Godine 1968. mladi Francuz Jean Marie Benjamin kao dvadesetogodišnjak živio je svjetovnim životom u Parizu. Već je bio snimio dvije ploče, skladao svoju prvu simfoniju i radio kao glazbenik u jednom od kabareta u francuskom glavnom gradu. Istovremeno je pokazivao tek malo zanimanje za duhovni život, čitao nekoliko knjiga duhovne tematike i povremeno odlazio u crkvu, ali je to bilo sve.
Fotografija Padre Pia
Jedne večeri dok je bio u gostima kod prijatelja ugledao je knjigu na kojoj je bio lik Padre Pia osjetivši nešto toliko snažno što ga je potaknulo da posudi tu knjigu. Iste večeri ju je pročitao i odlučio otputovati u San Giovanni Rotondo u Italiju kako bi se osobno upoznao s ovim izvanrednim svećenikom.
Stigavši tamo, u jednoj od gostionica upoznao je Talijana po imenu Marco. Bio je profesor književnosti koji mu je preporučio da ode na misu u pet sati ujutro ukoliko se želi ispovidjeti kod Padre Pia iako ni tada ne garantira da će to biti izvedivo zbog mnoštva vjernika koji dolaze.
Jean Marie je postupio po preporuci ovoga profesora i već sljedećega jutra ugledao Padre Pia koji je tada već bio vrlo star, sjedio je u invalidskim kolicima pognut od boli. „Bio je to vrlo dirljiv trenutak”, svjedočio je Francuz novinarima, a osobito intenzivan trenutak na toj misi bila je pretvorba. „Padre Pio je podigao pliticu i od toga trenutka osjećaje više nisam mogao opisati. Nemam riječi kojima bih na pravi način mogao prepričati ono što se događalo. U izvjesnom smislu nije se ništa dogodilo, a ipak se dogodilo mnogo toga. Prije početka mise mnoge su ptice pjevajući doletjele na prozor. Pomislio sam da ih privlači svjetlost iznutra, ali čim je Padre Pio započeo svetu misu, one su utihnule.”
Ispovijed
Taj dan i sljedeća tri Jean Marie nije uspio otići na ispovijed kod Padre Pia kako zbog mnogobrojnih ljudi koji su se kod njega željeli ispovidjeti, jednako tako i zbog zdravstvenoga stanja Padre Pia koje je već tada bilo ozbiljno narušeno. Međutim, u nedjelju, 8. ožujka, čim su se crkvena vrata otvorila, Jean Marie je potrčao sjesti u prvi red gdje su inače čekali oni koji su željeli pristupiti sakramentu pomirenja.
Kad je došao njegov red Padre Pio kao da je predosjetio da ne govori dobro talijanskim jezikom pa ga je polako pitao koliko je vremena prošlo od njegove zadnje ispovijedi. Glazbenik je pokušao zaobići ovo pitanje pa je počeo pričati svoju priču na francuskom jeziku, ali Padre Pio je ponovio isto pitanje na koje je Jean Marie odgovorio kako se ne može sjetiti koliko je vremena prošlo. „Nakon toga Padre Pio je podigao ruku, pomjerao je naprijed-nazad nekoliko puta govoreći neke riječi, a potom mi je rekao dan, mjesec i godinu moje posljednje ispovijedi. Bilo je to 13. srpnja. Odmah sam se sjetio kako sam se ispovijedao na Obali Slonovače kada sam tamo bio na putovanju s roditeljima”, pripovijeda Jean Marie.
Nakon duge tišine, mladić je zatražio blagoslov Padre Pia koji mu je, gledajući ga duboko u oči, rekao: „Idi, pronađi i ispovjedi se kod francuskoga svećenika.” Jean Marie je dotaknuo svečeve stigme i osjetio kako kroz njega teče toplina i snažna Božja prisutnost. Vratio se u Pariz obnovljen onim što je opisao kao „novu silu”.
… i ponovno na ispovijed
Kada je u rujnu te godina stigla vijest o smrti padre Pia, Jean Marie je gorko plakao. Sjetio se da mu je rekao da ode na ispovijed kod francuskog svećenika što on još uvijek nije bio učinio, čak nije više ni razmišljao o tome. „Jednom prilikom dok sam se vozio podzemnom željeznicom odlučio sam izaći na jednom stajalištu, prošetati i ući u prvu crkvu koju vidim”, pripovijeda Jean Marie, te nastavlja: „Ušao sam u prvu crkvu koja sam zatekao i ugledao dvije ispovjedaonice sa svećenicima, ali ne i s osobama koje se žele ispovidjeti. Ušao sam u jednu od njih i rekao svećeniku: ‘Ne znam kako ispovidjeti svoje grijehe, ali dolazim jer me je poslao Padre Pio.”
Svećenik je pozorno slušao njegovu priču i rekao mu: „To što vam se dogodilo je vrlo lijepo i, ako sam dobro razumio, Padre Pio ti nije imenovao svećenika kojega trebaš vidjeti, nego te je samo uputio prema jednom od svećenika u vlastitoj zemlji. Znate li zašto vam ovo govorim? Zato što sam ja otac Reveilhac i odgovoran sam za prikupljanje sredstava u za francuski dom i bolnicu koji pomažu osobama koje muče različite patnje. Ta bolnica upravo i nosi naziv po Padru Piu, a osobno dva puta godišnje zadnjih 30 godina idem u San Giovani Rotondo i svaki put sam vidio Padre Pia.”
Sazrijevanja zvanja
Otac Reveilhac je od toga trenutka postao duhovni voditelj Jean Marie Benjamina. Rastući u vjeri i duhovnom životu, ovaj mladić je osjetio poziv za svećeništvom, ali njegov ga je duhovnik zamolio da pričeka još malo jer je uvidio kako njegovo zanimanje još nije bilo zrelo. „Vremenom sam shvatio da je otac Reveilhac u pravu. Nisam znao da li bih mogao odmah promijeniti svoj životni stil, ostaviti glazbu i glazbeni sastav, snimanje, studio…”, objašnjava Jean Marie.
S vremenom se uključivao i u druge aktivnosti: od 1983. do 1988. godine radio je u uredu Ujedinjenih naroda u Genovi gdje mu je primarna odgovornost bila organiziranje događaja za Dječji fond Ujedinjenih naroda (UNICEF).
U ožujku 1988. ponovno je otišao u San Giovanni Rotondo i potvrdio svoju odluku da postane svećenik.
Budućnost kakvu nikada nije zamišljao
Za svećenika je zaređen 26. listopada 1991. godine nakon čega je do 1994. bio pomoćnik talijanskog kardinala Antonia Casarolija, posebnoga izaslanika Vatikana za diplomatske misije i državnoga tajnika Vatikana.
Godine 1995. režirao je prvi film o Padre Piu koji je emitirala talijanska radiotelevizija (RAI).
Tri godine kasnije, 1998., u Iraku je snimio dokumentarni film o kulturama predaka te svjedočio tragediji Iračana koji su bili žrtve radijacije urana korištenoga u američkom i britanskom oružju zbog čega se usredotočio na humanitarni rad.
Između te i 2003. godine u Irak je išao nekoliko puta, a tri knjige i dva dokumentarca izvještavaju o onome što je vidio i doživio tijekom tih putovanja.
Godine 2003. organizirao je sastanak pape sv. Ivana Pavla II. i iračkoga premijera Tareqa Aziza u Italiji. I danas je fra Jean Marie Benjamin posvećen humanitarnom radu u Iraku.
