Objavljeno:
17. 01. 2020. 09:45

Sveta obitelj je upala među razbojnike, a jedan od njih, očaran ljepotom djeteta Isusa, rekao je: „Uistinu vam kažem: kada bi se dogodilo da Bog postane čovjekom, zasigurno bi ovaj dječak bio Bog!” Ovim riječima je omekšao srca svojih drugova te su Svetu obitelj, ne naudivši joj, pustili da nastavi svoj put.

Piše: fra Damir Pavić

Isusov život prepun je iznenađenja. Njegove riječi i djela nerijetko su ludost i sablazan. Zato što nisu skrojene po ljudskim kriterijima. Kako nekoć tako i danas. Najbolji primjer su posljednji trenuci Isusova života. Uistinu je nevjerojatno što se ondje dogodilo. Isus, raspet na križu između dvojice razbojnika, jednome od njih govori: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” (Lk 23,43). Život je proveo živeći daleko od Boga, a onda, kratko prije smrti, milosni susret s Isusovim pogledom. Dovoljno za čudesnu simfoniju božanske praštajuće ljubavi i ljudskoga pokajanja! No, tko je bio taj razbojnik – prvi čovjek za kojega zasigurno možemo reći da je prošao kroz rajska vrata?

Započnimo s njegovim imenom. Iako izvještaji evanđelista ne spominju imena dvojice zločinaca raspetih zajedno s Isusom, apokrifni kršćanski tekstovi nazivaju ih Dizma i Gizma. Prvi se pokajao za grijehe, a drugi ustrajao u zloći sve do kraja. Crkveni oci i sveci različito govore o Dizminu životu ocrtavajući njegovu kriminalnu prošlost. Tako sv. Ambrozije piše da mu je životni put bio prekriven krvlju pljačkaških pohoda, a sv. Eulogije, mučenik, kaže da su mu ruke bile poprskane krvlju vlastitoga brata. Po pitanju njegove vjere također nema zajedničkoga stava. Jedni misle da je bio židov, a drugi da je bio poganin. Sveti Ivan Zlatousti u dvojici razbojnika vidu simboliku te piše ovako: „Dvojica razbojnika na križu su slika Židova i pogana. Razbojnik koji se obratio predstavlja narod Božji koji je nastao iz poganstva, a drugi židovski narod koji do kraja ustrajava u nijekanju Krista.”

Što se tiče njegova podrijetla, mnogi crkveni pisci smatraju da je Dizma bio Egipćanin, povezujući to s epizodom boravka Svete obitelji u ovoj zemlji. Naime, na svomu bijegu u Egipat, prema apokrifnom evanđelju po Nikodemu, Sveta obitelj je upala među razbojnike, a jedan od njih, očaran ljepotom djeteta Isusa, rekao je: „Uistinu vam kažem: kada bi se dogodilo da Bog postane čovjekom, zasigurno bi ovaj dječak bio Bog!” Ovim riječima je omekšao srca svojih drugova te su Svetu obitelj, ne naudivši joj, pustili da nastavi svoj put. Naravno, spomenuti razbojnik bio je Dizma. Iako mnogi ovakve i slične izvještaje svrstavaju u legende, ipak se treba čuvati da ih posve zanemarimo. Dovoljno je samo spomenuti da je sv. Jeronim, zajedno s drugim poznatim autorima, smatrao da je Dizma uistinu bio Egipćanin.

Međutim, puno važnije od bavljenja nejasnim crticama podrijetla i načina života jesu trenuci neposredno prije njegove smrti. To je prizor na Kalvariji, tj. spominjanje dvojice razbojnika od strane trojice evanđelista: Mateja, Marka i Luke. Važno je napomenuti da svi crkveni oci drže, a i najstariji prikazi potvrđuju, kako je dobri razbojnik raspet Isusu s desne strane. Nadalje, veoma zanimljiv je opis vrijeđanja Isusa. Dok Matej i Marko kažu kako su obojica koja su bila raspeta vrijeđala Isusa (Mt 27,44; Mk 15,32), s druge strane Luka govori kako je to činio samo jedan od njih. Evanđelist Luka u usta dobroga razbojnika stavlja ove riječi: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.” Onda reče: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23,40-42). Kako pomiriti ova nesuglasja? Pojedini crkveni oci mišljenja su da je dobri razbojnik najprije vrijeđao Isusa, a onda se ipak pokajao. Ako je tako, njegovo obraćenje izgleda još čudesnije! Nasuprot tomu mnogo je više onih koji smatraju da Dizma nije Isusa uopće vrijeđao, a riječi iz Mateja i Marka kako su Isusa vrijeđali i oni koji bijahu s njime raspeti tumače na način da je u jeziku moguće koristiti množinu u službi jednine. Oni naglašavaju da se radije treba osloniti na Lukin tekst koji je najiscrpniji u opisu ponašanja razbojnika. Stoga obraćenje razbojnika treba gledati kao čudo izvanredne Božje milosti.

Različita su također mišljenja crkvenih otaca o tome što je doprinijelo obraćenju razbojnika. Neki od njih uzrok vide u čudesnim znakovima na Golgoti, kao što je pomračenje sunca ili zemljotres. Drugi su mišljenja da je Isusova sjena pala na dobroga razbojnika i učinila čudo, navodeći primjer Petrove sjene koja je liječila bolesne (Dj 5,15). Treći su mišljenja da je obraćenje plod zagovorne molitve Isusove Majke koja je bila podno križa. Na koncu, uz mogućnost svega rečenoga, većina smatra da je do obraćenja došlo zbog Isusova primjera. Njegova strpljivost, blagost, opraštanje neprijateljima, kao i Isusov milosrdni pogled dirnuli su srce okorjeloga grešnika i doveli do čudesnoga obraćenja. Na koncu, zanimljivo je iznijeti i razmišljanje sv. Augustina da je dobri razbojnik na križu, u tom trenutku još uvijek živ, kršten onom vodom koja je kao iz krsnoga zdenca potekla iz Isusova boka.

I na koncu, kao pouka svima nama, ponovno riječi velikoga Augustina koji o dvojici raspetih zločinaca veli sljedeće: „Jedan je tu da ne očajavaš, a drugi da se ne uzoholiš.”

 

Izvor:
Svjetlo riječi