Objavljeno:
28. 03. 2018. 17:00
Izvor: Pixabay

Povijest Uskrsa nije započela nakon što je Isus ispustio duh i bio položen u grobnicu. Nije započela u vremenu između križa i odvaljenog kamena. Nije započela u tjeskobi, krhkom uzdanju i vapaju za pravdom ustrašenih Isusovih sljedbenika – i onih hrabrijih: Isusovih sljedbenica.

Piše: Stjepan Lice

Nije započela u olakšanju i samozadovoljstvu onih koji su bili uvjereni da su se riješili neugodnog proroka i izborili se za svoj mir.

Između križa i odvaljenog kamena ispunila se pravda, uspostavio se mir. Ali ne ljudska pravda. Ne ljudski mir. Bila je to pravda po mjeri Božjoj. Po mjeri ljubavi. Bio je to Božji mir koji toliko uznemiruje one koji mu se protive. I toliko zanosi one koji mu se čitavim bićem odzivaju.

Povijest Uskrsa započela je onog neuglednog – a presvetog – dana, kad je jedna mlada žena izrekla svoj 'da': "Neka mi bude po tvojoj riječi." Od toga dana, od te riječi, Uskrs se počeo korjeniti u ljudskoj povijesti. Počeo se razrastati iz najpouzdanijeg, najvjernijeg tla: iz ljudskog srca koje se odlučilo. Do kraja.

Nije čudo što se Uskrs dogodio tiho i neprimjetno. Toliko tiho i neprimjetno da to može zbuniti svakoga, osim onoga tko ima hrabrosti dopustiti svom srcu da u svemu bude pristupačno, otvoreno susretima koji preobražavaju. Osim onoga koji ne iščekuje kucanje na vratima, već više dušom nego ušima osluškuje hoće li čuti tihi šum koraka osobe za čijim dolaskom čezne. Uskrs se dogodio toliko tiho i neprimjetno da je svatko slobodan odabrati hoće li vječnost postati njegovo vrijeme, hoće li Bog biti domaćin u njegovu domu. Jer da bi zagrljaj Boga i čovjeka bio potpun, potrebno je da je i čovjekova volja slobodna. I čovjekovo biće puno prihvaćanja.

Povijesti Uskrsa u čovjekovom životu nema bez srca od mesa, bez srca koje se ne može zaustaviti u ljubavi. Po Uskrsu se upravo to i dogodilo: srce od mesa – istodobno i ljudsko i Božje – i nakon smrti je nastavilo kucati. Srce od mesa postalo je središte i čovjekova i Božjega vremena, i Božje i čovjekove vječnosti. Po srcu od mesa biva jasno na što je Bog smjerao kad je stvarao čovjeka. Ušavši u ljudsku povijest, i sam Bog je posvjedočio da je bez srca od mesa – srca koje udomljuje i čovjeka i Boga, srca koje po ljubavi svijet dariva Bogom – sve isprazno.

Čovjekove povijesti nema izvan povijesti Uskrsa. Uostalom, povijest Uskrsa neizrecivo je prostranija od čovjekove povijesti. I čovjek ne može mimoići Uskrs, a da ne mimoiđe sebe. I koliko god se ne odlučivao na novost srca, na svoje srce od mesa, Božje srce od mesa odlučilo se za njega unaprijed i zauvijek.

Izvor:
Svjetlo riječi