Objavljeno:
15. 01. 2018. 09:00
Groblje u mjestu Jatrebine kod sela Vranci

Svjedoci burne bosanskohercegovačke povijesti zasigurno su i brojna stara groblja. Nekim grobovima katolički puk hodočasti smatrajući ih čudotvornima. O nekim grobljima se pripovijeda kako su pripadala Grcima, Rimljanima, neka su nastala zbog kuge koja je ostavila posljedice u ovim krajevima, za neka se vežu predaje o svatovima koji su smrtno tu stradali ili pak o boju s Turcima.

Piše: Ana Papić

Mjesto Krućevići (Čitluk) nekoć je imalo kneza pa je tu postojalo groblje starih plemića. Neki Turčin Ćaja je to groblje dignuo i od nadgrobnih spomenika napravio kulu. U Koritima se nalazi Nakića groblje jer se prema predaji tamo nalazi grob plemenitoga muža Nakića. U Ančićima kod Tomislavgrada postoji pećina koju je priroda oblikovala, a u koju je nekoliko stotina katolika dolazilo na svetu misu. U udaljenim kutovima ove pećine su ponori i mala jezera, a u blizini se nalazi velika grobnica. Kada su s grobnice skinuli kameni poklopac, u grobu su pronađena dva srpasta mača, dva zlatna prstena i dvije medalje u obliku zvijezde (Dragić 1999: 203,204).

Brojne predaje govore i o tzv. grčkim i rimskim grobljima, a Grci se često spominju kao divovi koji su živjeli po nekoliko stotina godina. Na Gorici u Rami bilo je puno ratova. Tu su, prema predaji, najprije živjeli Grci pa su ih potjerali Rimljani, stoga ima mnogo grčkih grobalja. I fojnički puk kazuje kako su tamo nekada živjeli Grci koji su se bavili trgovinom i bili jako pohlepni za dobrom zaradom. Po Kozogradu su tražili zlato i nosili ga na konjima. Tu su i umirali, a za njima su ostala grčka, grkovska groblja (Dragić 1999: 206,207).

Nepristupačni tereni

Rimska groblja spominju predaje u Ostrošcu kod Tomislavgrada i Brijegu kod Ravnoga. Kako kažu predaje, na tim se mjestima vodio žestok bok u kojemu su izginuli vojnici, a na tim mjestima su ostala rimska groblja. Oko prijašnje tvrđave u Crvenicama nalazi se mnogo pučkih grobova, a pripovijeda se da su to grobovi vojnika koje su pobili Rimljani. Kada su stanovnici s nekoliko volova htjeli ukloniti jedan grob sa sredine njive, nisi uspjeli jer su se volovi zaustavili. Isto su pokušali učiniti traktorima, ali se odjednom naoblačilo i počela je padati jaka krupa (Dragić 1999: 209,210).

Turci su između ostaloga zabranjivali osnivati groblja na pristupačnim terenima pa su tjerali puk da groblja osniva na nepristupačnim mjestima. Da je to bio slučaj i u livanjskom kraju svjedoči znameniti bosanskohercegovački franjevac Lovro Karaula:

Kad su se, naime, srednjovjekovni plemići poturčili jer nemogaše po zakonu arapskog zlobnjaka Korana kao keršćani bit gospodari svojih zemaljah i kmetah, kad postadoše od keršćanske gospode vašljivi Poturice, onda sazidaže u verh Sela (Ljubunčića), u mistu Pod Dragom kulu, gdi i sada vire iz zemlje njezini temelji napokon iskališe svoju pakost pucajuć iz svojih šišanah i štucevah kroz prozore iz lakomice rečene kule u mertva tilesa koja keršćani donašahu na Glavicu da ji po običaju pokopaju. Ovim bezboštvom usilovan karšćeni narod Ljubunčićki zabacih svoje starinsko groblje na Glavici, i poče zakopavat svoje mertce s onu stranu Gnjilarskog potoka (Perković 2007: 76–79).

Da fra Lovro govori istinu svjedoče i danas sačuvani stećci na spomenutom lokalitetu Glavica gdje se nalazi ljubunska crkva. Predaja iz Gornjih Goranaca kazuje kako je početkom 18. stoljeća tu harala kuga i neki je čovjek htio pokopati dječaka u neki stari grob. U grobu je otkrio sarkofag od bijeloga kamena i pomislivši da se u njemu nalazi blago, skinuo poklopac. Kada je skinuo poklopac, od straha se onesvijestio. U grobu je bilo potpuno sačuvano tijelo djevojčice s bijelom kapom na glavi. Pošto se nadivio ljepoti, pomolio se i vratio poklopac, a pokraj sarkofaga pokopao dječaka kojega je donio. Predaja dalje govori kako su svemu tome svjedočili pastiri (Dragić 1999: 220).

Predaje diljem Bosne i Hercegovine govore i o grobljima koja su nastala na mjestima na kojima su bili ubijeni trgovci iz Dalmacije koje je narod nazivao kauri, pa se stoga ta groblja i nazivaju kaurska groblja.

Zavjetna svatovska groblja

Groblje u mjestu Jastrebine kod sela Vranci u općini Kreševo, mjesto je gdje su prema narodnoj predaji izginuli svatovi upavši u tursku zasjedu. Svatovi su pod okriljem noći, vjerojatno iz doline Neretvice, krenuli u kreševsku crkvu na tajno vjenčanje da bi taj čin sakrili od turskih silnika i izbjegli agino pravo prve bračne noći. Na tom mjestu su i pokopani, a vranački i kreševski puk čuva uspomenu na njih, već stoljećima posjećujući i održavajući ovo zavjetno mjesto.

Jastrebine su već stoljećima zavjetno mjesto te mjesto molitve i utjehe o čemu svjedoči nekoliko križeva koje su vjernici podigli u znak zahvalnosti za uslišene molitve. Otkako je prije 15-ak godina izgrađena spomenuta kapela, od svibnja do listopada se u Jastrebinama subotom uoči mlade nedjelje služi sveta misa.

O svatovskim grobljima najviše govore predaje o kamenim svatovima i o tomu kako bi majka zabranila ženidbu sinu onom ženom koja njoj nije bila po volji, a ako bi se sin ipak oženio, svi bi svatovi izginuli u nesreći koja bi ih pogodila, a na mjestu njihove pogibije ostali bi nadgrobni spomenici. Slične legende govore i o turskim napadima na svatove s namjerom da otmu nevjestu. U takvim slučajevima bi se odvijao krvavi boj, a na mjestu na kojemu su svatovi poginuli ostajali bi spomenici.

Brojne su predaje o grobovima kršćanskih mučenica i mučenika u vrijeme turske okupacije te o grobovima svećenika. Takve predaje najčešće govore o čudesnim ozdravljenjima vjernika, hodočašćima u određene dane, ali i raznim drugim čudesnim događajima koji se pripisuju onima koji u njima počivaju.

Tako se kazuje da su ljudi dolazili na grob Šimuna Filipovića, a između ostaloga i da je na njegovu grobu ozdravilo dijete za koje nije bilo lijeka.

O Jakića curama postoji nekoliko predaja. Neke govore kako su ih ubili Turci, a neke kako su umrle od kuge. Kod njihovih grobova se zadnje nedjelje u srpnju okuplja veliki broj hodočasnika. U okolici Gruda nalaze se grobovi sestre i brata – Anice i Marka Kurtovića. Na Aničin grob narod hodočasti i moli za zaštitu od groznice (Dragić 1999: 188,191).

Narod je posebno poštovao grobove prosjaka. U livanjskom kraju, na Golubiću uz cestu ispod Kablića postoji spomenik na kojemu piše da ga uzdiže JAKOV BARAĆ IZ PRILUKE IZ ZAFALNOSTI POKOJNIKU OD KOGA ZDRAVLJE OD NOGU DOBI 1891.

Dragutin Barać (1892. – 1967.) pripovijedao je da je Jakov Barać, klesar iz Priluke, taj spomenik podigao jednom prosjaku koji je na tom mjestu čučnuo da predahne. Razbojnici su mislili da broji novac pa su ga ubili, zatrpali kamenjem i načinili humku. Jakova su strašno boljele noge i jednom kad se vraćao iz Livna, sjeo je na humku da se odmori i tu zaspao. Kada se ujutro probudio, noge ga više nisu boljele. Tada se zarekao da će na tom mjestu podignuti spomenik pokojniku koji tu počiva i to je i učinio (Manđeralo 1987: 92). I neki kazivači pripovijedaju da im je ostalo u sjećanju kako su kao djeca na Veliki četvrtak i na Veliki petak išli u Livno i uzimali zemlje s ovoga groba i nosili sa sobom kako bi im to pomoglo. To je, prema njihovu kazivanju, bio neki zavjet.

Predaje o starim grobljima i čudesnim moćima nekih od njih jasno oslikavaju burnu povijest ovih krajeva. One su bitan element hrvatske nematerijalne baštine jer svjedoče o patnjama i stradanjima koje je ovdašnji puk podnosio. Prenošenjem su te predaje postajale maštovitije, a u našoj su se tradicijskoj kulturi uspjele sačuvati dugi niz godina.


U nakladi „Svjetla riječi” objavljena je knjiga Tragom narodne baštine, autorice Ane Papić. Zbirka donosi uspomenu na crkveno-pučke običaje, narodne priče, govorničke oblike, materijalnu baštinu, nedaće s kojima se puk ovih prostora suočavao tijekom povijesti, ali je unatoč svemu uspio sačuvati svoju vjeru i kulturu. 

Izvor:
Svjetlo riječi