Početna stranica » Papinska Europa

Papinska Europa

164 pregleda

U nedostatku političkog vodstva, “dvojica hrabrih i pametnih papa” Nikola I. (858-867) i Ivan VIII. (Rim?-Rim 882) pokušali su preuzeti kormilo respublicae christianae i tako nadomjestiti Carstvo u raspadu. Ivan VIII. proveo je reorganizaciju Rimske kurije, nastojao je protjerati Saracene s Apeninskog poluotoka, ali je morao plaćati danak europskim vladarima. Obranivši sv. Metoda od nasrtaja germanskog episkopata, odobrio je uporabu slavenskog jezika u liturgiji. Svoju ulogu arbitra u političkom životu potvrdio je tako što je 878. okrunio francuskog kralja Luja II, zatim dvojicu careva Svetog Rimskog Carstva – Karla II. i Karla III.

Ipak, ono po čemu su ostali zapamćeni, osobito Ivan VIII, nije bila njihova državnička umješnost već davanje legitimiteta slavenskoj liturgiji. Njihovi nasljednici, među kojima je bilo izvanrednih ljudi poput Ivana X. (914-928), nisu, međutim, pokazali doraslost izazovima svoga vremena. Ali, i pored toga, “pape su ostali jedini priznati predstavnici teoretskog jedinstva one katoličke Evrope, koja je unatoč porazima i demoralizaciji i dalje stjecala nove pokrajine”.

Politički život srednjovjekovne Europe, u osnovi feudalan i partikularan, funkcionirao je po principu koncentričnih i međusobno povezanih krugova. Taj beskrajno isparcelizirani svijet imao je, istina, svoje duhovno i političko središte u Rimu – papinska se Kurija nametnula kao njegov centar, uporno djelujući u smjeru njegova objedinjavanja. Ona je vrhunac svoje moći dosegnula za pape Inocenta III. (1198-1216), koji je jednako superiorno djelovao u katoličkim kraljevstvima Španjolske kao i u Engleskoj. U Rim su se slijevale sve relevantne informacije i sve političke ideje širega značenja začinjane su ondje. Zahvaljujući papama poput Grgura VII. Hildebranda (1074-1087), Rimska je kurija postala nekom vrstom “Ujedinjenih naroda”.

Pravo na univerzalnu vlast polagali su i njemački carevi – spor između papa i careva trajao je stoljećima, a razni konkordati nisu mogli izgladiti srž problema. Sreća je i nesreća u isto vrijeme za Europu što nijedna strana nije bila toliko moćna da odnese konačnu pobjedu. Sreća, jer je iz toga hrvanja izniknuo korijen sekularne europske države XIX. stoljeća, a nesreća jer je dugotrajnost spora ometala njegovo izrastanje. Taj je korijen dao svoj plod tek krajem XIX. stoljeća i to upravo u Italiji. Canossa cara Henrika IV. samo je jedna epizoda u toj drami visokoga naboja i više je odraz političke mudrosti cara negoli moći pape Grgura VII, koji je pred svojim protivnikom pobjegao u zamak toskanske markgrofice Matilde.

Budući da se Crkva sastojala od klera i laika a da je pozicija pape kao nasljednika sv. Petra i namjesnika Kristova koji je utemeljio Crkvu, čiji je dio bilo kraljevstvo (država), izgrađena tako da mu je omogućavala da relativno lako nametne svoja načela, činio je obranu i dokazivanje kraljevskog suvereniteta naspram pape krajnje teškim. Kraljevska je strana nasuprot ovome isticala argument da je Krist uspostavio dualitet upravnog autoriteta nad kršćanskim tijelom u osobama pape i kralja. U namjeri da podupre ovaj novi argument o dualizmu vlasti, njemački car Henrik IV. uveo je alegoriju o dva mača.

Još je papa Grgur I. Veliki (590-603) u Rimskoj Crkvi vidio „sažetak Kristova tijela, tj. univerzalne Crkve“, Tijela sastavljenog od nacija i kraljevstava koji su priznavali materinstvo Rimske Crkve i očinstvo pape. Zapad je bio impregniran rimskim, tj. latinskim značajkama, čije je osnove postavio upravo Grgur I. nazvan „ocem Europe“, koji je zazivao „Društvo kršćanskog komonvelta“ (societas reipublicae christianae) upravljano nasljednikom sv. Petra i njegovim prikladnim nižim činovnicima. Ova teorija derivirana je iz učenja sv. Augustina, prema kojemu je papa kao nasljednik sv. Petra bio glava Crkve. To je učenje svoj završni izraz dobilo u Diktatu pape Grgura VII. Hildebranda 1075. godine, programskom dokumentu univerzalne Crkve koji zagovara papinski primat nad svjetovnim vladarima.

Od sredine XI. st. na papinski su tron zasjele osobe, čija je ambicija bila uspostava pozicije Crkve kao odvojenog entiteta, kao nadnacionalne organizacije, čije su zemlje i službenici, iako raspodijeljeni kroz različita katolička kraljevstva, bili podložni jedino autoritetu crkvene hijerarhije, na čijemu je čelu bio rimski papa. Pravnici Rimske kurije skovali su u vrijeme pontifikata Inocenta III. pravnu teoriju, koja je papi osiguravala vlast višu od svake ovozemaljske sile tako da je cijeli svijet bio podložan njegovom moralnom sudu. Kao prvi papa koji se predstavljao ne samo nasljednikom sv. Petra već i Kristovim namjesnikom, Inocent III. nastojao je sve europske vladare uhvatiti u mrežu vazalne pokornosti i pod svoj zakon staviti biskupe. Crkveno jedinstvo, sa svojom vjerskom i političkom porukom, ogledalo se u liturgiji. Liturgija je u mnogim vidovima zamijenila literarno izlaganje predstavljajući sredstvo kojim su se dubinske ideje često mogle prezentirati ritualnim gestama i činovima, od kojih je svaki imao lako razumljivo simboličko značenje.

Zapad je oko „tisućite godine pokazivao duboke lokalne razlike“ koje nigdje „nisu bile tako izrazite kao na rubovima latinskog svijeta.“ Te je razlike, osobito nakon crkvenog raskola 1054, nastojala ujednačiti clunyjevska reforma oličena u svom najizrazitijem predstavniku, papi Grguru VII. Hildebrandu. Crkvena povijest, čije je smjernice zacrtao ovaj agilni papa, obilježena je tim izrazito centralizatorskim nastojanjima ali i odgovorom europskih vladara koji su težili vlastitoj emancipaciji. Jedan od rezultata te svjetovne reakcije ogleda se u sekularizaciji europskog društva vidljivoj u svakom segmentu ljudske aktivnosti, u umjetnosti i literaturi, također u politici i ekonomiji. Dok je Europa iskreno i u cijelosti ostala katolička, Crkva je izgubila mnogo od svoga utjecaja. Radilo se o tome da snage oslobođene velikim oživljavanjem civilizacije u XII. stoljeću takva Crkva više nije mogla kontrolirati.

Avignonsko “sužanjstvo” papa (1308-1378) i sve devijacije što ih je ono rodilo u političkim odnosima između pretendenata na univerzalnu vlast, pape i cara, iznjedrilo je nova shvaćanja o razrješenju toga osjetljivog pitanja kao i nacionalna prevladavanja Zapadnoga crkvenog raskola (1378-1418). Čitava je tadašnja Europa bila potresena ovom krizom koja je na površinu zbivanja izbacila pitanje reforme i “društvene i političke obnove Crkve i tadašnjeg europskog društva.” Ekleziološko-politička dimenzija toga problema ozbiljno je prijetila Europi trajnim negativnim posljedicama.

Upravo u takvoj usijanoj društvenoj klimi rodila je Europa prvoga teoretičara narodnoga suvereniteta Marsilija iz Padove (1275/80-1342/43). U svome djelu Defensor pacis (1324) on je razvio teoriju o izvornom narodnom suverenitetu koji se putem ugovora prenosi na Crkvu i državu, pri čemu je državi davao primat. Povijesti zapadne politologije svoj je doprinos u to vrijeme dao i William Occam (1280/85-1347/49), koji se zalagao za konsenzus u rješavanju političkih problema, relativizirajući sve oblike vlasti i vlasništva nad materijalnim dobrima, po čemu je postao poznat “kao preteča modernog shvaćanja politike i vlasništva, gdje diktate imaju zamijeniti društvene diskusije i parlamentarno odlučivanje”.

Latinski univerzalizam Inocenta III. i njegovih nasljednika Honorija III. (1216-1227), Grgura IX. (1227-1241) i Inocenta IV. (1243-1254), u nastojanju da reformira Bosansku biskupiju, doveo je do toga da se crkveni poredak Bosanske banovine u cijelosti izmijeni, ali ne u smjeru koji su sami zacrtali, nego obratno, u smjeru koji su najmanje željeli – u smjeru njezine dekatolicizacije i afirmacije šizme.

Papinska Europa, drugim riječima, sama je „izgurala“ srednjovjekovnu Bosnu iz svoga katoličkog „dvorišta“. Srednjovjekovna je Bosna čekala i dočekala rođenje jedne nove Europe – Europe gradova – da bi se uključila u europski razvoj. Paralelno s tim, nakon osnivanja Bosanske franjevačke vikarije 1340/41, započeo je proces njezine rekatolicizacije/okcidentalizacije.