Objavljeno:
28. 08. 2016. 10:00

Pripremiti prikaz reportaža koje su u zadnjih 100 brojeva objavljene u reviji „Svjetlo riječi” znači putovati osam godina i tri mjeseca kroz više od 60 župa i gradova, susretati mještane zalazeći u gotovo svaki kutak, šetati planinama, odmarati se uz rijeke, obilaziti otoke..., usput prijeći granice deset država i boraviti na tri kontinenta, slijedeći stope 45 muškaraca i 16 žena: novinara, spisatelja, fratara, svećenika, časnih sestara, studenata, bogoslova, laika...

Piše: Rafaela Obučić

Koliko li je kilometara stalo u 98 reportaža? Koliko se goriva ulilo ili koraka prešlo? Koliko je puta okinuo fotoaparat? Koliko je baterija promijenjeno na diktafonu ili ispisano listova u bilježnicama? Koliko je sati i minuta bilo potrebno da se sve slegne, otipka, pa oblikuje i ukoriči?

Ova će pitanja ostati bez odgovora, ali će zato pisani trag koji su ostavili autori oteti od zaborava ljude koje su susreli, njihovu povijest, kulturu, vjeru... jednom riječju, sami život koji pulsira iz svakog retka.

Tko se odvaži putovati, postaje svjestan da ne postoje granice
...osim onih u glavi

Godina 2008. započinje u ožujku, u srednjovjekovnom planinskom gradiću pitanjem Kako se kovalo Kreševo? Dok nestrpljivo čekam odgovor, pozornost mi odvlači razglednica iz sjeverozapadne Afrike. Andrea Feldman se prošetala Marokom i zakoračila U zemlju Berbera i Arapa. Za rukav me odjedanput povlači fra Mišo Sirovina i vodi U Asiz – u domovinu, na mjesto susreta sa sv. Franjom, sa sobom i s Bogom. U tom me trznu Dragana Sivonjić iz Viteza uzvikujući To je život!, a iz Tuzle maše Boris Divković dok u Breškama pali Svjetlo na rubu planine, svjetlo s neba koje sja u višestoljetnoj prisutnosti katolika u našoj domovini  uvjeren da će uz Božji blagoslov sjati još mnogo ljeta. I hoće, a posebno u Bosni gdje ima školskih sestara franjevki, Žena sa sestrinskim srcem, kako ih nazva Dražana Radman.

Godina 2009. U Nišu sam, Gradu cara Konstantina (fra Niko Josić). Župa je prostorno velika, zauzima gotovo čitavu južnu Srbiju, od Aleksinca pa do granica s Makedonijom, Kosovom i Bugarskom. S drugog kraja pak fra Miljenko Petričević dovikuje o Novim katoličkim župama na Kordunu, o Gvozdu i Vojniću, a Franjo Bešlić iz grada na rijeci Isaru pripovijeda o najvećoj Hrvatskoj katoličkoj misiji ovdje i u svijetu. Tu, u Münchenu i njegovoj okolici živi oko 42 000 Hrvata katolika! A dvostruko više, ne samo katolika, nego i ljudi drugih vjeroispovijesti i svjetonazora, „hrli” već godinama sv. Ivi u Podmilačje kraj Jajca. Kako bilježi fra Nikica Vujica o Životu uz sv. Ivu, oko Svetišta sv. Ive, mjesta pokore i molitve, zavjeta i susreta, uvijek se u burnoj povijesti podmilačke župe odlučivalo za život. A negdje i za isključivost, kao u Mostaru – gradu isključivih simbola.

Godina 2010. Tamo Gdje Majevica postaje ravnicom (fra Drago Bojić) put me vodi do Dubrava kraj Brčkog, a dalje nastavljam do Orašja, S naše strane Save. Ubrzo stižem i do Plehana, gdje Život nastaje iz pepela. Zaletih se potom do Žepča na Osovsko sabiranje, gdje Ilija Dević propituje hoće li se ponosni župljani Osove osoviti na svoj ponos i sposobnosti ili će i dalje mladi odlaziti tražiti kruha izvan zavičaja? Dobacih i do Rame, na sate Stjepana Lovrića o Povijesti – dobroj ili lošoj učiteljici? Kako kome i kako kad, zar ne?

Godina 2011. Dok je Katoličkih školskih centara – Kuća odgoja i obrazovanja, i Škole u majčinskom zagrljaju (sirotište „Egipat” i Mala škola Vareš), budimo zahvalni i uvjereni da će ova zemlja opstati i trajati, jer škola nikad nije izdala! Ma ne, u biti nije izdalo znanje i obrazovanje, cjeloživotno, svakodnevno – protkano univerzalnim vrijednostima – biti čovjek povrh svega. Nije izdao ni rad, ali kad ima tko raditi. U Ilijašu i Brezi primjerice Rudarska okna zjape bez rudara. Ali se zato najveća nacionalna manjina u BiH ne libi nikakva posla. Romi iz naselja Sofe kraj Viteza u odnosu na druge općine u BiH, dosta dobro stoje – žive uglavnom od osobnog rada i vrlo je malo onih koji prose, veli Darko Rubčić, pjevušeći Dželem, dželem, lungonedromenca…

Godina 2012. Od Jugoslavije do Srbije (Beograd, Ilija Alandžak) preko Prošlosti koja obvezuje u Fojnici (Domagoj Šimić) stižemo do Širokog Brijega: Puno sjećanja – previše prešućivanja! (Ivan Šarčević). Ali je zato Gromiljak Ma, k'o Jeruzalem, prijatelju! Pa Zenica, grad koji ima sve preduvjete da opet bude ekonomski i kulturni centar ovog kraja. Možda i ne znamo Koliko tu ljepote ima... (Nikola Kozina). Dragica Zeljko Selak zasigurno zna o Krki, Čudesnoj ljepoti od buka do buka. A je li sreća u toj ljepoti? Hrvoje Vranješ kad sanja o sreći i slobodi sanja kako se ludo vrti oko sebe na poljima svoga djetinjstva, pa se zaleti trkom da zagrli šume i livade, kuće i plastove sijena, ljude i planine. Oživjelo je u njemu Moje selo Rostovo! koje je posjetio ponovno nakon 19 godina.

Godina 2013. Na 20. obljetnicu ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića odjeknulo je pitanje Tko stoji iza ubojstva fojničkih fratara? (Ana Popović). U Hrvatskim katoličkim misijama u Švicarkoj, Marijan Markotić pronašao je Melem za dušu u gradu lijekova (Basel), a Između ljepote ovdje i tamo (Luzern), K'o jedno tijelo i jedna duša (St. Gallen) našao se Na putu istine, poteškoćama usprkos (Aargau). S fra Josom Oršolićem oćutjeli smo Hrvatsku Tišinu u Bosanskoj Posavini.

Godina 2014. Čarobna priča po mjeri evanđelja (fra Ante Marić) događa se u Majčinom selu u Međugorju. Dok bh. nogometna reprezentacija slavi – Od Daytona do Brazila (Pero Baotić), u staračkom domu na Nedžarićima provode se dani Račun svodeći. U Komušini, Mjestu zajedništva mladih (Josip Milanović), sve vrvi od mladosti, jer njihov je Dan. Upisi su na fakultet, Studentski život u Sarajevu (Petra Krezić, Teo Radić), Mostaru (Anđelka Oreč, Marija Perica) i Banjoj Luci (Igor Majkić) u punom je jeku, traži se mjesto više u Studentskim domovima, a s nestrpljenjem se očekuju rezultati natječaja za stipendije u BiH i HR (fra Zoran Topalović). Živo je i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koja je bila i ostala mjesto dijaloga te jedna od vodećih kulturnih institucija u gradu i državi (fra Goran Barešić). Spomenik pak Aleja hrvatske ćirilice u Kočerinu (Grgo Mikulič) još jednom nas podsjeća da je teže razbiti predrasude nego atom.

Godina 2015. U bolnici „Dr. Fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj, Roda je lani sletjela 752 puta! (fra Vjeko E. Tomić), a glavna medicinska i časna sestra Ankica kao da je na koturaljkama dočim stiže sve obveze koje nosi radni dan. U Kupreškoj obiteljskoj priči bilježimo da je roda u obitelj Dumančić sletjela osam puta! (Rafaela Obučić). Na prvu godišnjicu poplava doznajemo da u Maglaju Leopold nije htio iz grada, u Doboju Nije bila poplava, nego potop, a u Bosanskom Šamcu nas ne ostavljaju ravnodušnima riječi Moja priča je veoma tužna! (Maja Bagarić). Pohod pape Franje BiH doista je bio Lipanjski dan za sjećanje. Na Koševu smo vidjeli da Papa nije superstar!, a među franjevcima na Kovačićima, između svih, samo je jednog fratra Papa oslovio riječima: Ti si pravi franjevac! Na odlasku, prepuni dojmova mahali smo Ciao, papa Francesco! (fra Janko Ćuro), hvala ti, Sveti Oče, što si došao i pokazao koliko smo vrijedni i veliki, koliko smo važni i kako dobri možemo biti.

Godina 2016. osvanula je U njedrima Vlašića (Đelilovac), pa se protegla do Uskoplja gdje unatoč odlascima brojnih mladih i cijelih obitelji, župljani kažu Možemo živjeti ovdje! Samo da padnu ovi minusi (Branka Jukić) moći će u svojoj kući koju joj prave brojni dobročinitelji živjeti i Marina Raos iz Lepenice. Dragica i Ljuban Grbavac su sa svojih petero djece Božić dočekali u novim prostorijama uz puno bolje uvjete za život. Ali to ne bi bilo moguće da nije dobročinitelja fonda Kap dobrote i čitatelja naše revije, stoga još jednom veliko Hvala čitateljima Svjetla riječi! (Borjana Jozeljić). I to je jedan od načina kako hoditi Stopama sv. Franje kroz život (Anto Pranjkić), ali su se kapucinski postulanti u Varaždinu ipak odlučili za redovništvo i samostanski život. Od kapi do rijeke ljubavi stiže se neumornim davanjem za druge, pa nam prihvatilište za beskućnike Ruže sv. Franje u Rijeci svjedoči kako Ulične svjetiljke otkrivaju lice Božje (fra Siniša Pucić).

Autori koji nisu spomenuti kroz tekst: Branko Kustura, Dalibor Ballian, Ivona Lukić, Ivan Nujić, Ivo Jolić, Jozo Jezerčić, Marijan Oršolić, Milo Jukić, Miljenko Stojić, Miro Sirovina, Nikolina Marčić, Pero Ilak, Petar Mamić, Zdenka Kolak, Željka Dramac.

Izvor:
Svjetlo riječi