Početna stranica » Susret s Kristom

Susret s Kristom

191 pregleda

Euharistija, pored krštenja i krizme, pripada uvodnim sakramentima u Katoličkoj Crkvi. Sama riječ euharistija dolazi iz grčkog jezika i znači zahvaliti se. Pa ipak, euharistija kao sakrament, prema shvaćanju katoličke teologije, nadilazi sam pojam zahvale i ima dublje značenje.

Katolička Crkva u euharistiji gleda i ostvarenje prisutnosti Boga po Isusu, ono po čemu dolazi do izražaja duboka povezanost stvorenja sa Stvoriteljem. Euharistijsko slavlje znači i slavlje zahvale Bogu za Isusa Krista, za njegovu ulogu u izmirenju stvorenja sa Stvoriteljem. Euharistijsko slavlje stoji, prema shvaćanju Katoličke Crkve, u dubokoj vezi s Isusovom oproštajnom večerom s učenicima, što upućuje na to da naša vjera živi od Isusa Krista, da je u njemu došlo do ostvarenja Božje ljubavi prema čovjeku i svemu stvorenom. Na to upućuje i sveti Pavao u Poslanici Kološanima (1,15), kad kaže da smo po Isusu upoznali pravu sliku nevidljivoga Boga. Euharistijsko slavlje priziva tu sliku bezgranične Božje ljubavi uvijek kad se na oltaru moli za prisutnost Kristovu u kruhu i vinu, kad se na poseban način slavi spomen na Isusovu žrtvu za iskupljenje svijeta. Kao što su se Židovi u Pashi sjećali djelotvorne Božje ljubavi u njihovu iskupljenju iz egipatskog ropstva, tako se kršćani u spomenu na Isusovu zadnju večeru s učenicima sjećaju novog saveza s Bogom. Ustvari, Isus Posljednju večeru s učenicima slavi po uzoru na Pashu. Nakon čitanja tekstova iz Hagade, priče o izbavljenju iz egipatskog ropstva, te molitve nad hranom, židovska bi obitelj blagovala žrtveno janje i kruh bez kvasca, pijući vino. Istina, i Isusova zadnja večera s učenicima događa se u svjetlu tradicije židovske Pashe, ali govori i o novom Božjem odnosu prema čovječanstvu. Više nije u pitanju samo savez Boga s Izraelom, nego s čitavim čovječanstvom. I dok se spomen na izlazak iz egipatskog ropstva odnosi samo na spasenje židovskog naroda, spomen na Isusovu posljednju večeru ukazuje na univerzalni spasiteljski karakter.

Lijek besmrtnosti

Već sv. Ignacije Antiohijski, u prvom stoljeću kršćanstva, govori o Kristovoj stvarnoj prisutnosti u kruhu i vinu u slavlju euharistije. Naime, on upućuje kršćane na to da je euharistija lijek besmrtnosti te da joj čovjek ne smije grešan pristupati. Ali euharistija, po Ignaciju, ima i važnu ulogu u kršćanskom zajedništvu, pa se smije slaviti samo pod predsjedanjem biskupa ili njegova delegata. O euharistiji i stvarnoj Kristovoj prisutnosti u blagoslovljenom kruhu i vinu govori i sv. Justin, mučenik iz drugog stoljeća (110. – 165.). Kod njega se nalazi i prvi pismeni pokušaj pojašnjenja nauke o transsupstancijaciji, o pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo i krv. Nekoliko godina kasnije sv. Irenej Lionski u razgovor o euharistiji unosi prave teološke elemente, pojašnjavajući da se euharistija sastoji iz dva elementa, jednog zemaljskog i drugog nebeskog. Tako vjernik koji blaguje posvećeni kruh, poprima preko njega i onu nebesku dimenziju besmrtnosti, koja proizlazi iz nade Kristova uskrsnuća. A već kod sv. Augustina nailazimo na prava filozofska i teološka razmišljanja o sakramentalnosti euharistije, kad govori da su euharistijski kruh i vino sakrament, jer se u njima spoznaje nešto drugačije od onog što običnim očima vidimo. Ono što se vidi ima materijalni oblik, a ono što se spoznaje ima duhovni sadržaj. Euharistija, misli Augustin, tako nije samo jedan od mnogih znakova (signa), nego pripada svetim znakovima (signa sacra), budući da se kruh i vino pretvaraju u Isusovo tijelo i krv. Onaj koji sudjeluje u euharistijskom slavlju, koji blaguje kruh i vino, dolazi u direktno zajedništvo s Kristom i biva oslobođen od grijeha, stječući uvjete za vječni život. Utemeljenje za to katolička teologija nalazi u Isusovim riječima kod zadnje večere s učenicima: Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje. Zatim uze kalež te zahvali i dade im ga veleći: Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha (Mt 26,26-28). Euharistija također poziva na zajedništvo u Kristu. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima govori o važnosti euharistije i za zajedništvo među kršćanima, upozoravajući na to da je ona čin zajedništva u Kristu, a ne razdvajanja. Potkrepljujući važnost dostojanstvenog slavljenja euharistije, upozorava na potrebu zajedništva među razdijeljenim kršćanima, naglašavajući da je euharistija toliko važna da joj se ne smije pristupiti u svađi, sebičnosti i grijehu. Onaj tko to čini nije svjestan Kristove prisutnosti u kruhu i vinu (11,17-27).

Božji dar ljudima

I Matej i Pavao naglašavaju važnost molitve i blagoslova kod euharistijskog slavlja. Rano kršćansko shvaćanje, koje Crkva i danas naučava, govori o euharistiji kao sakramentu, po pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo i krv, i to preko molitve svećenika, koji i sam posjeduje sakrament ređenja. Ovaj stav je potvrđen već na Tridentskom koncilu (1545. – 1563.). Za teologiju je sakramentalnost euharistije bio veliki izazov što ga je trebalo racionalno utemeljiti. I prije spomenutog Koncila, poznati filozof i teolog sv. Toma Akvinski pokušava pojasniti sakramentalnost euharistije, nadovezujući se na tradiciju, i to služeći se Aristotelovom teorijom o supstanciji i akcidensima. Naime, dok supstancija opisuje bit stvari, akcidensi govore o slučajnim svojstvima kao što su oblik, dužina, širina ili ukus. U tom kontekstu pojašnjava Toma, da se kod euharistije događa nešto sasvim drugačije nego kod uobičajenih prirodnih procesa. Ne mijenjanju se vanjska svojstva kruha i vina (akcidensi) nego bit (supstancija), jer kruh i vino pretvorbom postaju Kristovim tijelom i krvlju. Taj natprirodni proces je moguć samo jer je Bog na djelu (Summa theologiae III).

I nitko nije pozvan raditi na dovršenju procesa spasenja i potpunog izmirenja stvorenja s Bogom više od onih koji vjeruju da u euharistiji susreću Krista, onoga Krista koji im uvijek iznova daje snagu boriti se protiv zla u svijetu, protiv onog otuđenja stvorenja od Stvoritelja koje je bilo uzrokom njegove muke na križu.

Na važnost shvaćanja euharistije kao sakramenta uputit će kasnije i sam papa Pavo VI. u svojoj enciklici Mysterium fidei iz 1965., u kojoj izričito govori o supstancijalnoj promjeni za vrijeme pretvorbe, što rezultira realnom Kristovom prisutnošću u kruhu i vinu. Euharistija kao spomen na Isusovu zadnju večeru s učenicima nije samo sjećanje na njegovu muku, smrt i uskrsnuće, nego puno više. Radi se o činu koji uključuje susret s Kristom i upućuje istovremeno na dimenziju sudioništva u Kristovoj spasiteljskoj ulozi, koja ukazuje ujedno i na dimenziju budućnosti i vječnosti. Euharistija koja je Božji dar čovjeku po Isusu poziva ljudsko stvorenje na zahvalu, ali i na djelovanje koje će u zajednicu i svijet unijeti više mira i ljubavi. Onaj tko je susreo Krista, a to se odnosi posebno na susret po euharistiji, taj živi tako da Krist bude vidljiv u njemu, to jest u njegovim djelima, kaže sv. Pavao u Poslanici Galaćanima. Jer, iako je Krist izmirio svijet s Bogom, proces izmirenja još uvijek traje. Još uvijek se, kako kaže teolog Metz, čuje Kristov krik s križa protiv zla i nepravde, protiv nedostatka ljubavi i mira, protiv destrukcije u stvorenom. I nitko nije pozvan raditi na dovršenju procesa spasenja i potpunog izmirenja stvorenja s Bogom više od onih koji vjeruju da u euharistiji susreću Krista, onoga Krista koji im uvijek iznova daje snagu boriti se protiv zla u svijetu, protiv onog otuđenja stvorenja od Stvoritelja koje je bilo uzrokom njegove muke na križu. U tom kontekstu je euharistija za kršćane duhovna hrana koja održava živim zajedništvu s Kristom i Bogom, kao što im materijalna održava tijelo na životu.  

Izmirenje Stvoritelja sa stvorenjem

S vremenom je euharistijsko slavlje poprimalo liturgijski oblik, koji odgovara ovom današnjem. Nešto o tome govore već i opisi spomena na Isusovu posljednju večeru kod sv. Justina i u spisu Traditio Apostolica iz trećeg stoljeća, koja se pripisuje Hipolitu Rimskom. Euharistijsko slavlje upućuje već u prvim stoljećima na određene elemente kao što su kajanje, čitanje biblijskih tekstova, tumačenje riječi Božje, prefacija, pretvorba, Očenaš, Jaganjče Božji, pričest, blagoslov i otpust. Pričest od ranih stoljeća kršćanstva ima sakramentalnu vrijednost, jer se vjeruje da se preko same pretvorbe Isus uprisutnjuje u kruhu i vinu, da onaj tko blaguje kruh i vino sa stola Gospodnjeg dolazi u direktan susret Kristom. Za razliku od nekih kršćanskih zajednica u Katoličkoj Crkvi, u euharistijskom slavlju koristi se kruh bez kvasca i čisto vino. Sakramentalno shvaćanje euharistije dovodi do toga da su na blagovanje kruha i vina, na pričest, pozvani samo kršteni koji su već imali Prvu pričest, kao i kršćani s Rimom ujedinjenih kršćanskih zajednica s istočnim obredima, koji i sami priznaju sakramentalnost euharistije. Oni kršćani koji ne priznaju stvarnu prisutnost Krista u kruhu i vinu, nisu pozvani na blagovanje u vidu pričesti. U zadnje vrijeme vode se ozbiljni razgovori o zajedništvu u euharistiji, budući da je Krist osobno pozvao sve kršćane na zajedništvo. Pa ipak, s katoličke strane još uvijek se zahtjeva zajedništvo u pogledu na sakramentalnost euharistije i svećeničkog ređenja kao preduvjet sudjelovanja drugih kršćana u zajedničkim euharistijskim gozbama.

Od samih početaka kršćanstva, euharistija se shvaća kao dar Božji, jer do pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv dolazi samo zahvaljujući Božjoj spremnosti na darivanje i susret s čovjekom po Isusu Kristu. Ali euharistija je istovremeno i zahvala Bogu za taj čin darivanja, iz kojeg rezultira izmirenje svega stvorenog s Bogom. U njoj se istovremeno odvija i proces sjećanja na taj spasiteljski Božji čin od početka pa do Krista, koji je svojom spremnošću na muku za spas svijeta postao ujedno i izvorom snage za kršćane kao njegove nasljednike. Tako euharistija pojedinca koji blaguje ne dovodi samo u vezu s Kristom, nego mu daje i snagu u svagdanjem životu da ustraje na putu spasenja. U tome mu pomaže Duh Božji koji je znak neizmjerne Očeve ljubavi prema svemu stvorenom, koji pomaže da Kristova prisutnost u euharistiji postane stvarna. Preko Svetog Duha, kruh i vino poprimaju sakramentalne znakove Kristova tijela i krvi. Taj Duh Božji pomaže i jača Crkvu kao zajednicu vjernika na njihovu putu spasenja. O tome govore gotovo sve poslanice, a posebno one svetog Pavla, koji poziva kršćane na zajedništvo u Kristu, i to posebno u euharistijskom slavlju, koje je ujedno i znak Božje želje za životom svih njegovih stvorenja u miru i ljubavi. U tom kontekstu, euharistija čovjeka ne približava samo Bogu, nego ga poziva na djelotvornost glede ispunjenja Božjeg plana spasenja, potpunog izmirenja Stvoritelja sa stvorenjem.