Objavljeno:
06. 02. 2018. 09:45
Foto: Pixabay

Moliti se može i tako da razmišljamo o Bogu, njegovim riječima i djelima o kojima se govori u Bibliji; zato kažemo da su naša razmatranja zapravo biblijska jer o Bogu, njegovim riječima i djelima razmišljamo na temelju biblijske objave. Dakako, to razmišljanje o biblijskom tekstu nije iz znanstvenih pobuda ni u znanstvenu svrhu nego radi praktične duhovne koristi.

Autor: fra Franjo Mušura

Riječ Božju najprije čitamo, tj. slušamo. Na to nas poziva sam Isus, jer kad mu jedna žena iz naroda kaže: „Blaženo tijelo koje te nosilo i prsa koja su te hranila”, on dodaje: „Još blaženiji koji slušaju riječ Božju i čuvaju je” (Lk 11,28). Kad mu javljaju da su mu došli majka i braća i da ga žele vidjeti, on kaže: „Moja majka i braća to su oni koji riječ Božju slušaju i vrše” (Lk 8,21). Za majku Isusovu Mariju se kaže da je u svom srcu čuvala i razmišljala, o svim riječima koje je čula o svom djetetu, kao i riječi koje je izgovorio dvanaestogodišnji Isus u hramu. Tu se susrećemo s riječima: slušati, čuvati, vršiti. Mi razmatramo ili razmišljamo o Božjim riječima i djelima na taj način da ih poslušamo, a zato da bismo ih sačuvali u sebi, u svom pamćenju i izvršili ih, tj. primijenili u svom praktičnom životu.

Sasvim je jasno da slušanje i šutnja idu zajedno i da slušati najprije znači smiriti se. Tišina je naš doprinos koji omogućava Bogu da nam dođe, slikovito rečeno, kao po vodi. Naravno, ta su tišina i šutnja samo drugi način govora. Sveti Ivan od Križa kaže: „Otac izgovara Riječ u vječnoj tišini, zato i duša treba da u tišini prihvati Riječ.” Usto moramo biti prirpavni prihvatiti riječ Božju. U Ivanovu Otkrivenju kaže Isus: „Evo stojim na vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (3,20). To nas podsjeća i na Isusovu priču o deset djevica u kojoj se kaže: „Slušajte, zaručnik stoji pred vratima i kuca.” Tko sluša, mora biti pripravan da mu otvori vrata i da ga primi. Što u našem slučaju znači da će riječ Božja unići u onoga tko je ne samo sluša, nego i prima. Zašto je Isus rekao da će bogataš teško ući u kraljevstvo Božje? Prvo, zato što od silnih briga nema vremena da posluša riječ Božju, a drugo, ako je i posluša ne prima je, jer od njega traži da svoje bogatstvo stavi na raspolaganje siromasima. Zašto apostola Pavla nisu htjeli slušati u Ateni koja je u ono doba bila kulturan i tolerantan grad? Jednostavno zato što nisu bili pripravni prihvatiti njegovo propovijedanje o uskrsnuću mrtvih.

Kod slušanja riječi Božje traži se, osim pripravnosti da ju prihvatimo, i da joj otvorimo srce, tj. da se prepustimo djelovanju Božje milosti. Možemo poslušati riječ Božju s namjerom da ju prihvatimo, ali zato nam je potrebna milost Božja. U Djelima se apostolskim priča kako je Pavao propovijedao ženama, a tada se kaže: „Jedna bogobojazna žena, prodavačica grimiza iz grada Tijatire, po imenu Lidija, slušala je također i Gospodin joj otvori srce te ona prihvati ono što je Pavao govorio” (16,14). Slušati riječ Božju znači dakle smiriti se, biti pripravan primiti što Bog kaže i to uz pomoć njegove milosti.

Kad smo čuli riječ Božju, tada treba o njoj razmišljati ili razmatrati da bismo je razumjeli. Francuski pjesnik Paul Claudel kaže: „Mnogi kažu da je dovoljno čuti da bismo shvatili, ali to nije točno. Mi ne slušamo samo ušima i razumom, nego svim svojim bićem.” Riječ koju smo čuli sliči sjemenu koje padne na zemlju da bi donijelo plod. Ali Isus, u svojoj priči o sijaču kaže da je zemlja na koju sjeme pada različita. Ondje gdje nema dobre zemlje, istina, iznikne ali brzo uvene. Neko je tlo tvrdo i ne primi sjemena pa ga pozoblju ptice. Ali ima i dobre zemlje koju Isus tumači ovako: „To su oni koji su riječ čuli i čuvaju je u dobru i plemenitu srcu i plod donose u strpljivosti” (Lk 8,15). Evanđelist Marko donosi i Isusovu prispodobu o sjemenu koje samo raste, a Isus kaže da su faze toga rasta najprije klijanje, zatim stabljika, na stabljici klas, u klasu zrno.

Što zapravo znači razmatrati? Znači li to zatvoriti oči, nabrati čelo i pokušati iščupati nešto iz riječi koje smo čuli? Na hebrejskom jeziku razmatrati ili meditirati znači mrmljati, sam sebi govoriti, tihim glasom ponavljati. Riječ koju smo čuli nije neka dragocjenost, koja se iza debelog stakla čuva u nekom muzeju. S njom treba postupati kao zemljoradnik koji vrši žito i odvaja zrno od pljeve. Treba iz nje izvući ono što je bitno za naš život, za našu spoznaju Boga i njegove volje u riječima koje smo poslušali. Kad, naprimjer, razmišljamo o Isusovim riječima, tada se miješamo među Isusove slušatelje, ili u situaciju u kojoj govori, i to kao da se sada događa i kao da joj mi pribivamo.

Najjednostavnije značenje razmatranja kaže da razmatrati znači baviti se nečim, istraživati i to putem razmišljanja. Znači, baviti se istinama i zahtjevima vjere na putu prema savršenosti i svetosti. U njemu sudjeluju razum i volja i osjećaji pa i fantazija. Radi se o intelektualnom izlaganju i afektivno-voljnom prihvaćanju riječi Božje.

Razmatranju pripisuju veliku važnost redovnici i svećenici, ali je ono veoma korisno i običnom kršćaninu koji također razmatra, možda doduše ne baš svjesno ni sustavno. Razmatranje treba razlikovati od kontemplacije koja je poseban dar Božje milosti, koja čovjeka prenosi u duhovnu aktivnost koja je nedostižna ljudskim metodama.  

Meditacija ili razmatranje sigurno je odlično sredstvo da molimo i tako napredujemo na putu prema savršenosti i svetosti. Riječ Božju treba poslušati, o njoj razmišljati da bismo je shvatili i tako shvaćenu primijenili u životu. Cilj je riječi Božje da se od nje i po njoj živi.


Ovaj tekst objavljen je u knjizi Suočenje s Bogomu koju su ukoričena gotovo svakodnevna razmišljanja o Bogu. Ona u sebi nose obilježja krš­ćanske vjeroispovijesti. U tišini svoje sobe autor se suočava s Bogom postavljajući pitanja i tražeći odgovore na temeljima vjere i biblijskoj pozadini.

Izvor:
Svjetlo riječi