Objavljeno:
24. 07. 2017. 13:30
Piše: Ana i Otto Raffai

Na povratku iz svoga posjeta Meksiku, papa Franjo, upitan o zalaganju D. Trumpa, kandidata za idućeg predsjednika SAD-a, da na granici s Meksikom sagradi visok zid kako bi spriječio meksičke imigrante da uđu u SAD, rekao je: „Tko gradi više zidova nego mostova, taj nije krš­ćanin.” Trumpu se ova ocjena nije svidjela i odbrusio je Papi kako će ga sigurno zazivati kad tzv. Islamska država napadne Vatikan. Dvije izjave, Papina i Trumpova, zorno ilustriraju razliku između nasilnog i nenasilnog pogleda na mir. Dok se Trump uzda u sigurnost američke vojne sile i priziva strah od neprijatelja, koji mu daje pravo na nasilje u obrani, Papin govor je primjer da takva obrana nije neminovna i da postoji drugačiji, nenasilan pogled i drugačiji, nenasilan govor.

Razlika je očita na više razina. Na prvoj je razlikovanje između zidova i mostova, i to u trenutku kada je okruženje sklonije zidovima nego mostovima, sklonije žicama nego prolazima, sklonije strahu nego brizi o drugima. Mostovi, a ne zidovi, metafora su za jedan od najjačih alata nenasilnog djelovanja, a to je razgovor, povezivanje. Druga, još značajnija razina koja krasi nenasilan govor je hrabrost. Hrabar je govor kojim se Papa suprotstavlja moćniku poput Trumpa. Hrabro je isto tako usuditi se jasno i javno progovoriti o kriteriju tko je krš­ćanin u vremenu kada se militarizam kao jamac sigurnosti tako olako usklađuje s krš­ćanstvom, kada prijeti realna opasnost da se priviknemo na tvrdnju da se krš­ćanske vrednote mogu braniti žilet-žicom. Konačno, razina nenasilnog govora očita je u tome što Papa ne definira Trumpa; ne kaže da Trump nije krš­ćanin, nego pojašnjava po kojem ponašanju se prepoznaje je li se osoba uskladila s krš­ćanskim kriterijima. Takav govor poštuje osobu Trumpa, ali ne okoliša ulaziti u sukobe zbog njegova ponašanja.

U zamahu krize koja se pretače u rijeke izbjeglica od Turske i Grčke pa sve do Švedske i Norveške, mnogo je anonimnih, nepoznatih junaka graditelja i graditeljica mostova. Neki su od njih vjernici, neki se tako ne izjašnjavaju, ali su se javili crk­vama u Zapadnoj Europi jer su naprosto htjeli pomoći. Karl Rahner je ove potonje nazvao anonimnim krš­ćanima. Aktualno se barata podacima o četiri milijuna angažiranih volontera u pružanju pomoći izbjeglicama samo u Njemačkoj. Tko tu kome pomaže? Volonteri izbjeglicama, jer se brinu da imaju krov nad glavom, da imaju što jesti i što obući. Ili izbjeglice volonterima, jer su im pružili priliku da pokažu svoju ljudskost, a vjernicima da aktiviraju svoj krš­ćanski poziv: biti bližnji svakom čovjeku i tako nasljedovati Krista. Dogodilo se uzajamno pomaganje, pokrenuto nevoljom izbjegličkog vala u Europi. Nenasilno djelovanje moguće je tek ako pomoć podliježe kriteriju uzajamnosti, ravnopravnosti. Promatramo li u nenasilnom kodu ravnopravnosti izbjeglice kao šansu za obnovu, revitalizaciju društva i u njemu Crk­ve, neće nam pasti na pamet da slušamo trumpovska nagovaranja i gradimo zidove prema njima ili dižemo orbanovske žice.

Svjesni da vojna doktrina sigurnosti obećava mir koji ne može dati – jer mir se ne gradi oružjem nego izgradnjom odnosa i nije brat sigurnosti nego pravde – kao krš­ćani dužni smo suprotstaviti se podizanju ograda i žilet-žica odnosno, kako reče Papa, graditi mostove, a to znači tražiti dijalog, razgovor, priliku za susret i upoznavanje. U tom procesu sigurno treba očekivati neslaganja i sukob, no zato postoje znanja i vještine nenasilne transformacije sukoba. Učimo li ih? Krećemo li u razgovor kao ravnopravni ljudi bez obzira jesmo li starosjedioci ili dođoši, većina ili manjina, različitih ili bliskih svjetonazora, imamo realne šanse razgraditi svoje strahove i izgraditi povjerenje, koje je temelj mira. Jedini strah koji nam kao vjernicima može biti saveznik jest strepnja jesmo li na putu da se dobrota i milosrđe ostvaruje u našem svakodnevnom ponašanju. Temeljno pitanje osobne odgovornosti svakog od nas glasi: želim li ići u susret drugome ili se želim zatvoriti? Za krš­ćanina drugog puta nema od otvaranja, stoga je Papa tako jasno rekao da Trumpov govor ne ulazi u kriterije krš­ćanstva. I to treba otvoreno reći ne samo Trumpu nego i svima koji zagovaraju njegov put, i još su uvjereni poput njega da su dobri krš­ćani.

 

Izvor:
Svjetlo riječi