Početna stranica » Odnos hijerarhijskih i karizmatskih darova

Odnos hijerarhijskih i karizmatskih darova

141 pregleda

Prefekt Kongregacije za nauk vjere Gerhard Müller objavio je 15. svibnja 2016. pismo „Iuvenescit Ecclesia” (Crkva se pomlađuje) o odnosu između hijerarhijskih i karizmatskih darova u životu i poslanju Crkve.

Pismo ističe da se Crkva pomlađuje u snazi Evanđelja a Duh je neprestano obnavlja, izgrađuje i vodi pomoću hijerarhijskih i karizmatskih darova. Hijerarhijske darove (propovijedanja, poučavanja, upravljanja…) dijeli Duh (po biskupovim rukama) izabranim kandidatima za sv. redove, a karizmatske darove (proroštva, liječenja, čudesa…) dijeli isti Duh vjernicima svih staleža kako sam hoće.

Iako su karizme stalno prisutne u Crkvi, ipak se o njima i njihovom odnosu prema crkvenim službama počelo sustavno promišljati tek u novije vrijeme. Papa Pio XII., u svojoj enciklici Mystici Corporis 1943. prvi obrađuje ovu temu, ističući da i laici imaju udjela u službama Crkve, mističnog tijela Kristova. Ispravno razumijevanje odnosa između ovih darova definira Drugi vatikanski koncil. Dogmatska konstitucija Lumen gentium u br. 4 ističe: On (Duh) uvodi Crkvu u svu istinu (usp. Iv 16,13), ujedinjuje je u zajednici i službi, poučava je i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatskim darovima i uresuje je svojim plodovima (usp. Ef 4,11-12; 1 Kor 12,4; Gal 5,22). Ovdje se jasno razlikuju hijerarhijski i karizmatski darovi, ali to je različitost u jedinstvu. Preko karizmi svi vjernici imaju udjela u Kristovoj proročkoj službi. Sve karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije treba prihvatiti sa zahvalom i utjehom jer su korisne za Crkvu. Sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada upravo na hijerarhiju Crkve, koja neće gasiti Duha nego će sve ispitati i zadržati ono što je dobro (usp. Lumen gentium, 12). Slične ideje nalaze se i u Dekretu o apostolatu laika. Naime, svaki vjernik koji primi karizme, pa i one skromnije, ima pravo i dužnost da se njima koristi, u Crkvi i u svijetu, na dobro ljudi i izgradnju Crkve, u slobodi Duha Svetoga, koji puše gdje god hoće (usp. Apostolicam actuositem, 3).

Nakon Drugog vatikanskog koncila, Crkveno je učiteljstvo često davalo izjave o ovoj temi jer su se pojavili mnogi crkveni pokreti i družbe, molitvene zajednice i udruge. Papa Ivan Pavao II. naglašava princip jednakobitnosti (koesencijalnosti) ovih darova. On smatra da u Crkvi ne smije biti suprotstavljanja i sukoba između njezine institucionalne dimenzije i karizmatske dimenzije, koja je značajno prisutna u novim duhovnim pokretima. Obje dimenzije su jednako važne za izgradnju Crkve. Papa Benedikt XVI. prihvaća i produbljuje princip jednake važnosti ovih različitih darova. On ističe da su glavne institucije Crkve također karizmatske, te da karizme trebaju, na neki način, biti institucionalizirane da bi opstale i da bi izgrađivale Crkvu. Obje dimenzije Crkve izviru iz istog Duha za isto Tijelo Kristovo, a zajedno djeluju u posadašnjenju Kristova spasenjskog djela u svijetu. Papa Franjo ističe da Duh Sveti stvara harmoniju među različitim darovima. Papa poziva karizmatske zajednice da budu otvorene za misionarski apostolat; da budu poslušne svojim pastirima i da grade crkveno zajedništvo. Darovi koje Otac nebeski izlijeva na nas mogu cvjetati samo u zajedništvu a pojedinci ih prepoznaju u zagrljaju zajednice kao znak Božje ljubavi za svu svoju djecu.

Crkveno Učiteljstvo, dakle, jednodušno ističe da su hijerarhijski i karizmatski darovi jednako bitni za Crkvu jer potječu iz istog Izvora i izgrađuju isto Tijelo Kristovo. Oni koji ih razdvajaju i suprotstavljaju pokazuju da ne poznaju djelovanje Duha u životu i poslanju Crkve.