebi, jer od te hrabrosti nema veće. I ne samo da imamo hrabrosti čuti istinu o sebi, nego i da se zbog nje ne uznemirimo. Da je ponizno prihvatimo.

Evanđeoske duhovnosti, govori nam Franjo kroz svoje Opomene, nema bez hrabrosti. Pritom nam je Božja riječ, Isus, kriterij i mjera života, osobito svakodnevnoga života. I ništa nam ne zaklanja Boga kao nečisto srce, srce iz kojega uklanjamo braću. Imamo li, pak, čisto srce, znat ćemo po tome suosjećamo li s drugima i u dobru i u zlu, i u radosti i u patnji. Znat ćemo po tome iščitavamo li Evanđelje i osobnim, obiteljskim životom, i životom u bratstvu. Da Evanđelje i po nama, po našim životima bude čitkije!

Kako nam valja razumjeti njegove Opomene, Franjo nam krajnje jasno tumači u svom Pismu ministru:

„I po ovom ću znati ljubiš li Gospodina: naime, da na svijetu ne bude ni jednoga brata koji bi zgriješio koliko god se zgriješiti može, da, kad vidi tvoje oči, tražeći smilovanje ode bez smilovanja. Ako bi se poslije tisuću puta pojavio pred tvojim licem, voli ga da ga privučeš Gospodinu.” (PMi)

U svojoj zaključnoj opomeni Franjo nam govori: „Blago sluzi koji na nebu zgrće sebi blago (Mt 6,20) koje mu je Gospodin iskazao i ne želi ga pokazivati ljudima radi nagrade, jer će sam Svevišnji njegova djela očitovati kojima se god bude njemu svidjelo. Blago sluzi koji Gospodinove tajne čuva u svom srcu (Lk 2,9.51).” (O skrivanju dobra da se ne bi izgubilo – OP 28)

„…čuva u svom srcu.” Franjo je svoje Opomene nastojao izreći kroz što manje – osobito svojih – riječi. Većma ih je nastojao izreći svojim srcem. Svojim životom.

Izricao ih je sa silnom odgovornošću za riječ. Za njezinu čistoću. Kroz svoje je Opomene – provjeravajući ih ponajprije vlastitim životom – silazio sve dublje u evanđeosku tišinu, onamo gdje se više, nego li glasom, govori suzom. Tišinom. Zauzetom blagom i suosjećajnom blizinom.

Imamo li uistinu hrabrosti ići za njim? Imam li?