Objavljeno:
08. 09. 2019. 13:45
Piše: fra Ignacije Gavran

Kad imamo u vidu stanje Bosne u cjelini, valja reći da je za nju okupacija godine 1878. bila veliki korak naprijed. No, za naša rudarska područja, za ljude u njima (npr. za Kreševo), ona je bila težak ekonomski udarac. Za Vareš, ona je značila izazov na borbu za vlastita radnička i ljudska prava. Korisno je upoznati se s time.

Težak ali siguran rad

Goleme količine željezne rude mamile su ljude da je vade i prerađuju. Taj posao nije bio jednostavan: valjalo je rudu iskopati, nerijetko duboko u zemlji, prenijeti je do peći za taljenje, očistiti je i isitniti, i onda u tim pećima (visokim 5 do 10 metara), pomoću bukova ugljena rastaliti. To je nekada trajalo i do deset dana. Novo dobiveno željezo trebalo je u kovačkim grnima učiniti kovkim: to se nazivalo plavljenje. Tek tada se prelazilo na obradu: od ponovno usijanog željeza pravili su predmete: zdjele, oruđe, oružje, čavle, brave, potkovice i stotine drugih stvari.

Taj je posao tražio sudjelovanje mnogih ljudi: osim rudara i kovača, znatan udio imali su majstori za pravljenje drvenog (bukova) ugljena, zatim sepetari i krošnjari, krečari i prijenosnici rude i napravljene željezne robe i napokon trgovci...

Ovu važnu proizvodnju valjalo je nekako pravno urediti i zaštititi, odrediti tko ima pravo na kopanje rude i iskorištavanje šume, kakva su prava i dužnosti sudionika u radu ali i njihove obveze prema državi. I turska je uprava, osobito za sultana Sulejmana II. (1. polovica 16. stoljeća), o tome donijela čitav niz zakona, ugledajući se na one ranije iz srednjega vijeka. To su pravo zvali Kanûn Sas (Rudarski zakon) i on je vrijedio sve do dolaska Austrije. Njime su bila zaštićena pojedina rudišta i rudari te radnici u samokovima ili majdanima. Njima je turska vlast dopuštala besplatno iskorištavanje šume i vode. Sa svoje strane, oni su bili dužni davati deseti dio svojih izrađenih proizvoda. Oni nisu bili kmetovi i proizvodnja je bila u njihovim rukama.

U 19. stoljeću našlo se ljudi koji su, kao poduzetnici, htjeli za svoj račun iskoristiti veliko rudno bogatstvo. Navedimo neke od njih: Osman-paša Topal pozvao je rudarskog stručnjaka A. Conrada godine 1866/67. da prouči i opiše rudno blago Bosne. Slično je i austrijski tvorničar Seifel godine 1875. tražio dozvolu da iskoristi vareška rudišta Droškovac, Smreku i Šaški Dol. Gotovo istodobno (1874/75.) pokušao je dobiti to isto Derviš-paša Lopčalija. Varešani su se osjetili ugroženima u svom životnom interesu pa su se obratili Porti u Carigrad i uspjeli da ostanu pri svojim pravima.

Izgradnja željezare

Gotovo odmah nakon osvojenja pokušao je barun A. Mollinary u ime države iskoristiti vareško rudno blago. Varešani su se i ovaj puta obratili sultanu, a njihovu je molbu odnio u Carigrad trgovac Marko Musić. Austrija se, naime, prigodom okupacije ugovorom obvezala da će štititi rudarsko pravo na imovinu i na rad, bez miješanja države. I tu su Varešaci uspjeli, ali je Mollinary, da bi se osvetio, zabranio Musiću da se bavi trgovinom pa je ovaj prešao u Sarajevo. Isto tako, pošlo mu je za rukom premjestiti iz Vareša župnika fra Filipa Poljakovića, koji je radio s Musićem.

Ipak, Vlada nije odustala od svoga nauma. Zauzela je za sebe oko 4000 hektara rudnog nalazišta u Smreki i Droškovcu i poduzela opsežna rudarska istraživanja u okolici, osobito na Pržićima. Rudarski stručnjak Fr. Katzer rekao je o rudi s Pržića da je "alem-kamen među bosanskim rudama".

To je potaklo Vladu na izgradnju željezare. Trebalo ju je graditi ili u Varešu ili u Ilijašu. Istražili su, stoga, tlo pa je francuski stručnjak Alfred Lebrun predložio da se tvornica podigne u Ilijašu jer ondje ima više vode i više pogodnog prostora. Na molbu upućenu iz Vareša sarajevskom nadbiskupu J. Stadleru da priskoči u pomoć, jer bi izgradnja željezare u Ilijašu uništila vareško stanovništvo, ovaj je zamolio biskupa Strossmayera da se zauzme kod Vlade u Beču za Vareš. Tako je i odlučeno 15. kolovoza 1889., iako je zemljište u Ilijašu već bilo kupljeno.

Zajedno s podizanjem Željezare (visoka je peć potpaljena godine 1891.) nastao je i novi dio Vareša, tzv. Vareš-Majdan. Trebalo je, naime, izgraditi ne samo nove tvorničke prostorije nego i mnogo drugih zgrada u njezinoj blizini za upravno i tehničko osoblje i za nove radničke kolonije. Tako je nastao taj novi dio, pola sata udaljen od staroga Vareša; on je uključio u sebe i staro naselje Kralupe. To je potaklo i izgradnju ceste Podlugovi-Vareš i željezničke pruge uskog kolosijeka između tih dvaju mjesta (godine 1895.). Za željezaru, pa onda i za novo naselje, uvedena je električna struja godine 1908.; Gornji Vareš dobio ju je tek 1928.

Borba za radnička prava

Rad u majdanima nikada nije bio lak. Valjalo je početi s radom već u četiri sata (a nekada i ranije) i tako raditi do dva sata popodne. Trebalo je dizati teške batove i biti izložen puhanju mjehova, vrcanju iskara i zaglušnoj buci udaraca po nakovnju.

U novoj željezari nije bilo tako. Trebalo je raditi dvanaest sati i to pod nadzorom poslovođe; tu se teško nalazilo vremena da se popuši koja cigareta. Ocjena rada pripadala je tuđem, često nesklonom čovjeku i bila nerijetko nepravedna. Rudarski posao pod zemljom, u mraku - osim slaba svjetla rudarske svjetiljke - u prašini, spada, po općem mišljenju, među ponajteže. Ali u željezari, najteži je posao bio uz visoke peći, u tzv. "džiri". Vrelina je dosezala preko 40º C a otrovni plin (ugljični monoksid) ponekad je znao čovjeka oboriti na tlo čim bi pristupio u taj prostor. Zna se za nekoliko smrtnih slučajeva od trovanja plinom.

Ni po ostaloj Bosni nisu uvjeti rada i plaćanja za uloženi trud početkom 20. stoljeća (oko 1906.) bili bolji. Zato su na mnogim mjestima te godine buknuli štrajkovi: u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Zenici, Bosanskom Brodu, Zavidovićima i Kaknju. Vareš je čekao. Napokon su i oni 12. svibnja te godine preko svakoga predstavnika Pere Mrljića-Kitića predali svoje zahtjeve upravi Željezare, u prvom redu za desetsatnim radnim vremenom i za većom plaćom. Tražili su da ne budu izvrgnuti samovolji i vrijeđanju poslovođa.

Za te zahtjeve saznao je barun Mollinary. Istoga je dana zatražio od Zemaljske vlade bataljun vojske da se obračuna sa štrajkom. Vlada mu je izišla ususret i on je 15. i 16. svibnja zaposjeo skladište eksploziva na Pržićima, naoružao službenike i stavio oružanike u stanje pripravnosti.

Susret predstavnika radnika s direktorom Željezare i s Mollinaryjem nije imao uspjeha. Mollinary im je rekao: "Vi nemate što tražiti, nego samo moliti; i to, samo moliti da radite po dosadašnjim uvjetima".

Uskoro je (17. 5.) u Vareš stiglo 600 vojnika s topovima a dan kasnije vojska je zauzela Željezaru i Općinu. Ubrzo su (19. 5.) radnici napustili Željezaru i stupili u štrajk. Dan nakon toga pridružilo im se 367 rudara i onda, dan kasnije, i 225 radnika na šumskim radilištima. U Varešu je sav rad stao. Štrajkaši su izabrali odbor za pregovore i za prikupljanje pomoći.

No Mollinary je odlučio glađu slomiti radnike: zatvorio je sve trgovine, kavane i gostionice, zabranio pristup hrane iz okolice. Delegaciju vjerskih službenika i općinskih predstavnika odbio je riječima "hodže i popovi imaju se brinuti samo o vjeri", a ostale je jednostavno otjerao. Započeo je zatvaranjem trgovaca i radničkih vođa. Netko mu je dojavio da  trgovci noću daju ljudima hranu, pa je on one u čijim radnjama nije zatekao hrane (njih jedanaest) bacio u zatvor a tako i devetnaest radnika. Tih trideset ljudi, povezavši ih žicom po dvojicu, otjerao je po kiši, u ljetnom odijelu, do željezničke postaje a odande u konjskom vagonu do Sarajeva.

Sad je (26. svibnja) župnik fra Stjepan Ikić otišao do baruna Benka i zatražio da se povedu pregovori s radnicima. Možda je kao plod toga zauzimanja Mollinary započeo pregovore, jer mu je i samom bilo jasno da država zbog štrajka gubi milijune. Nakon dugog natezanja Mollinary je na koncu, u jedanaest sati noći, popustio i  sporazum je postignut: 27. svibnja vratili su se radnici na posao.

No, Mollinary se nije u svemu držao dogovora pa je od onih trideset zatvorenih ljudi  pušteno samo četrnaest; od preostalih,  petorica su dobili po šest mjeseci a ostali od jedan do tri mjeseca zatvora.

Ipak, uspjeh je bio znatan: postignuto je desetsatno vrijeme rada, pravo na žalbu, zabranjeno je fizičko obračunavanje i neposredno otpuštanje ljudi bez suglasnosti radničke organizacije i obećana je jednaka plaća za jednak rad.


Trebalo je proći još dosta vremena, i za Austro-Ugarske i za prve Jugoslavije, dok su se prilike u vareškoj željezari i rudniku ozbiljno poboljšale, npr.  dok se ostvario osamsatni radni dan i bolja radna i zdravstvena zaštita. Radi toga su održavani i kasnije brojni štrajkovi, od kojih je jedan (1928) trajao gotovo puna dva mjeseca (59 dana). Tako su održani štrajkovi 1909., 1912. (kad je rad obustavilo 326 radnika ljevaonice kroz 35 dana), zatim 1913/1914. i 1928., kad su radnici listom ustali protiv bahatoga poslovođe L. Fischera.

Ipak, za ovakvo zlo stanje ne smije se kriviti samo Austrougarsku kao državu. U to je vrijeme općenito vladao liberalni kapitalizam, kojemu je jedini cilj bila brza dobit, da se iz radnika istisne što više, upravo kao da se radi o mokroj krpi, koju možeš po volji cijediti nakon toga i odbaciti.

Izvor:
Svjetlo riječi