Objavljeno:
06. 05. 2020. 09:30

Znam da će mladi saslušati što im imate reći, ali će najčešće činiti ono što čini taj koji im govori, pa to nastojim potvrđivati i osobnim primjerima angažiranosti. Mladi ljudi su uvijek vrijedni i truda i ulaganja, a trebaju poticaje i podršku kako bi bili proaktivni u obiteljima, među vršnjacima, društvenoj zajednici, domovini

Piše: Anita Tolo

Dr. sc. Sandra Bjelan-Guska rođena je 1984. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i Opću-realnu gimnaziju pohađala je u Sarajevu pri Katoličkom školskom centru Sv. Josip. Paralelno baletno osnovno i srednje obrazovanje stječe na Odsjeku za klasični balet u Osnovnoj muzičkoj školi Mladen Pozaić u Sarajevu i Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu. Na Odsjeku za pedagogiju Filozofskoga fakulteta u Sarajevu diplomirala je, magistrirala i doktorirala. Docentica je na Odsjeku za pedagogiju Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a angažmane je ostvarila i na Pedagoškom fakultetu, Akademiji likovnih umjetnosti, te na Univerzitetu Crne Gore.

Akademska je koordinatorica TRAIN programa na Univerzitetu u Sarajevu, članica stručnoga tima Ureda za podršku studentima Univerzitea u Sarajevu, stručna suradnica Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije, članica Pedagoškoga vijeća Katoličkih škola za Europu i voditeljica plesne skupine Ruke za mir koja djeluje pri Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu i Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II.

Objavila je osam publikacija, više od 20 znanstvenih i stručnih radova, sudjelovala u radu preko 50 znanstvenih i stručnih, domaćih i međunarodnih konferencija, te aktivno sudjelovala u osam projekata. Posebno je istraživački zainteresirana za pitanja didaktike i metodike nastave, kompetencija sveučilišnih nastavnika i estetske pedagogije.

Temelj odgoja oduvijek je bio u obitelji. Koliko su današnji roditelji uspješni u odgoju djece?

Roditeljstvo je uvijek samo po sebi izazov, bez obzira na kontekst u kojem se realizira, a svaka obitelj je unikatna, neponovljiva, jedinstvena, specifična. Roditeljstvo je poseban ljudski potencijal, vrlo kompleksan biološko-pedagoški fenomen, posebno životno iskustvo, ali nas za tako važnu ulogu nitko sustavno i temeljito ne priprema. Društveni kontekst mijenja se toliko brzo da ponekad ne percipiramo koliko se brzo i sami moramo mijenjati želimo li biti kompetentni u ulogama koje preuzimamo. Time osobna, ali i potreba društva za izobrazbom budućih roditelja za obiteljski život i uspješno odgovorno roditeljstvo postaje sve izraženijom. Kao odgovor na obrazovne potrebe roditelja pokreću se i organiziraju različiti programi i tečajevi u svrhu poboljšanja kvaliteta života trudnice, roditelja i obitelji u cjelini, ali ih se priprema i za razvijanje produktivnoga partnerskog roditeljskog odnosa temeljenoga na ravnomjernoj raspodjeli odgovornosti i razumijevanju. Uspješnost se uvijek određuje u odnosu na postavljene ciljeve i očekivanja koja imamo, pa bi svaki roditelj mogao sebi odgovoriti na ovo pitanje. Ono što često čujem od budućih roditelja i roditelja malene djece, na seminarima koje za njih realiziram, jest odluka da svoju djecu ne odgajaju onako kako su i sami bili odgajani jer su sada druga vremena, ali i zbunjenost u odgojnom djelovanju jer ih nitko nije poučio što i kako raditi umjesto toga.

Škola nije samo obrazovna nego i odgojna institucija. Koji su problemi našega sustava obrazovanja i je li potrebna korjenita reforma školskoga sustava?

Rekla bih da je škola najprije odgojna, pa onda i obrazovna ustanova. Ili bi barem to trebala biti. U obrazovanju često nisu moguće korjenite promjene, ali korijen svake promjene jesu ljudi koji taj sustav čine. Takve promjene jesu i najteže i najsporije. Promjene je najprije potrebno napraviti u sveučilišnim programima za pripremu budućih nastavnika, kako bi se onda promijenila i njihova nastavna praksa. Vrijeme kada je cilj nastavnoga procesa bio prenošenje znanja koje nije bilo svima dostupno, pa i u vrijeme kada se dogodila demokratizacija znanja, a nastavnik bio isključivi posrednik znanja pripada prošlosti. Informacije i znanje koje se prenose, pasivno i nekritički usvajaju, a zatim najčešće verbalno reproduciraju u procesu ispitivanja i ocjenjuju u odnosu na količinu zapamćenoga, ne pripadaju suvremenoj obrazovnoj paradigmi. Nastavniku više nije dovoljno znanje znanja o predmetu pouke i urođeni pedagoški takt ili tek sklonost ka poučavateljskom pozivu. Njemu su sve više potrebne spoznaje o učeniku/studentu, o tome kako čovjek uopće uči, spoznaje o procesima učenja i poučavanja. Nastava koju današnji učenici trebaju je kvalitetna nastava koja je kreativna, inspirirajuća, ohrabrujuća, inovativna. Nastava bi trebala biti autentični proces u kojem se susreću nastavnik i učenik/student, u kojem se i uči i poučava, proces iz kojega i jedan i drugi izlaze promijenjeni. Takvu nastavu mogu realizirati samo kvalitetni nastavnici, a kada su nastavnici kvalitetni onda su svakodnevno spremni rasti sa svojim učenicima/studentima, a svaki rast je pozitivna promjena – reforma.

I obitelj i društvo su na zajedničkom zadatku i svatko od njih bi trebao napraviti najbolje što može kako bi svako dijete postiglo svoj maksimum i postalo ono što može postati

Gimnaziju ste završili u Katoličkom školskom centru Sv. Josip. Može li katolički sustav obrazovanja pomoći mladima izgrađivati vlastite ljudske i vjerničke kvalitete?

Da, od 1995. godine moje osnovnoškolsko, a poslije i gimnazijsko obrazovanje bilo je povjereno Katoličkom školskom centru u Sarajevu. Ono što je i mene i moje roditelje u Sustavu oduševljavalo jest opredijeljenost za Čovjeka. To je bilo neprocjenjivo iskustvo u poslijeratnom Sarajevu, koje je još dugo poslije krvarilo iz svake pukotine koju su podjele napravile. Neizmjerno sam zahvalna svojim roditeljima za takvu odluku, ali i nastavnicima koji su utkivali sebe u ono što ja danas jesam. Odrastala sam u starom dijelu grada, u pravoslavno-muslimanskoj obitelji u kojoj su se njegovale ljudske vrijednosti, a svi oni koji su to željeli imali su priliku i podršku da na to dograđuju i vjerničke kvalitete. Tako sam i ja podržana u odabiru vlastitoga puta. Najnježnije sjećanje iz toga razdoblja jest moje krštenje u sarajevskoj katedrali i podrška moje nane u pravljenju prvih, u početku nespretnih, dječjih koraka u vjerničkom životu. U obitelji su postavljeni temelji, a u školi se na tim temeljima imalo što dograđivati. Ljudske i vjerničke kvalitete protkane su jedne drugima, a učiti po modelu i o jednima i o drugima za mene je bio najdragocjeniji način učenja, kako u obitelji tako i u školskom okruženju.

Jesu li dovoljne sadašnje kompetencije nastavnika, posebno sveučilišnih profesora, u formiranju novih generacija akademskih građana? Treba li ih proširivati ili sužavati?

Rezultati istraživanja koje sam realizirala u okviru svoje doktorske disertacije iz područja visokoškolske nastave potvrđuju da akademsko nastavno osoblje treba kontinuirano unaprjeđivati svoje kompetencije, posebno pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičke. Iako će neki sveučilišni profesori reći kako odgoju nema mjesta na sveučilištima, rekla bih da ga mora biti u svakom kontekstu gdje su ljudi. Istina je da su naši studenti već punoljetne osobe i formirane u brojnim svojim aspektima, ali u susretima s njima shvatite da je svakom od njih potrebno uvažavanje, podrška, ohrabrenje, topla riječ, pa nerijetko i savjet i utjeha bez obzira na to koliko godina imaju. Netko je jednom rekao da ćemo zaboraviti čemu su nas poučavali, ali nikada nećemo zaboraviti način na koji smo tretirani. Kako se mijenjaju uloge sveučilišnih profesora, tako narastaju i kompetencije koje su nam potrebne. Pedagoške kompetencije sveučilišnih nastavnika sve su važnije studentima, a kvalitetan i topao međuljudski odnos preduvjet je svakom procesu poduke. Od svoje 19. godine radim s ljudima najrazličitijega uzrasta i iskustva s njima uvijek potvrđuju isto: učenje i poučavanje su neodvojivi procesi koji se prepliću u nastavničkim ulogama i što smo spremniji učiti – vještiji smo poučavati. Dakle, opredijeljenost sveučilišnih profesora za cjeloživotno učenje i unapređenje vlastitih kompetencija najvažnija je pretpostavka kvalitetnom obrazovnom sustavu.

Iz perspektive pedagoga, može li se već sada raditi s mlađim generacijama da ne napuštaju domovinu u potrazi za boljim životnim uvjetima nego da ih sami stvaraju?

Kretanje je u prirodi čovjeka, a migracije fenomeni čovječanstva koji su se događaliu različitim povijesnim razdobljima. Spriječiti kretanje značilo bi spriječiti življenje, ali život u našim uvjetima zna biti neizdrživ, pa su napuštanja i odlasci mladih sve češći. Trudim se nikada ne savjetovati studentima niti da ostanu niti da odu, ali ih uvijek zamolim da sebi odgovore na pitanje jesu li napravili sve što su mogli ovdje kako bi živjeli bolje i kvalitetnije. Također, nastojim ih motivirati na različite aktivnosti kako bi proširili razumijevanje svijeta oko sebe i vidjeli koliko svaka njihova pozitivna akcija rezultira unapređenjem kvalitete života. Znam da će mladi saslušati što im imate reći, ali će najčešće činiti ono što čini taj koji im govori, pa to nastojim potvrđivati i osobnim primjerima angažiranosti. Mladi ljudi su uvijek vrijednii truda i ulaganja, a trebaju poticaje i podršku kako bi bili proaktivni u obiteljima, među vršnjacima, društvenoj zajednici, domovini...

Djeca sve ranije imaju obvezu pohađati predškolsku nastavu. Ne želi li tako obrazovni sustav odijeliti djecu iz roditeljskoga doma i preuzeti kontrolu nad njihovim odgojem?

Ne bih rekla da se u navedenom primjeru radi nužno o preuzimanju kontrole, nego o podjeli odgovornosti za odgoj malenih. I obitelj i društvo su na zajedničkom zadatku i svatko od njih bi trebao napraviti najbolje što može kako bi svako dijete postiglo svoj maksimum i postalo ono što može postati. Neke obitelji naprave zaista sjajne stvari u odgoju svoje djece, neke druge ne. Institucionalizacija odgojno-obrazovnoga djelovanja bitna je i za jedne i za druge bilo kao sustavna nadogradnja obiteljskom odgoju, bilo kao kompenzacija nedostatnom i zanemarujućem roditeljstvu. Djeca u Bosni i Hercegovini su najranjivija kategorija društva, često i najsiromašnija, nerijetko pate i bivaju zanemareni, pa je svako udruživanje resursa u zajednici važno za njihovo zdravo odrastanje. A za njih smo odgovorni i mi odrasli i sustav u cjelini.

S tim u vezi, sve je više zemalja koje u obrazovni sustav uvode obvezatnu nastavu spolnoga odgoja. Kako to komentirate?

Rekla bih da odgoja u školama nikada nije dovoljno. Mi danas odgajamo djecu za život u budućnosti za koju nitko ne zna kako će izgledati. Građanin takve neizvjesne budućnosti treba imati razvijene različite kompetencije za život i djelovanje, kritički promišljati svoju stvarnost, pretraživati i klasificirati informacije, znati kako učiti i učiti kako misliti. Za život u budućnosti u kojoj će živjeti današnja djeca i mladi bit će potrebna i informacija, ali i kreacija, a za takav život ih valja osposobiti.

Mnoge se rasprave danas vode na temu obvezatnosti školskoga vjeronauka kod nas. Što vi mislite o tomu pitanju?

I religijska kultura je područje kompetencija koje su potrebne za život u budućnosti za koju pripremamo djecu/mlade. Živjeti s drugima, a ne pored drugih, iznimno je značajna sposobnost. Čovjek treba čovjeka – tako je uvijek bilo, tako će uvijek i biti. Obrazovanje za uvažavanje različitosti treba biti međupredmetna tema – trebala bi biti poučavana na svim razinama obrazovanja, ne biti definirana jednim predmetom i jednim satom tjedno. O mjestu vjeronauka se dosta dijalogizira i mogu razumjeti argumente i za i protiv. U pedagoškoj literaturi obitelj, škola i vjerska zajednica identificirani su kao važni odgojni faktori, a svaki od njih može na različite načine njegovati iste ili slične vrijednosti kod djeteta. U odnosu na pitanje treba li školski vjeronauk ili ne, meni je uvijek važniji odgovor na pitanje jesu li sva djeca ravnopravna u svojim različitostima, tj. ako je već vjeronauk pozicioniran kao školski predmet, imaju li sva djeca priliku ići na svoj vjeronauk. U našim školama je česta praksa da se kao školski predmet nudi vjeronauk pripadnika većinske vjerske zajednice, a sva druga djeca se upućuju na alternativne predmete koji se često i nerealiziraju ako je u pitanju mali broj učenika koji ih pohađaju ili se realiziraju nekvalitetno, pa se pretvore u svoju suprotnost. No, ne bih ga pozicionirala kao obvezan predmet i sugerirala bih drukčiji način vrednovanja bez ocjenjivanja.

Čovjek treba čovjeka – tako je uvijek bilo, tako će uvijek i biti. Obrazovanje za uvažavanje različitosti treba biti međupredmetna tema – trebala bi biti poučavana na svim razinama obrazovanja, ne biti definirana jednim predmetom i jednim satom tjedno

Ovaj broj Svjetla riječi posvećen je temi čuda. Kako vi gledate na čuda i, kao vjernica, smatrate li da su čuda potrebna za vjeru?

Ja čuda ne doživljavam kao incidentalne, izolirane i povremene pojave. Vjerujem da u svakom danu, svakom trenutku i svakom čovjeku možemo pronaći čudesne potvrde Njegove ljubavi. I onda se toj čudesnosti treba i može čuditi. Ljudima su potvrde važne – potvrda da smo voljeni, potvrda da nas se čuje kada govorimo, potvrda da smo vrijedni nečije pozornosti, potvrda da pripadamo i sl. Ponekad je čudo, kao dokaz autentičnosti onoga koji ga čini, mogućnost da učvrstimo svoju vjeru, ali nikako njime ne bi trebala biti uvjetovana naša vjera po principu ako ima čuda, onda vjerujem – ako ih nema, onda ne vjerujem. Bog se služi raznim očitovanjima kako bi učinio svoje najveće čudo – promjenu ljudskoga srca, a surađivati s Njim u toj milosti čini čuda i u drugim srcima.

Stvara li kod nekih ljudi pretjerana želja za čudima određene devijacije religioznosti?

Sve u čemu se pretjeruje može dovesti do devijacija u određenim okolnostima i pod utjecajem brojnih faktora. Odstupanja su moguća u svim aspektima osobnoga, pa i u aspektu religioznosti.

Za kraj bih Vas molila jednu kratku poruku nastavnicima i učenicima?

Sveučilišni nastavnik u meni zna da ne može učiniti sve, ali nikad neće odbiti učiniti ono što može, a radoznali učenik u meni zna da kada je učenik spreman, učitelji su posvuda.

Izvor:
Svjetlo riječi