Objavljeno:
13. 10. 2017. 09:30

Planina Raduša predstavlja prirodnu granicu između Bosne i Hercegovine, a smjestila se između Vukovskog polja i Zahumskog prolaza koji je na 1224 metra nadmorske visine, na samom jugoistoku Kupreškog polja. Na istoku graniči s dolinom rijeke Vrbas, dok se na sjeveru veže za planinu Stožer. Na jugu se Raduša spušta do Ramskog jezera, a na sjeveroistoku graniči s prijevojem Makljen na 1123 m.

Piše Dalibor Ballian

Sama planina ubraja se među visoke bosanskohercegovačke planine, iako ne prelazi 2000 metara. Najviši vrh je Idovac s 1956 m nadmorske visine i nedvojbeno je najbolji vidikovac između Hercegovine i Bosne.

Po svom zemljopisnom položaju, planina Raduša nalazi se na prijelazu visokih planina srednje Bosne u krševitu i jako razlomljenu morfološku strukturu visokih planina sjeverne Hercegovine. Zajedno s planinama Vran, Ljubuša i Vranica, Raduša stvara prirodnu granicu između šumovitog i plodnog tla srednje Bosne te grubih kamenitih i krških krajeva sjeverne Hercegovine.

Planina Raduša obiluje tragovima glacijacije, koji su najvidljiviji u području Kupreškog polja i Rame, gdje ima i dolinskih glečera. Na sjeveroistočnom kraju postojao je velik tok, koji se spuštao u dolinu Vrbasa. Na taj način je nastala plodna Ramska dolina s obiljem vode, a danas je potopljena umjetnom akumulacijom. Postoje i brojne glacijalne zaravni na Raduši, na kojima su Ramljaci napasali brojna stada, a i danas se koriste kao pasišta sitne i krupne stoke. Visokoplaninske zaravni koristile su se i u poljoprivredne svrhe, za proizvodnju krumpira i žitarica, a velike površine su se kosile, što se održalo do danas.

Planina Raduša nekoć je bila i naseljena, posebice u ljetnom periodu kada se na pašu istjerivalo brojna stada krava i ovaca. Također, na jugoistočnoj zaravni nalazila se i jedna kuća u kojoj bi boravili franjevci iz samostana na Šćitu. Danas je ta fratarska kuća u ruševnom stanju.

Poznata po mrkim medvjedima

Zbog svog položaja i veze s Koprivnicom, na Raduši se dijelom prostiralo i poznato lovište Koprivnica. Sama planina bila je poznata po brojnoj populaciji mrkih medvjeda, koja je u svoje vrijeme bila najveća u Europi. Takvo stanje je bilo do domovinskog rata. Danas je populacija medvjeda smanjena, a surovi životni uvjeti na ovoj planini predstavljaju smetnju za razvoj brojnih vrsta životinjskog svijeta. Tako od zaštićene dlakave divljači u manjem broju nalazimo srne, koje su kao i medvjedi nekada bile vrlo brojne. Za razliku od njih, populacija zečeva je prilično stabilna. Ovdje treba naglasiti da se u šumama Raduše može naći i tetrijeb gluhan, a brojna je populacija lještarki i jarebica kamenjarki na vrhovima kao i pašnjacima s južne strane.

Od nezaštićene dlakave divljači nalazimo lisice, kune zlatice, kune bjelice, vjeverice i puhove. Od zvjeradi u ovom području pored medvjeda brojni su vukovi i divlje mačke. U zadnje vrijeme pojavljuju se povremeno risovi, o čemu svjedoče tragovi koji se mogu primijetiti zimi.

Što se tiče ptičjeg svijeta, osim već nabrojenih, u šumama nalazimo i jastrebove, sokolove i brojne sove. Tu su i male šumske ptice među kojima su najbrojnije sjenice i šojke. Treba spomenuti i gmizavce kojih najviše ima na južnim i jugoistočnim padinama, a prije svega to su poskoci i smukovi te brojni blavori, kao druge vrste guštera.

Zaštiti prirodne dragocjenosti

Botanička istraživanja na Raduši nisu bila brojna, ali se mora napomenuti da su osnovne šumske vrste jela, smreka i bukva. Na vlažnim staništima uz malobrojne potoke nalazimo bijele vrbe, crne johe i bijeli jasen. Na južnim toplim padinama iznad Ramskog jezera, sve do prijevoja Makljen, brojne su vrste cer, hrast medunac, crni grab, grabić, crni jasen, klen i brojne druge termofilne vrste.

Na Raduši nema značajnijih zeljastih vrsta ni endema koje nalazimo na obližnjim planinama, na Čvrsnici i Vranu. Osnovne šumske zajednice su sastojine bukve i jele, u kojima ima i gorskog javora i bijelog jasena. Sastojine smreke se javljaju u posebnim zajednicama vrtača i u mrazištima. Bukove šume su najbrojnije, ali su značajno devastirane, naročito one na nižim nadmorskim visinama. Južne i istočne padine Raduše najvećim dijelom su šikare graba i klena, a manje javora i jasena.

Budući da je Raduša vapnenačka planina, na njoj nalazimo pećine i pojave ponora. One nisu speleološki značajne, jer su to uglavnom manje špilje koje u zimskom periodu koriste medvjedi.

U klimatskom pogledu, Raduša je veoma složena jer se na njoj nalazi granica između submediteranskog planinskog područja i srednjobosanskoga područja. Zbog sučeljavanja dviju klima, na Raduši se bilježi velika količina padalina koja se kasnije pojavljuje u vidu brojnih i obilatih izvora koji se nalaze ispod Raduše, od izvora Rame do brojnih pritoka Vrbasa. Među padalinama dominira snijeg, koji se zadržava oko 120 dana u godini i dostiže prosječnu visinu od 80 cm. Zbog toga je planina pogodna za razvoj zimskog turizma. I pored obilja padalina, tijekom ljetnih vrućina planina ostaje bez vode. U tom periodu ostaju samo rijetke lokve, koje služe kao pojilišta stoke.

Potrebno je provoditi stalnu aktivnu zaštitu prirodnih ljepota na Raduši, koja svojim prirodnim dragocjenostima zauzima specifično mjesto u našem okruženju. Samu zaštitu treba prilagođavati prilikama koje vladaju na različitim lokalitetima. Izgradnja bilo kakve infrastrukture na planini mora se prilagoditi okolnim prilikama i običajima lokalnog stanovništva koje je tradicionalno vezano za planinu. Najvrednije prirodne rijetkosti potrebno je staviti pod osobitu zaštitu, s određenim mjerama kojima bi se spriječilo njihovo uništenje i oštećivanje.

Ratne borbe za tromeđu na Raduši

Tijekom Drugog svjetskog rata na Raduši se vodila borba između partizanskih jedinica i njemačke vojske za osvajanje prijevoja Makljen, koji je smješten na sjeveroistočnim padinama planine. Borbe su trajale danima. Partizani su na kraju uspjeli odbiti napade njemačke vojske i izvršiti protunapad, te su spasili ranjenike koji su se u to vrijeme nalazili u području Rame.

Raduša je bila mjesto borbe i između Jugoslavenske narodne armije i paravojne skupine Feniks, koju su sačinjavali pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva iz Australije. Tijekom 1972. ondje je JNA uz velike gubitke razbila ovu postrojbu, pri čemu su poginuli neki od članova Feniksa. Na vrhu Raduše danas stoji spomenik poginulim pripadnicima ove skupine.

Izvor:
Svjetlo riječi