Objavljeno:
22. 02. 2019. 12:45

Ne uzdaj se u blago krivo stečeno, ono ti ništa neće koristiti u dan nesreće. (Sir 5,8)

Piše: Mirela Primorac

Dvije su temeljne vrste krađe: krađa koja se sastoji u nezakonitom oduzimanju i krađa koja se sastoji u nedavanju, tj. uskraćivanju svojeg suviškaSedma Božja zapovijed zabranjuje nepravedno uzeti ili zadržati dobro bližnjega i nanijeti štetu bližnjemu u njegovim dobrima na bilo koji način (KKC 2403). Pozitivno tumačenje zapovijedi podrazumijeva da svaki čovjek ima pravo na privatno vlasništvo koje stječe pošteno i čestito svojim radom, nasljedstvom, kupovinom ili poklonom.

Važnost obdržavanja ove zapovijedi tumači nam samo Sveto pismo. Tako se u Starom zavjetu nalazi mnoštvo propisa i kazni koje se odnose na stvari, vlasništvo, krađu, zakidanje plaće i dr.: "Nađe li se ukradeno živinče živo u njegovu vlasništvu – goveče, magare ili koja glava sitne stoke, treba ga platiti dvostruko" (Izl 22,3) ili: "Nemoj zakidati jadnog i bijednog najamnika... svaki dan daji mu zaradu prije nego sunce zađe. Tako neće na te vapiti Jahvi i nećeš sagriješiti" (Pnz 24,14-15). Pogledajmo sada neke biblijske primjere krađe i njezinih kobnih posljedica za kradljivca i za sve one koji su s njim na bilo koji način povezani.

Nesretni Akan i krađa u Jerihonu

Stari zavjet donosi jednu vrlo zanimljivu pripovijest o tome kako ukradeno nema blagoslova Božjeg. Dok su se Izraelci držali zapovijedi Božjih – osobito u ovom prizoru zabrane da se pojedinac nauštrb zajednice bogati na tuđemu – njegovi su vojnici imali uspjeh u ratu s neprijateljskim narodima. Tako je snažni i utvrđeni grad Jerihon pao bez ikakve borbe, samo na zvuk svećenikove trube. Zlato, srebro, razni metali i sve druge dragocjenosti koje su Izraelci zatekli kod osvojenih trebale su biti posvećene i čuvati se u riznici na dobrobit svega naroda. Međutim, netko od Izraelaca bijaše neposlušan zapovijedi Božjoj, za nečim se polakomio i nešto ukrao pa se pritajio. Ne bi se to ni otkrilo da se nije dogodilo zlo. Jošuini ratnici išli su na grad Aj da ga osvoje. Bio je to manji gradić s puno manje ljudi negoli Jerihon pa se očekivalo da će pasti "k'o od šale". Ali već pri prvom napadu dogodio se neuspjeh i gubitak s izraelske strane. Nije im bilo jasno zašto sada odjednom nemaju uspjeha. Međutim, netko se dosjeti da bi mogla biti krađa u pitanju, a ono što je ukradeno, kaže sv. Pismo, "ukleto" i "prokleto" je, tj. nema Božjeg blagoslova. I doista, "nakon temeljite pretrage: pleme po pleme, rod po rod, obitelj po obitelj, čovjek po čovjek" (R. Perić) nađe se krivac: Akan. Tog Akana onda dovedoše Jošui, a on prizna: "Zaista, ja sagriješih Jahvi, Bogu Izraelovu, i evo što sam učinio: vidjeh u plijenu lijep šinearski plašt, dvije stotine srebrnjaka i zlatnu šipku vrijednu pedeset srebrnjaka, pa se polakomih i uzeh sebi. Eno je sve zakopano usred moga šatora …" (Još 7,20-21). Kazna koja mu je uslijedila bijaše kamenovanje u dolini Akor (dolina nevolje).

Džeparoš i prodana duša – Juda Iškariotski

Sveti Ivan Evanđelist za Judu piše da je bio "kleptes" (kradljivac). Krasti je imao odakle, jer ga je sam Isus postavio blagajnikom zbora apostola. Što bi se skupilo na Isusovim putovanjima na kojima je on propovijedao riječ života, ozdravljao sve bolesti u narodu i oslobađao od zloduha, stavljalo se u zajedničku blagajnu nad kojom je Juda imao nadzor. Očito da Juda nije mogao odoljeti napasti krađe, pa je pomalo "klepao", kraduckao iz zajedničke kesice. Jednom su zgodom Filip i Ivan ustanovili da se u kesici nalazi 200 denara (Iv 12,6). Ako je poslije toga bilo manje, a nije se ništa kupovalo, naravno da se Juda lako razotkrio. Jednom zgodom je Marta iz Betanije, Lazarova i Marijina sestra, izvadila libru prave dragocjene nardove pomasti da pomaže Isusa. Ivan dalje ovako izvještava: "Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: 'Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i to razdijelilo siromasima?'" (Iv 12,4-5). Isti Ivan malo dalje tvrdi: "To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo." Rekao je, dakle, da je bolje bilo prodati pomast pa dati je siromasima, a u stvari mu se živo "fućkalo" za siromahe. Htio je on da u kesici bude više šekela da on ima otkuda klepiti. Zato dominikanac Girolamo Savonarola (1452-1498) i kaže: "Dakako, kad se blago ne posjeduje, lako ga je prezreti; ali kad ga se posjeduje, teško je ne ljubiti ga" (O jednostavnosti krš­ćanskog života). A kad se srcem čovjek veže za blago, onda stvar uzme maha i nema kraja čovjekovoj pohlepi. Upravo to se dogodilo Judi. Valjda mu nije bilo dosta što je potkradao subraću i Isusa pa je otišao glavarima i starješinama i ponudio im da im Isusa proda i izruči: "Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati? A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka" (Mt 26,15). I uze Juda 30 srebrnjačića za cijenu Neprocjenjivoga. Tako on postade "prodana duša", jer je svoju dušu đavlu prod'o za jeftine pare.

Krađa ima mnogo lica

Različita su lica krađe. Ukrasti se može na mnogo načina. Međutim dvije su temeljne vrste krađe: krađa koja se sastoji u nezakonitom oduzimanju i krađa koja se sastoji u nedavanju, tj. uskraćivanju svojeg suviška: "Suvišak krš­ćanin ne smije zadržati, nego ga mora darovati siromasima" (Girolamo Savonarola). Tko se, dakle, ograniči na to da poštuje tuđe vlasništvo, u nj da ne dira, to ne znači da obdržava Božju zapovijed.

Izravna krađa, namjerno zadržavanje pozajmljenih stvari, varanje u trgovini, uskraćivanje zaslužene plaće, nepravedna isplata plaća, nezakonito povisivanje cijena, utaja poreza, neplaćanje društvenih i javnih usluga, korupcija, krađa identiteta, krađa djece, trgovina robljem … – sve je to postalo "kruh naš svagdanji". Zapanjujuće je to da su takve stvari postale prihvatljive u našem društvu. Što je nekada bilo nezamislivo, danas je normalno. U svakom narodu pa tako i u našem postoje specifični oblici povrede sedme Božje zapovijedi. Učestala rečenica među našim svijetom je: "Svi kradu, zašto bih samo ja bio budala?" ili se za onog tko se nahapao kaže: "Čovjek se snaš'o." Pojedini političari pod različitim domoljubnim parolama koriste svoju političku moć isključivo za samoprobitak i bogaćenje, nerijetko prodajući zemljište i ostale prirodne resurse pojedincima ili stranim državljanima, kao da su oni vlasnici svega što smo baštinili od Boga i predaka.

Specifičan vid kršenja sedme Božje zapovijedi kod nas odnosi se na radničku i socijalnu dimenziju. Naravno taj problem nije nov i on postoji i u drugim narodima, ali je kod nas postao svjetonazorom. Dvadeseto stoljeće obilježeno je socijalnim i radničkim problemima, o tome nas na poseban način podsjećaju enciklike papa, počevši od Leona XIII. i Rerum novarum (1891) pa sve do zadnje socijalne enciklike bivšeg pape Benedikta XVI. Caritas in veritate (2009). Pape ističu u svim enciklikama da je glavni uzrok svih socijalnih problema nepoštivanje moralnog zakona u društvu koje se od Boga udaljilo. Posebno papa Ivan Pavao II. osuđuje potrošački mentalitet i pretjeranu težnju za imanjem. Do dana današnjega su ostale upečatljive njegove prijetnje sudom Božjim sicilijanskoj mafiji u agrigentskoj dolini 1993. Isti papa ističe kako postoji prevelik jaz između bogatih i siromašnih, bogate zemlje iskorištavaju prirodne resurse siromašnih zemalja što je krađa u internacionalnim razmjerima.

Krasti Bogu dane

Filozofija i naše životno iskustvo nas uče da je vrijeme nepovratno. Kada vrijeme istekne, prođe, iscuri, popravnoga više nema, jer vrijeme nepovratno odlazi, a o tome što smo u vremenu napravili ovisi naš usud, a nerijetko i usud drugih. I sama nas Biblija riječima psalmista poučava o važnosti vremena kada kaže: "Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce." Gubitak vremena gori je od bilo kojeg drugog gubitka govorio je Anthony Grafton, a dominikanac Domenico Calva iz Pise kaže: "Razbacivanje vremenom je grijeh." Nažalost, za mnoge ljude vrijeme nije drugo od onog što pokazuju kazaljke njihova zidnog sata. Napoleon Bonaparte je o takvima napisao: "Postoje lopovi koje zakoni ne kažnjavaju, a ipak ljudima kradu ono najvrednije: vrijeme." Zahvaljujući lošoj politici u našoj zemlji, manjkavom odgoju u školama i zapuštenom odgoju u obiteljima, mnogi mladi su bez posla i "kradu Bogu dane" u kafićima, kockarnicama, kladionicama dok su polja, njive i vrtovi obrasli korovom. Sedma Božja zapovijed potiče nas i na rad. Davno su crk­veni oci ustvrdili da je "dokolica izvor svih zala", pa tako može poticati i na krađu. Sv. Pavao nam jasno i odrješito poručuje: "Naređujemo vam, braćo, u ime našega Gospodina Isusa Krista da se klonite svakog brata koji besposliči i ne slijedi predaju koju ste primili od nas... ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo bijaše naša zapovijed: tko neće raditi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu neka s mirom rade i svoj kruh jedu" (2 Sol 3,11).

Ali što učiniti ako mladi nisu krivi za redove na biroima i pomanjkanje radnih mjesta? Na to se može reći da se rad ne ostvaruje samo na "radnom mjestu". Zauzetost u kući i oko kuće, za knjigom, u polju i u crk­venoj zajednici mogu također postati "radnim mjestima". A svaki čestit i pošten rad Bog će nagraditi.

Restitucija stvari – ukradeno i oduzeto vratiti

Ono što je ukradeno treba – na ovaj ili onaj način – vratiti! I kao što čovjek nađe mnogo načina za ukrasti, tako može naći i mnogo načina da ukradeno ili nepravedno oduzeto vrati. Tako je, primjera radi, jedan kradljivac u nekom kraju obio i opljačkao jednu crk­vu. Kada se dozvao u pamet, pokajao, obratio, promijenio život, napustio loše navike, savjest mu prigovori i on se sjeti zla što ga je učinio i odluči svake nedjelje ić' na misu u tu crk­vu i ubacivati pozamašnu lemozinu.

Polazeći od enciklike Rerum novarum ponovno bi se trebalo postaviti i pitanje oduzete imovine u našim krajevima u vremenu vladavine totalitarističkih režima, osobito komunizma. Takvi predmeti u korist određenih pojedinaca svjesno ulaze u rubriku "zastara". Mnoga osobna i crk­vena imovina još nije vraćena izvornim vlasnicima. "Res clamat dominum", kaže jedna stara poslovica: "Stvar vapije za svojim gospodarom".

Eksploatacija šuma i ruda, bespravno korištenje voda postaje naša svakodnevica, a sve u svrhu "općeg dobra". Za neznatan novac obmanjuje se siromašni narod koji prodaje vlastite posjede za gradnju elektrana, odlagališta smeća, cesta itd. O korupciji da ne govorimo. Postalo je besmisleno prijaviti se na neki natječaj, učiti za ispit, očekivati da će vas primiti u bolnicu bez da se malo "pogura". Na ulazu u jednu našu opću bolnicu piše: "Ovdje nema korupcije", a javna je tajna da kirurzi imaju cjenik operativnih zahvata. Ne dao Bog bolesti sirotinji!

Politika banaka također nam ne ide na ruku, kamate su postale previsoke. Sve više mladih ljudi je u dugovima, po posljednjim anketama koje su rađene na području BiH, većina populacije je u minusima na svojim računima. Donedavno svjetski primjer hipotekarnih kredita, gdje ljudi preko noći ostaju na cesti zbog prevelikih dugova, postao je stvarnost i kod nas. Naravno da onda država i cjelokupno društvo otvara prostor za kršenje ove zapovijedi. Osim materijalne krađe, postoje i one, možda puno prikrivenije (također zastupljene kod nas) jer se rijetko imenuju pravim imenom: krađa dobrog glasa, krađa intelektualnog vlasništva, krađa Bogu posvećenog dana itd. Tko ima pravo narušiti ugled drugoj osobi, ukrasti nečiju misao i prodavati je kao svoju, oduzeti čovjeku nedjelju, dan posvećen Bogu i svojoj obitelji? Ivan Marija Vianey, župnik arški, kaže: "Ja znam da dva puta čovjeka vode u sigurno siromaštvo, jedan je ne ići k svetoj misi nedjeljom, a drugi je uzimati tuđe." Nažalost mnogi, posebno mladi, sve više izostaju sa svetih misa.

Naravno da nije ista težina grijeha kada se ukrade veća ili manja svota novca ili veća ili manja stvar, kada ukrade siromah i bogataš, gladan i sit, ali za sve vrijedi isto pravilo sv. Augustina: "Grijeh se neće oprostiti ako se ukradeno ne vrati ako se može vratiti."

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2014.)