Objavljeno:
10. 03. 2017. 10:15

Oni nisu zatvarali oči pred zlom u svijetu i nisu bježali od njega, samo su se trudili da na njega potroše što je moguće manje energije, jer je zaista šteta život trošiti na zlo, makar to bila i borba protiv njega.

Piše: Dževad Karahasan

Bio je kraj oktobra ili početak novembra 1995. U Bosni su se odvijale velike vojne operacije, koje su trebale završiti rat koji je trajao od 1992. Zato su svi listovi i svi televizijski programi bili preplavljeni vijestima iz Bosne i prilozima o Bosni. Jedne večeri se u emisiji vijesti na nekoj od njemačkih televizijskih stanica uživo javio njihov suradnik s terena – visok čovjek sijede brade i ispijena lica, koji je vidno drhtao od studeni, iako je bio odjeven u bundu. Govorio je sigurno pet-šest minuta, ili čak duže, što je za televiziju prava vječnost, a ipak nije nijednom riječju spomenuo vojne operacije, naoružanje, pobjednike ni poražene, taktiku ni strategiju. Uzbuđeno, tonom koji nije dozvoljavao sumnju, on je u svom dugom izvještaju nabrajao što je sve porušeno, gdje što treba popraviti, koliko je ljudi pogođeno razaranjima i kako bi se njihove nevolje mogle ublažiti. Svoj izvještaj završio je rečenicom koju ne bih mogao zaboraviti, čak ni kad bih se potrudio: – Građani Njemačke su već do sada mnogo dali za Bosnu, ali sada, Bogu hvala, imaju priliku dati mnogo, mnogo više.

– Moram saznati tko je ovaj čovjek! – pomislio sam, bjesneći na sebe što nisam upamtio njegovo ime, koje sam pročitao na ekranu i odmah zaboravio. Srećom, voditelj emisije ga je ponovio u jednoj od onih napomena kojima dobri voditelji povezuju različite priloge i teme. Tako sam saznao da se čudak koji me je toliko zbunio zove Rupert Neudeck. – Moram upoznati ovog čovjeka. – mislio sam zapisujući ime, – Na svijetu sigurno ne živi još jedan ovakav čudak.

A čovjek je zaista bio čudak: ne potroši ni jednu riječ na vojne operacije, oružje i ostale uzbudljive stvari koje bi trebale zanimati tadašnjeg čovjeka, iako izvještava iz srca velika ratnog sukoba; demonstrira uvjerenje da je više radosti u davanju, nego u primanju, i očekuje da to uvjerenje dijele i njegovi suvremenici, iako zna da su im kapitalizam i sport već odavno nametnuli ljudoždersku logiku konkurencije (Wettbewerbslogik) kao jedinu mogućnost čovjekova opstanka.

Prilika da ga upoznam pružila mi se nekoliko godina kasnije. Predložio sam da u Grazu govori na temu Radost davanja. Tada sam upoznao i Christel Neudeck, suprugu, sugovornika i prvog Rupertova suradnika, onaj važniji dio obiteljskog poduzeća 'Cap Anamur', kako me on tada uvjeravao. Proveli smo dva dana u intenzivnim razgovorima koji su mi omogućili da provjerim ono što sam u međuvremenu čuo o njima od zajedničkih poznanika, ono što sam zaključio na temelju čitanja Rupertovih knjiga, ono što sam naslutio na osnovu svega što sam znao o njihovu radu. Tokom tih razgovora prvi sam put pomislio da iza svih činjenica koje se u vezi s njima mogu navesti, stoji svojevrsna filozofija: ono što jedno od njih govori, ono što zajedno rade, ono što demonstriraju kao osjećanje i ono što zainteresiran sugovornik može naslutiti kao njihovo uvjerenje – sve to se očigledno sklapa u jednu otvorenu ali dobro uređenu cjelinu. Zato ću u ovoj kratkoj ispovijesti pokušati govoriti o toj filozofiji, o odnosu prema životu i svijetu koji stoji u temelju svega što su oni radili, jer mislim da su činjenice o Cap Anamur i Zelenim kacigama (Grünhelme) dovoljno poznate, a da se o duhovnom temelju oba ta pothvata do sada premalo govorilo.

Na samom početku naših beskrajnih razgovora, otkrilo se da nam je zajednička ljubav Albert Camus, kojeg smo sve troje voljeli, a Christel i Rupert su ga, čini mi se, poznavali nešto bolje od mene. Jednom sam za sebe, kao opis Camusovog rada, skovao iskaz organska filozofija. Camus je, naime, svoju filozofiju pripovijedao, on nije bio spreman razmišljati o čovjeku ili bilo kojem ljudskom pitanju izvan konkretne životne situacije, nije pristajao odreći se neizmjerne složenosti i raznovrsnosti života radi pojmova i njihove prividne jasnoće. Možda je i moguće misliti izvan svoga konkretnog tijela, izvan svojih ljudskih iskustava, izvan egzistencijalne situacije koja uvelike određuje horizont mišljenja u danom trenutku – možda je, kažem, moguće misliti bez obzira na sve to, ali to više ne bi bilo ljudsko mišljenje. Zato sam Camusovo mišljenje za sebe nazvao organskom filozofijom: on o solidarnosti misli u situaciji koju bi odredila epidemija kuge, a o ljudskoj poziciji na svijetu u okvirima životne situacije mitskog Sizifa.

Tokom razgovora u kojem je Rupert opširno izlagao Camusovu filozofiju solidarnosti izloženu u romanu Kuga, sinulo mi je da bi se oznaka organska filozofija mogla sasvim točno primijeniti na moje prijatelje, kao opis ili imenovanje njihova poimanja svijeta i čovjeka, života i smisla, samo što oni svoju filozofiju nisu pripovijedali, nego živjeli. A tu njihovu filozofiju je najlakše opisati kao refleks života u svoj njegovoj raznolikosti, neshvatljivosti, sinkretičnosti. Nema tu mišljenja i osjećanja u binarnim opozicijama, oni ni u čemu nemaju negativni program – zato Rupert, kad izvještava s ratnog područja, ne govori o ratu, ne pravi se da o njemu nešto zna, ne krije da ga to i ne zanima nešto posebno. Christel i Rupert Neudeck se ne bore protiv rata, oni se samo trude da za konkretne žive ljude pogođene ratom ublaže njegove posljedice. Bit će da je rat nužan, ako je već od postanka svijeta tu i to u toliko primjeraka – a ono što je nužno ne može se odstraniti i ukloniti sa svijeta. Zato oni izbjegavaju da o njemu govore i misle, ali se trude da ljudima pogođenim ratom pomognu koliko mogu. To je pozitivni program, doslovno preslikan iz života. Život ne misli u binarnim opozicijama i ne ponaša se u skladu s njima, u životu izbor jedne mogućnosti nije izbor protiv neke druge mogućnosti. Jabuka nije izabrala protiv kruške, niti je protiv trave i malina. Ona ne cvjeta i ne daje plodove da bi se odbranila od bora, osvetila zecu i srni koji joj grizu koru, dodvorila se čovjeku – ona to čini zato što zna da je svijet ljepši s njezinim cvjetovima i bolji s njezinim plodovima. Ili zato što mora, ali sigurno ne protiv nekoga ili nečega. Poput jabuke, Christel i Rupert se ne bore protiv bilo čega, oni samo nastoje ljepoti i dobroti svijeta doprinijeti onoliko koliko mogu. Da li zato što je to njihovo uvjerenje ili zato što moraju? Ne znam, nije moje da o tome raspravljam, zato i govorim o organskoj filozofiji.

Mnogo puta sam se uvjerio da je Rupert pobožni kršćanin. To mu nije smetalo da prijateljuje sa mnom, da gradi škole u Afganistanu, spašava budiste u jugoistočnoj Aziji i gradi kuće u Bosni, ne pitajući je li čovjek koji će živjeti u nekoj od tih kuća musliman, katolik ili pravoslavac, agnostik, scijentist ili ateist. Jer pobožan čovjek ne može biti kršćanin protiv muslimana, budista ili bilo koje druge religije, kršćanin ili musliman se naprosto ne može biti protiv nekoga ili nečega. Bog govori svim živim ljudima, ako je Bog, a ne idol ili ideolog.

Jednom sam pitao Ruperta što ima protiv hotela, a on me pogledao zapanjeno, govoreći pogledom da on protiv hotela nema baš ništa i istovremeno pitajući otkud meni takvo pitanje. – Primijetio sam da uvijek i svugdje odsjedaš kod prijatelja, – objasnio sam – bez obzira na to stanuju li u velikoj kući ili u minijaturnom stanu. – Da, – odgovorio je – uvijek, jer tako je bolje.

Ni u tome dakle nije moglo biti nečega protiv, on je odsjedao kod prijatelja jer je tako bolje, a ne zato što bi nešto govorilo protiv hotela. Ali nije mogao ili nije htio objasniti zašto je bolje odsjesti kod prijatelja i onda kad je neudobno. Sam sam to shvatio nešto kasnije, kad su mi na um pale riječi jednog islamskog mistika, vjerujem Ibn Arabija, ali nisam siguran, koji je tvrdio da dragi Bog svakog od nas proziva po imenu, nikad nekim općenitim pozivom. Život je pojedinačan, konkretan, tjelesan, živom čovjeku je bolje gostoprimstvo prijatelja, makar bilo i neudobno.

Posljednju priliku za iscrpan dug razgovor imali smo prije nekoliko godina, kad su Christel i Rupert bili gosti kod mene u Berlinu. Došli su da u krugu prijatelja govore o radu Zelenih kaciga u Afganistanu, gdje su već godinama, zajedno sa svojim domaćinima koji tamo žive, obnavljali ili nanovo gradili kuće, škole, ambulante... U javnom razgovoru su ponovili ono što su rekli tokom našeg prijateljskog razgovora u mom stanu – da najveći problemi u njihovu radu dolaze otuda što stalno moraju imati vojnu zaštitu i pratnju. Naoružan čovjek može od svog nenaoružanog sugovornika dobiti poslušnost, ali nikad povjerenje – povjerenje se rađa samo među partnerima, ravnopravnim ljudima koji su jedan prema drugome okrenuli otvorene dlanove i lice. A temeljna ideja Zelenih kaciga je upravo partnerstvo s ljudima kojima se nastoji pomoći. Zajedno s njima graditi kuće, zajedno s njima jesti i spavati, zajedno s njima trpiti studen i vrućinu. Zajedno graditi kuće i povjerenje, ne pretvarati onoga kome se pomaže u pukog primatelja, objekt, konzumenta. Nikad mi prije toga nije dijaloška priroda njihove organske filozofije bila tako jasna. Naš zajednički učitelj Camus negdje je zabilježio da se normalan čovjek ne može radovati sebi, radost nam uvijek dolazi od drugoga, a radost je jedna od najvažnijih vrednota života.

Ljetos me nazvao naš zajednički prijatelj iz Zagreba, jedan od onih kod kojih je Rupert odsjedao da bi izbjegao anonimnu gostoljubivost hotela. Nazvao je da me obavijesti o smrti našeg prijatelja. – Tvrde da je umro od srca, – rekao mi je prijatelj – ali ja to ne vjerujem, ne umire se od srca kod medicinske zaštite koju imaju ljudi u Njemačkoj. – Pa od čega? – pitao sam. – Od izbjeglica. – odgovorio je: – Rupert nije htio pristati na svijet koji nastaje unazad nekih godinu dana.

Povjerovao sam u prvi mah, ovo što nastaje svuda oko nas zaista nije svijet za našeg prijatelja. Ali sada sam siguran da nije tako, to bi bilo neuskladivo s filozofijom života koju živi obitelj Neudeck. Oni nisu zatvarali oči pred zlom u svijetu i nisu bježali od njega, samo su se trudili da na njega potroše što je moguće manje energije, jer je zaista šteta život trošiti na zlo, makar to bila i borba protiv njega. Zato nastavi s radom, draga Christel, molim Te, bolje od mene znaš da vi ne bježite i ne zatvarate oči. A Rupert je otišao zato što je to dio života. Zato što se mi rađamo s našom smrću u sebi. Zato što je tako dobro.

Izvor:
Svjetlo riječi