Objavljeno:
20. 12. 2019. 15:30

„Jednom kada dođete u Ovčarevo, a bude ljetni dan, pun raskošnoga sunca, vi ćete pomisliti: Ovo je selo koje sam negdje vidio u djetinjstvu, a ne znam gdje; ovo je selo zaboravljena priča, koju zaboravih, pa sad se opet sjećam: u nekom selu, podno nedogledne planine ležaše kućica...”

Piše: Nikolina Marčić

Iako nije bilo ljeto, a još manje sunčan dan, nego, štoviše, hladni zimski dan praćen jakom kišom, bez problema ćemo se složiti s fra Ljubom Hrgićem koji je napisao riječi iz uvoda o Ovčarevu. Starom cestom koja vodi prema Vlašiću dolazimo do župne crkve svetoga Mihovila arkanđela u Ovčarevu gdje nas dočekuje župnik fra Dario Udovičić, franjevac Bosne Srebrene, i radosno nam otvara vrata želeći dobrodošlicu u župu.

Druga po starosti

Ova župa smjestila se u središnjoj Bosni između Turbeta i Travnika, a iznad nje su visovi Vlašića i obrisi Vilenice dok njezinim središtem protječe rijeka Lašva. Župa je osnovana 1832. godine odvajanjem od župe Dolac i tada se zvala Orašje. Godine 1879. od jednoga dijela župe formirana je župa Dželilovac, kasnije nazvana Potkraj. Ovčarevo je po starosti druga srednjovjekovna župa, posvećena svetome Mihovilu arkanđelu, a pripadaju joj još i filijala Prići te naselja: Bilići, Jankovići, Kalibunar, Kokošari, Kraljevice, Lovrići, Miškića Brdo, Paklarevo, Peševići, Pilića Dočić, Radića Brdo, Šipovik, Vidoševići, Visokovići i Zagaj. Područje ovčarevske župe je pretežito brdovito i s malo plodnoga zemljišta, pa su se mještani sve više okretali stočarstvu i zaposjedali obronke Vlašića. Pretežito su držali ovce pa je mjesto po tome i dobilo današnji naziv. Prije Drugoga svjetskoga rata držali su i stada koza, goveda i konja.  

Prije pučke mise sa župnikom razgovaramo o slici župe, kako trenutnoj tako i onoj koja je slikana u prošlosti. „Prije rata Ovčarevo je bila jedna od najvećih župa ovoga kraja, a tijekom zadnjega rata svrstana je u red župa Vrhbosanske nadbiskupije koje su bile 100 % raseljene. Mještani su otišli u Čapljinu, Ljubuški i općenito južne krajeve, a njih više od 90 % se nakon rata vratilo na svoju rodnu grudu – u Ovčarevo – jer vole svoje ognjište”, govori nam fra Dario.

Međutim, zadnjih nekoliko godina ponavljaju se prizori odlaska žitelja Ovčareva, a glavni razlog odlasku je nezaposlenost i borba za egzistenciju. Župa trenutno broji 1380 vjernika raspoređenih u 605 obitelji, od kojih je 179 samaca. U osnovnu školu ide ih 105, u srednju 81, dok je studenata 29. Prema statistikama iz prošle godine, krštenih je bilo 22 od čega ih je 10 ostalo u župi, vjenčanih je bilo 12, a sprovoda 32.

Povijest bilježi kako je narod ovoga kraja često bio izložen različitim opasnostima te samim time i u stalnim borbama za opstanak na ovim područjima, a vjernici Ovčareva su u sv. Mihovilu pronašli zaštitnika i vođu protiv svih nedaća. „To je slikoviti izraz velike poruke: gdje se vjernik u iskrenoj vjeri Bogu povjeri, tu strah i tjeskoba ne hvataju dubljega korijena, nego se podnosi i podnoseći nadvladava dok zauvijek ne iščezne. Zato su župljani župe Ovčarevo, izvrgnuti tijekom svoje povijesti raznim prijetnjama i opasnostima, izabrali Mihovila za svoga zaštitnika, pa su mogli i u najtežim trenucima svoje povijesti smireno izgovarati njegovo ime”, zapisao je fra Velimir Valjan u svojoj knjizi Župa sv. Mihovila arkanđela.

Župni pastoral

Glavni je patron župe, dakle, na blagdan sv. Mihovila koji se svečano obilježava u župnoj crkvi, a toga se dana slavi i Dan policije. Ljudi ovoga kraja oduvijek su iskazivali posebno štovanje Blaženoj Djevici Mariji i njoj se utjecali pa je tako izgrađeno svetište – Gospino vrilo, a koje se nalazi uz cestu tri kilometara nedaleko od Travnika. Proštenište je za vrlo kratko vrijeme postalo poznato u hrvatskom narodu, a svakodnevno se navraćaju hodočasnici te se pomole ispred crkvice ispod koje izvire voda. Na ovome se svetištu svake godine svečano obilježava blagdan Male Gospe što je ujedno i drugi patron župe Ovčarevo. Jedno od najstarijih sela koje pripada ovoj župi je selo Vidoševići, a raniji su župnici ostavili zapisano kako se na vidoševićkom groblju sv. Ana slavi odvajkada. Tako ovdje dolaze trudnice moleći zagovor sv. Ane da rode zdravo dijete i u vjeri ga odgoje, zatim dolaze bračni parovi koji nemaju djece moleći Boga da im po zagovoru ove svetice daruje dijete; dolaze mladići i djevojke moliti se za sretan brak. Stoga je blagdan svete Ane također na poseban način obilježavan, te se nerijetko navodi kao treći patron župe Ovčarevo.

Svatko tko navrati u Ovčarevo obvezno posjeti Jaruge koje također imaju svoje važno mjesto u povijesti ovih krajeva. Tamo se nalazi veliki kameni oltar koji je skriven u raslinju, a datira još u vrijeme turske vladavine kada su se vjernici na tome mjestu potajno ispovijedali i primali svete sakramente. U blizini se nalazi i prolaz kroz šumu koji je usječen u kamen, a služio je za bijeg od Turaka ukoliko se dogodi da vjernici budu otkriveni na mjestu molitve.

U župi je mnogo kapela i grobalja na kojima se slave pojedini blagdani i spomendani. „Cilj nam je pastoralno se prilagoditi potrebama župljana te istodobno održati tradiciju ovoga kraja i župe živom”, objašnjava fra Dario. U župi djeluje i zbor koji animira liturgijska slavlja nedjeljom i blagdanima.

Našem razgovoru se uskoro pridružuje i župni kapelan fra Julijan Madžar koji se vratio s nedjeljne mise u filijali Prići. Inače, nedjeljom se u župnoj crkvi slave dvije mise – rana u osam sati i pučka u 11 sati te misa na filijali Prići u 09:30. Fra Dario ističe kako se u zadnjih nekoliko godina broj vjernika koji dolaze na misna slavlja povećao, ali se cjelokupna slika stanovništva Ovčareva smanjila. „Sve više vjernika sudjeluje misnim slavljima, a mi fratri nastojimo uspostaviti s njima takav odnos da u nama ne gledaju samo svećenika nego osobu s kojom se mogu susresti i s kojom mogu razgovarati. Nažalost, mnogo je i onih koji odlaze u potrazi za boljim životnim uvjetima.”

Vrijeme je pučkoj misi te iz župnoga ureda krećemo prema crkvi koja je jedna od rijetkih podignutih još u osmanskom vremenu. Za nju Željka Čorak kaže kako je jedna od tri današnje najstarije izvorno sačuvane crkve u Bosni. Druge dvije su u Varešu i Docu pored Travnika. Crkva oduševljava svojom veličinom, izgledom i uređenjem, a njezina izgradnja vezuje se za fra Jaku Baltića koji je njezinu izgradnju započeo 1868. godine ne dobivši prethodno službenu dozvolu turskih vlasti. Kroz godinu koja je uslijedila uspio je dobiti i potrebnu dokumentaciju, a narod se vrlo brzo imao gdje Bogu moliti. „Fra Jako je imao jednu specifičnu radnu metodu kada je riječ o izgradnji ove crkve. Svake bi nedjelje u župnim obavijestima zamolio župljane da sljedeće nedjelje kada krenu na misu, ponesu po jedan kamen pa je tako crkva izgrađena od domaćega kamena. Ožbukana je 70-ih godina 20. stoljeća za vrijeme fra Nikole Bošnjaka, fra Stjepana Pavića i fra Augustina Tomasa koji su nedugo zatim odlučili obiti malter, pa je ova crkva tako ostala u svome izvornome izgledu. Osim toga, vrlo lako se može iščitati kako je cijeli sakralni prostor sklad starijega arhitektonskoga i suvremenijega likovnoga izraza.

Unutrašnjost crkve krase brojne vrijedne umjetnine kako što je put križa, oltarni mozaik Proslava svijeta, dva bakrena reljefa; zatim brončane skulpture sv. Ante i sv. Franje, Gospa s djetetom isklesana u bijelom kamenu te još 23 vitraja. U sakristiju vode dvoja crkvena vrata koja se zajedno s ulaznim vratima u crkvu otvaraju gredom i masivnim ključem ili, kako ljudi ovoga kraja kažu, otvaraju se na starinski način. Sve ove i mnoge druge vrijedne umjetnine preživjele su rat i do danas ostale vrijedne divljenja zahvaljujući župljanima koji su ih sa sobom ponijeli onoga dana kad su iz Ovčareva krenuli put izbjeglištva, te ih takve sačuvali od propasti.

Jedan od projekata koji bi se u što skorije vrijeme trebao početi realizirati jest i promjena krova na župnoj crkvi. Žurnost proizlazi iz potrebe jer je staro krovište već dotrajalo i riskira se da počne prokišnjavati. „Prioritet je promjena krova na crkvi, a želja nam je čim prije početi s realizacijom toga. Međutim, zasada je to 'veliki zalogaj' i nadamo se pomoći sa strane, a ostale objekte i potrebe župe održavamo darovima župljana”, kaže nam fra Dario.

Najmlađi župljani

Redovno se održava župni vjeronauk, susreti za prvopričesnike, krizmanike, ministrante i djecu, te framaše čiji je voditelj kapelan fra Julijan Madžar koji nam otkriva kako Frama djeluje od 2000. godine i broji 50 aktivnih članova uključujući osnovnoškolce, srednjoškolce i studente. „Frama je aktivna i ima široko polje djelovanja. Kakve god da su aktivnosti i događanja u pitanju, na framaše se uvijek možemo osloniti, bilo da je riječ o humanitarnim, radnim, kreativnim i sličnim akcijama. Svake subote imamo sastanke u 17 sati i više sam nego zadovoljan odazivom framaša koji dođu na susrete. Ujedno zahvaljujem i njihovim roditeljima koji su ih odgojili da znaju cijeniti prave životne vrednote”, govori nam fra Julijan, te nastavlja: „Nažalost, danas je vrlo teško raditi s mladim ljudima, izazov je to, ali, Bogu hvala, naši mladi hoće, spremni su i imaju volje, a to je od iznimne važnosti kako za mene kao duhovnoga asistenta Frame tako i za cijelu župnu zajednicu.”

Bez obzira na manji broj župljana svi aktivno sudjeluju u radu i aktivnostima kao, primjerice, članovi Pastoralnoga vijeća. „Narod je plemenit pa se rado uključuju i pomažu. Uključeni su u uređenje i održavanje župne crkve, kuće, dvorišta”, zadovoljno govori župnik.

Aktivan je i župni zbor koji predvodi Aria Adžaip, a susreli smo se i razgovarali s jednom od članica Vijeća i članicom Hrvatskog amaterskog kazališta Travnik te tajnicom travničke podružnice Napredak – Danijelom Lovrić koja nije krila radost zbog sudjelovanja u cjelokupnom životu župne zajednice. Na pitanje kako je započeo njezin aktivniji angažman u župi, Danijela nam odgovara: „Sve je počelo davno dok sam još bila framašica. Kako je vrijeme prolazilo, a ja rasla činilo mi se da sam nekako prerasla Framu te da bih se trebala na drugi način aktivirati i djelovati u župi, prvenstveno s mlađima.” I upravo nakon pučke mise bio je rezerviran termin za dječju radionicu kojoj smo prisustvovali i tom prigodom se susreli i razgovarali s najmlađim članovima župne zajednice.

Ljudi ovoga kraja su preživjeli i pretrpjeli progonstva i različite oblike patnje, ali su i u najtežim vremenima ostali poznati kao dobri domaćini i ljudi velikoga srca koji se mogu ponositi svojim gostoprimstvom. Tako se ispred župne kuće može vidjeti skulptura književnika i nobelovca Ive Andrića koju je izradio vrsni umjetnik Zdenko Grgić. Naime, za vrijeme Prvoga svjetskoga rata u župnoj kući u nekoj vrsti kućnoga pritvora boravio je nobelovac Ivo Andrić koji je upravo ovdje proživljavao nemire svoje mladosti i napisao knjigu Nemiri.

Većina ovih osnovnoškolaca ide u Katolički školski centar Petar Barbarić u Travniku. Jedan od njih je Dorijan Kepić, učenik petoga razreda koji kaže da mu ove radionice iznimno puno znače jer „one su zabavne i kreativne baš kao što je bila i ova današnja. Igramo se, šalimo se, radimo vrijedne i važne stvari za druge ljude, zajedno smo, idemo na izlete, a na ljeto ćemo ići i nekoliko dana na more”, radosno nam pripovijeda Dorijan, a njegove riječi potvrđuje i dvanaestogodišnja Valentina Stojak dodajući: „Volimo raditi s našom Danijelom jer smo kreativni i puno lijepih stvari učinimo, kao na primjer one stvari koje ne učimo toliko u školi. Naučili smo glumiti, pripremati predstave, crtati, izrađivati plakate i još puno toga.”

Danijela također ima samo lijepe riječi za djecu, kao i zahvalu njihovim roditeljima što ih potiču da dolaze i sudjeluju u životu župe. Nekada su sva djeca išla u Ovčarevo i Paklarevo u školu, a danas su i u jednom i u drugom mjestu ostali samo objekti. Ove dvije škole, nekada pune učenika, sada su pune vrata. Njihove prostorije služe samo za glasačke kutije. Kada su izbori, eto ti, sve jedni te isti stalno dolaze da se za vlast ponovno izbore, kako se kutije zatvore, tako i oni odu. A kao epilog takvoga ponašanja ode i narod Ovčareva. Brojke se neprestano smanjuju i svake se godine prebrojavaju oni koji ostaju. I svake godine ih je sve manje. A Ovčarevo sve starije. Ne čudi stoga pitanje koji mnogi često postavljaju – Gdje li su danas svi oni koji su koračali ovim mjestom? Kako samo nekoliko godina može promijeniti sve.

Živa zajednica

Ovčarevo je pretežito poljoprivredno područje i svi jedni drugima pomažu, osobito djeca svojim roditeljima. „Djeca su dosta radišna i rado pomažu, ne stide se reći da imaju krave, ovce i drugu stoku, te da bez problema sa svojim roditeljima obavljaju poljodjelske poslove. Imamo i studenata koji su uglavnom na studiju u Mostaru ili Splitu”, govori nam 29-godišnja Danijela.

Ovu zajednicu u srednjoj Bosni obogaćuju i mnoge kulturne aktivnosti u čemu se posebno ističe Kulturno-umjetničko društvo Paklarevo, ali svakako je važno spomenuti da su aktivna i planinarska društva te lovačke sekcije i amatersko kazalište. Kulturno-umjetničko društvo otima zaboravu tradiciju i običaje ovoga kraja pa ne čudi činjenica da upravo stanovništvo Ovčareva ima najstarije narodne nošnje koje se pomno čuvaju. Neke su tijekom rata izgubljene, ali zato se Ovčarevo može pohvaliti vrijednim ženama sa spretnim rukama koje vrlo brzo otkaju nove nošnje, ali u starinskom izdanju. Pred blagdane se organiziraju različite manifestacije, kao što je pred Uskrs turnir u tucanju jaja koji se posebno pozdravlja u Vidoševićima gdje je ovaj običaj zaživio prije više od 200 godina.

Kako je područje Ovčareva geografski vrlo brdovito i s malo plodnoga i ravničarskoga zemljišta, prije rata su uglavnom očevi obitelji odlazili u inozemstvo kako bi prehranili svoju obitelj, a tijekom godišnjih odmora i za blagdane bi se vraćali kako bi cijela obitelj bila na okupu. Do rata nitko nije niti pomislio napustiti zavičaj. Međutim, vrijeme poslije rata i danas priča drugu priču i oslikava drukčiju stvarnost. Odlaze cijele obitelji pa su mnoge kuće ostale prazne i rodna gruda napuštena, neka privremeno, a neka možda i zauvijek. Obitelji koje su ostale najčešće se okreću stočarstvu na obroncima Vlašića. Osim stočarstva, brza industrijalizacija pružala je mogućnost zapošljavanja u državnim institucijama, pa su se mnogi uz taj posao usputno bavili poljoprivredom i stočarstvom.

Starost? Svuda. Mladost? Odlazi. Takva su vremena bila nekada, a takva su i sada. I u Ovčarevu je sve više napuštenih kuća i zatvorenih kapija, ali bez obzira na to u njemu još uvijek žive oni kojima je stalo do svoje rodne grude i koji žele njegovati zdrave vjerničke temelje na kojima valja graditi sljedeće generacije. Takvi su primjer kako se zajedništvom može puno napraviti i da župa unatoč svim problemima živi i prkosi posljedicama rata i teškoj ekonomskoj situaciji. Oni su dokaz kako se ne mora otići u tuđinu da bi se bolje živjelo, nego se radom, trudom i pozitivnim razmišljanjem može živjeti pod suncem našega komadića neba.

Izvor:
Svjetlo riječi