Objavljeno:
15. 11. 2017. 10:30
Spomenik Petru Kočiću u Banjoj Luci

„Treba da i ovo znaš, da ću ja možda i po zatvorima i apsanama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me, ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude.”

Piše: Zdenko Lešić

Tako je pisao Kočić iz Beča 1901. svojoj budućoj supruzi Milki Vukmanović. Imao je tada 23 godine i u Beču je tek započeo studij slavistike. Tu se sa strašću uključio u političke akcije srpske omladine protiv austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Tu je u bečkim kavanama s drugim srpskim studentima iz Bosne dugo u noć sanjao o buni protiv „Švabe” i njegove aspiracije na njihov zavičaj. Taj svoj politički angažman intenzivirao je dolaskom u Sarajevo, gdje je zbog učestvovanja u otporu aneksiji Bosne bio zatvoren i osuđen na progonstvo u rodni kraj. (Dogodilo se, dakle, upravo ono što je i slutio! Apsana i progon!) Međutim, time vlasti nisu skršile njegovu pobunu. U Banjaluci je on samo nastavio svoje političko djelovanje, kao urednik lista Otadžbina, a onda i kao zastupnik u Bosanskom saboru.

U isto vrijeme on se već kao student u Beču počeo intenzivno baviti književnim radom. Nemamo saznanja o njegovoj lektiri tijekom njegova četverogodišnjega boravka na studijama, ali se na osnovu samih pripovijedaka da naslutiti da je na njegovo književno sazrijevanje djelovala živa književna atmosfera s kojom se, kao mlad student slavistike, suočio u Beču. Onu delikatnu modernističku narativnu formu, u kojoj se fabula razlaže kao kriza svijesti pojedinca suočenoga sa svojom tragičnom sudbinom, Kočić je nesumnjivo učio od onovremenih njemačkih i ruskih majstora kratke pripovjedne forme.

U isto vrijeme kad je snivao svoj san o slobodnoj Bosni, on je za vrijeme boravka u Beču stigao pripremiti tri knjige pripovijedaka pod istim naslovom S planine i ispod planine (I. izdanje, Sremski Karlovci, 1902; II. izdanje, Zagreb, 1904: III. izdanje, Beograd, 1905). On u Beču, dakle, nije prebolijevao samo „sve rane svoga roda” već i „svjetski bol” europskoga fin du siecle. Poput pravoga modernog pripovjedača on je pokazivao naklonost prema neobičnim, izuzetnim ličnostima koje „iskaču” iz svoje sredine i onoga što se u njoj smatra normalnim i običnim. Kočićevi likovi uvijek imaju jednu mjeru izuzetnosti po kojoj izrastaju u tragične „junake” čiju sudbinu pripovjedač sabija u onu „orahovu ljusku” kratke priče o kojoj je govorio Thomas Mann.

U stvari, u kulturnom životu Bosne i Hercegovine s početka 20. stoljeća malo je bilo onih koji su kao Kočić pečat svoje ličnosti tako snažno otisnuli na dva zasebna, ali čvrsto isprepletena kulturalna područja: na književno stvaranje i na politički život. A ta dvojnost njegova djelovanja otvorila je dilemu – Tko je zapravo Petar Kočić? Je li on primarno politički aktivist: „rodoljub”, „narodni tribun”, „saborski zastupnik”, ideolog političke borbe bosanskih Srba protiv austro-ugarskoga anektiranja Bosne ili je pak on primarno književnik, kojega više od svega zanima ljudska sudbina? I može li se uopće razdvojiti njegova ličnost u povijesnom svijetu i njegovo djelo u svijetu umjetnosti?

Ta dilema nametnula se već Kočićevim sunarodnjacima, koji su svi visoko cijenili njegovo književno djelo, a neki možda još i više njegovu odlučnu oporbenu angažiranost u borbi protiv austro-ugarske vlasti. Bilo je jasno: taj nevjerojatno talentirani pisac bio je u isto vrijeme strastveni homo politicus. A nisu svi bili sretni zbog takvoga razvoja njegova književnoga talenta. Tako je, na primjer, Branko Lazarević, jedan od Kočićevih suvremenika, njegov stvaralački i životni poduhvat vidio kao „unutrašnju borbu između umjetnosti i patriotizma”, u kojoj se „iz knjige u knjigu umjetnost sve više povlači pred patriotom, da najzad patriot potpuno pobijedi umjetnika”. Je li onda u pravu bio Dimitrije Mitrinović kad je 1907. u Bosanskoj vili, povodom treće knjige S planine i ispod planine najprije s nadom predvidio: „G. Kočić bez sumnje nije rekao svoju zadnju reč; on će nam dati još boljih stvari”, da bi onda sa zebnjom zaključio: „Nego, sve se bojim da se ne izgubi u političkim trzavicama i publicističkom radu, koji će mu kao pripovedaču donijeti nepovoljnih posledica”. Istu bojazan je izrazio i Skerlić kad je Kočiću 16. kolovoza 1909. pisao: „Dopustite da vam ponovim ono što sam vam već nekoliko puta kazao: Ostavite politiku, koju može da radi svako, i radite književnost u kojoj ste Vi u vašoj zemlji jedan.”

 Ipak, čovjeku koji je onako pisao u svojim ljubavnim pismima savjetovati da se ostavi politike značilo je ne osjetiti jedinstvenost Kočićeve ličnosti, u kojoj su se književnost i politika međusobno plodno pothranjivale. Uostalom, ona ista „uzavrela i vječito uzbunjena krv” koja je, po riječima Isidore Sekulić, kolala žilama Kočića patriota strujala je sve vrijeme i u rečenicama njegovih pripovijedaka. Jovan Kršić je bio u pravu: „Kočić je bio čovjek iz jednog komada. To jest, u njemu su bilo nerazdvojivo povezani umjetnik i borac, pisac-pjesnik i čovjek svoje sredine.” Zbog toga je kod njega teško razdvojiti djelo pisca u svijetu umjetnosti na jednoj strani i djelovanje narodnoga tribuna i njegovu borbu za prava i slobodu u svijetu povijesti.

Pa ipak, to razdvajanje treba izvršiti jer Kočić nije ušao u povijest književnosti i ostao u njoj kao jedan od njenih klasika zato što je bio „narodni tribun” i „nacionalni borac”, već zato što je bio umjetnik, „pisac od talenta, stvarnog i originalnog talenta”, kako je to još 1903. istaknuo Jovan Skerlić. Zahvaljujući njegovu talentu – ili još bolje onoj njegovoj „velikoj poetskoj sposobnosti, sposobnosti da vidi i oseti, da kaže i izrazi” o kojoj je govorio Andrić – Kočić je uspio ispričati cijeli niz priča kakve do tada ni jedan bosansko-hercegovački pripovjedač nije uspio ispričati. Nijedna antologija bosansko-hercegovačke pripovijetke ne može ignorirati Kočićeve najbolje priče: Mrgudu, Mračajskog protu, Kroz maglu, Kroz mećavu, U magli i Kroz svjetlost. Te njegove priče variraju istu središnju temu i njegova djela i njegova života, temu čovjekove borbe za svoje ljudsko dostojanstvo. I onaj autentični patos Kočićeve pripovjedačke umjetnosti i jest u tome što je on smisao ljudske egzistencije vidio u borbi, pobuni i otporu, upravo onako kako je shvaćao i smisao vlastitoga života. Kao pravi moderni pripovjedač, on je pokazivao posebnu naklonost prema neobičnim, izuzetnim ličnostima, koje na neki način „iskaču” iz svoje sredine i onoga što se u njoj smatra normalnim i običnim. Oni u sebi skoro uvijek imaju jednu mjeru izuzetnosti koja im i određuje životnu sudbinu. A pripovjedačev udio u tome prije svega se može mjeriti gustoćom emotivnoga naboja koji se ostvaruje u jezgrovitosti mannovske „orahove ljuske”.

Izvor:
Svjetlo riječi