Objavljeno:
17. 04. 2018. 10:00

Već neko vrijeme govori se o tomu da je depresija fatalna bolest današnjice i da poprima razmjere epidemije. Smatra se da pogađa jednog od deset ljudi na Zapadu u bilo kojem periodu života.

Piše: Šimo Šokčević

Međutim, ako pratimo izjave medijski poznatih osoba koje su se liječile od depresije, zanimljivo je da one gotovo nikada ne navode da su patile od depresije, već kao glavni uzrok svojega stanja navode iscrpljenost poslom i različitim aktivnostima. Stječe se dojam da suvremeni čovjek uvijek traži nekakve izgovore za depresiju i kao da je danas iscrpljenost, koja dovodi do depresije, postala statusni simbol. Dok je ranije, primjerice u srednjem vijeku, iscrpljenost predstavljala ozbiljnu povredu duhovnoga života, odnosa između Boga i čovjeka, danas biti iscrpljen, izgorjeti od posla znači biti važan, uspješan. Zato mnogi uzroke toga neće pripisivati nekim svojim krivim životnim potezima, nego pretjeranim poslovnim obvezama, koje su si (gle apsurda!) često sami natovarili na svoja leđa. Drugim riječima, duhovna i fizička iscrpljenost danas se shvaćaju kao stvar prestiža, koje svoj vrhunac doživljavaju u tzv. burnoutu (hrv. pregorijevanje na radnom mjestu). Tomu u prilog ide i nedavna izjava njemačkog novinara Sebastiana Becka koji je rekao: Samo gubitnici padaju u depresiju. Burnout je dijagnoza pobjednika.

No, iscrpljenost koja dovodi do konačnog pregorijevanja nije samo karakteristika medijski poznatih ljudi i bilo bi pretjerano govoriti da je ona uvijek pokušaj stvaranja nekog statusnog simbola. Naprotiv, obični ljudi često osjećaju iscrpljenost, a nije im izričita namjera koristiti je kao statusni simbol. Kultura gradova koji ne spavaju otežava čovjeku da se odmori u bilo koje doba dana ili noći. Stoga, zbog nemogućnosti da napuni svoje duhovne i tjelesne baterije, suvremeni čovjek stalno je na kritičnom stupnju života, gotovo potpuno ispražnjen. Bezbrojni mailovi, čavrljanje na društvenim mrežama, neprekidne scene nasilja i patnje na televiziji, financijska kriza, korumpirani političari, nagovještaji ekološke katastrofe: tko vas uopće može kriviti, ako kažete da ste umorni i iscrpljeni i da vam je dosta svega?

Iscrpljenost – znak našega doba?

Mnogi suvremeni sociolozi, psiholozi i kulturni kritičari smatraju da je iscrpljenost znak našega vremena. Ističu da je naglo širenje sindroma iscrpljenosti u vidu depresije i stresa zapravo posljedica izazova suvremenog tehnološkog doba. Taj argument oslanja se na tezu da je čovjekov stupanj energije ostao potpuno isti kroz povijest, dok su se spoznajni i emocionalni zahtjevi danas naglo povećali. Tako književna kritičarka Anna Katharina Schaffner u svojoj knjizi Iscrpljenost navodi kako je danas narušena granica između posla i odmora, jer zaposlenici se vrlo teško mogu isključiti s posla.

U natjecateljskom duhu kapitalizma danas zaposlena osoba zapravo vrlo rijetko napušta svoj posao i prema mnogima taj brak suvremenog čovjeka i kapitala u velikoj mjeri nesretan je i neprirodan. Međutim, mnogi su mislioci kroz povijest o sindromima povezanim s umorom i iscrpljenošću govorili u pomalo apokaliptičnom tonu, kao da je njihovo razdoblje po tom pitanju najgore. To potvrđuje da su ljudi prije, kao i danas, patili od iscrpljenosti koja se različito opisivala i doživljavala. Prema tome, iscrpljenost i depresija stalno prate ljudski rod, no ono što se mijenja svakako su uzroci i učinci koji su povezani s njom. Najčešće se tu radi o bolesti koja je fizičke, duševne ili duhovne naravi. Ako nas je povijest išta naučila, onda trebamo znati da nema jednostavnog lijeka za tu bolest koja zahvaća cijeloga čovjeka. Iako danas postoje različite kognitivne terapije za tu namjenu, kao i mnogobrojni lijekovi, pitanje depresije ostaje i dalje neriješeno.

Žudnja za Bogom

Danas je potrebno govoriti o duhovnoj iscrpljenosti, koja se otkriva u umoru suvremenog čovjeka. Ona predstavlja ozbiljan znak duhovne slabosti i tromosti kao stanja gubitka vjere i snage volje. Depresivni i iscrpljeni ljudi najčešće su dezorijentirani, a potrebni su im oslonac, sigurnost i ljubav, a ne pilula. To je ono što ne žele vidjeti mnogi psiholozi i psihijatri, ali ni njihovi pacijenti. Dakako, time ne želimo reći da je liječenje depresije lijekovima uvijek nepotrebno i krivo. No, iscrpljenost često dovodi do turobnog raspoloženja, do težine u duši, gdje lijekovi mogu biti i kontraproduktivni. To stanje nazivamo melankolijom. Ona može odvesti u depresiju, ali ako je se ispravno razumijeva i usmjerava, ona može biti značajan izvor kreativnosti i osmišljavanja vlastitog života. To svjedoče brojni ljudi koji su bili melankolici.

O tome je svojevremeno pisao teolog Romano Guardini, koji je i sam proživljavao teške, depresivne životne trenutke. Kao mladića pratile su ga tjeskoba i skrupuloznost. To je stanje smatrao puno težim, nego da je živio lagodnim životom svojih vršnjaka: Lagodan život, ako ništa drugo, barem je život. A imati tjeskobnu savjest može biti vrlo destruktivno i iscrpljujuće, osobito za mlada čovjeka. No, upravo u toj melankoličnoj tjeskobi on je pronašao izvor kreativnosti za vlastiti život. Melankolija svakako predstavlja teret, ali upravo teret omogućava brodu da može zaploviti u duboko more. Zato Guardini smatra da ne postoji kreativnost i duboki odnos prema životu bez melankolije.

Važno je znati da ne možemo eliminirati melankoliju, već je treba uključiti u naš život i pretvoriti u dobro za druge. Sama melankolija nije nešto što se olako može prepustiti psiholozima, jer je ona često povezana s dubinama naše ljudskosti. Ona se javlja kad čovjek želi prekoračiti svoje granice i želi stvari vidjeti onakvima kakve bi on htio da budu, da u njima pronađe puninu i snagu ispunjenja za kojom se žudi. No, on u tome ne uspijeva, kaže Guardini. Zašto? Zato što su stvari konačne, a svaka konačnost je mana, nedostatak. Zbog toga čovjek biva razočaran i melankoličan, jer stalno čezne za nečim što ga nadilazi. Guardini ističe da je melankolija u stvari žudnja za ljubavlju, za konačnim ispunjenjem u Bogu. I zato umor i iscrpljenost ne moraju nužno voditi u depresiju. Zbog toga ne treba depresiju liječiti samo lijekovima ili kojekakvim psihološkim seansama, već umorne i opterećene treba usmjeravati k Bogu koji je njihova jedina prava okrepa, punina ljubavi za kojom čezne njihovo iscrpljeno i melankolično biće.

Izvor:
Svjetlo riječi