Objavljeno:
02. 05. 2018. 09:00

Smisao je rada povjerenje u sam rad i onoga za koga se radi

Piše: Josip Jozić

Jednom uspješnom poslodavcu, bogatu čovjeku, koji je svoju tvornicu stakla vodio savjesno i odgovorno, postavljeno je jednostavno pitanje, na koje je ovaj dao težak i nerazumljiv odgovor. Nakon jednog uspješnog poslovnog čina, vidjevši zadovoljstvo i radost na licu poslodavca, upitaše ga njegovi radnici: „Zadovoljni smo poslom i radosni smo što radimo za Vas, ali... za koga Vi, šefe, radite?“ Poslodavac je bio svjestan da ne radi samo da se obogati, te je pomišljao da kaže kako radi za svoju obitelj. Nedovoljno promišljeno ali iskreno odgovorio je: „Ja radim za vas i za našu budućnost.“ Radnici su se nasmijali takvu odgovoru pa su uzvratili kako je budućnost nešto neodređeno, nedefinirano, neuhvatljivo, te su ga upozorili da se ne razmeće praznim riječima. Osim toga, mnogi su poduzetnici propali upravo kada su dosegnuli vrhunac svoje karijere i ne sluteći budućnost propasti. Kako se, dakle, može raditi za budućnost, ne znajući što budućnost donosi? Poslodavac je sada jasno i sigurno odgovorio: „Upravo zato što ne znam što mi budućnost donosi, radim za nju i vjerujem da je smisao i vašeg i mog rada u Božjim rukama.“ Ove riječi više nisu zvučale prazno, ali ipak jesu neuvjerljivo. Svaki čovjek zasigurno radi za novac, za obiteljsku zajednicu, za ostvarenje svoga života, no ovakav odgovor jednog poslodavca govori o jednom dubljem smislu rada. Rad je samo novac, uspjeh i karijera?

Novozavjetna prispodoba o povjerenim talentima (Mt 25,14-30) simbolično opisuje raznolik smisao rada. Prispodoba govori o čovjeku trgovcu koji, prije nego što kreće na poslovno putovanje, doziva svoje sluge te im, prema njihovim sposobnostima, daje talente (novac), kojima oni dalje trebaju trgovati i steći novu dobit. Najuspješnijem radniku gospodar daje pet talenata, koje ovaj, nakon što se poslodavac vratio s puta, udvostručene vraća. Zarada je bila velika, ali očito i rad. Slično čini i drugi manje sposobniji, ali vjerni radnik. Treći radnik, koji nije bio toliko sposoban u svom poslu, prima tek jedan talent koji neće ni investirati. Odlazi, zakopava ga u zemlju, te po povratku gospodara, vraća mu taj isti talent riječima: „Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se toga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!“

Dva vjerna radnika rade i zarađuju novac, treći ne radi te ga gospodar naziva zlim i lijenim slugom. Čak i taj neinvestirani talent daje onome koji je zaradio najviše. Iako Evanđelje ne govori na koji način dobri radnici udvostručuju novac, stječe se ipak dojam da su sposobni, današnjim rječnikom rečeno, znaju s novcem. Njihova zarada govori o njihovu radu. Evanđelje čak kaže kako gospodar i vrijednost čovjeka radnika gleda kroz novac: „Valjaš, slugo dobri“, odgovor je gospodarev na uspješan rad, čime se zapravo izražava dostojanstvo i vrijednost radnika kao ljudske osobe. Čitajući ove retke nekako se sama od sebe nameće definicija rada: Rad je sposobnost stjecanja novca, kroz novac postaješ i čovjekom. Je li rad samo zarada?

Raditi i vlastitim radom nešto ostvariti postao je smisao života. Životni plan se opisivao riječima „ostvariti“ i „steći“. Svaka druga strana života lako se zaboravljala: odmor, putovanje, slobodno vrijeme bile su manje poznati i korišteni. Zato mnogi nisu nikad ni dočekali mirovinu i vrijeme za opušteniji život.

Kao da današnje vrijeme nimalo nije odmaklo od ove Isusove priče! Činjenica je da se i danas rad čovjeka procjenjuje kroz njegove sposobnosti stjecanja novca. Ali stjecanje novca nije smisao rada. Čak se i neradom može steći novac. Svijet nas iznenadi kada čujemo što se danas sve pod radom podrazumijeva. Često se iza riječi „rad“ krije čista krađa. Viši politički činovnici izmišljaju imena svome radu, te svakojakim dodacima na osnovnu plaću, koja je i onako prevelika, potkradaju državu. Poznanstva s visokim političkim dužnosnicima osiguravaju povišicu plaće. Prijateljstva s čelnicima određenih političkih stranaka ponekad su direktan pristup nezarađenom novu. Menadžerske sposobnosti modernog čovjeka lako udvostruče novac. Radom se danas naziva sposobnost trgovine informacijama o pojedinim svjetskim zvijezdama i popularnim likovima glazbene, glumačke i scenske umjetnosti. Osobito je to izraženo u modnoj trgovini, gdje se naglasak stavlja na sposobnost prodavanja skupih proizvoda bogatim ljudima Istoka i Zapada, dok se uopće ne postavlja pitanje čiji znoj je oblio skupe proizvode. Danas je uza sve studije o pravilnu i poštenu radu moguće da jedan voćni proizvod u Europi ima tri puta veću cijenu od istog proizvoda uvezenog iz Južne Amerike. Sve ovo je rad i zarada? Ili samo sposobnost stjecanja novca! Što je čist rad i čista zarada, danas je teško reći. No, brutalno bogaćenje na račun drugih ljudi sigurno nije smisao rada. Smisao rada nije novac.

Pa i onaj zarađeni i pravedno stečeni novac neće bit smisao rada. I o tom govori prispodoba. Iz evanđeoskog odlomka moguće je iščitati, da su radnici, koji su udvostručili svoj novac, zbilja uspješni ljudi. Nije riječ, dakle, samo o sposobnosti za rad, nego i o nagradi za učinjeni posao. Dominantan osjećaj uspjeha ne krije ni biblijski tekst. Zadovoljni zarađenim novcem, dobri radnici mogu planirati svoj život, računati s nekom stečevinom ili stvoriti neku osobnu karijeru. No je li i uspjeh u radu smisao rada?

Povijest našega vremena potvrđuje suprotno. Vrijeme nakon Drugog svjetskog rata poznato je kao vrijeme procvata privrede. U većini stranih zemalja otvara se mogućnost teškog rada ali i dobre zarade. Mnogi su hrlili u posao, radili i dobro zarađivali. Koliko god se dobro zarađivalo na gradilištima porušene Europe, ipak cilj nije bio novac kao takav. Cilj je bio osigurati budućnost u vlastitoj zemlji, donijeti novac u vlastitu kuću, osigurati sretniju i lakšu budućnost novim generacijama. Raditi i vlastitim radom nešto ostvariti postao je smisao života. Životni plan se opisivao riječima „ostvariti“ i „steći“. Svaka druga strana života lako se zaboravljala: odmor, putovanje, slobodno vrijeme bile su manje poznati i korišteni. Zato mnogi nisu nikad ni dočekali mirovinu i vrijeme za opušteniji život. No, nije dugo vremena prošlo da rad i ostvarivanje kroz rad postanu sasvim nešto drugo. Novije generacije nisu bile toliko otvorene za rad. Stečeno se htjelo uživati i okušati. Nastala je zasićenost onim što se ima. Obilje je dovelo do indiferentnosti prema radu. Najbolji primjer takva stava jest današnja praksa preranog odlaska u mirovinu, određena letargija i bezvoljnost prema svakom napretku. Želja za ostvarivanjem života kroz rad danas je rijetkost, iako se stalno jadikuje nad nezaposlenošću i nedostatkom radnih mjesta. Ako smisao rada nije u novcu i uspjehu, gdje je onda?

Možda slutimo odgovor na ovo pitanje u zamršenom odnosu gospodara i trećeg radnika iz Evanđelja. Treći lik ne nosi pozitivan karakter, jer ga se, blago rečeno, može okarakterizirati kao neradnika. No, ipak ovaj fenomen osvjetljava nešto drugo. Govor o strogoći i strahu od gospodara prebacuje naglasak s novca i uspjeha na odnos radnika i gospodara. Treći radnik vraća povjereni mu talent jer nema povjerenja u onoga koji mu je ponudio posao. Više nije, dakle, u prvom planu novac kao takav ili uspjeh u radu, nego nepovjerenje u gospodara. Radnik doživljava gospodara kao strogu osobu, kao onoga od kojega ovisi njegova cjelokupna životna egzistencija, kao autoritet današnjih „šefova“ koji zbog neregistriranog radnog staža svakog momenta mogu otpustiti ili otpuštaju svoje radnike. U ovom slučaju Evanđelje ne govori o tome da je treći radnik nesposoban za stjecanje novca. Ipak je mogao i onaj jedan povjereni talent udvostručiti, no on to ne čini. Zašto? Zato što mu nedostaje smisao rada i povjerenje u ljude. Za njega je svaka sposobnost besmislena, svaki uspjeh beznačajan, svaka zarada beskorisna, jer nema povjerenja ni u poslodavca, ni u suradnike, ni u povjereni novac. Stoga ni posao ne može uspjeti.

Smisao je rada, dakle, povjerenje u sam rad i onoga za koga se radi. Novac, uspjeh, pa čak i ono što izrazimo riječima „ispunja me moj rad“ nisu glavni smisao rada. Novac, sposobnost u radu, uspjeh i ispunjenost radom nemaju smisla bez povjerenja u Onoga koji „nosi“ moj uspjeh, moju sposobnost, moj novac i moju ispunjenost radom. Čini se da odgovor našeg poslodavca iz tvornice stakla i nije baš površan. Povjerenje u rad, ljude i Boga možda ponekad ne donosi obilnu zaradu, ali zato sigurne kamate, tamo gdje im se najmanje nadamo.

Izvor:
Svjetlo riječi