Objavljeno:
24. 05. 2018. 09:30

„Reci Gospodinu: Ja sam glina, a Ti, Gospodine, lončar. Čini od mene što hoćeš”, riječi su koje može izgovoriti jedino osoba posve predana Bogu.

Piše: Fra Damir Pavić

Riječi koje mogu svima nama biti pouka kako se u životu nikada ne smijemo oslanjati na vlastite snage nego uvijek na Gospodina. A izgovorio ih je jedan veliki svetac i crk­veni naučitelj: sv. Ivan Avilski. Časnu titulu crk­venoga naučitelja, koju do sada u Crk­vi nosi ukupno 36 svetaca i svetica, Ivan Avilski je kao pretposljednji u ovome nizu primio zajedno sa sv. Hildegardom iz Bingena. Zavirimo nakratko u njegov zanimljivi život.

Rođen je od oca Židova koji se obratio na krš­ćanstvo i majke koja je pripadala španjolskom plemstvu. Najprije je započeo studij prava, a zatim je odlučio studirati filozofiju i teologiju. Učitelj mu je bio čuveni dominikanac Dominik de Soto koji je Ivana ubrajao među najdraže učenike. Nakon studija zaređen je za svećenika. Već na samom početku svoga svećeništva pokazao je svoju posebnost: na svoju mladu misu nije po običaju pozvao rodbinu i prijatelje, nego dvanaest siromaha kojima je sam posluživao kod stola. A ostavštinu koju je naslijedio od roditelja prodao je i novac razdijelio siromasima kako bi bio posve slobodan za svećeničko poslanje.

Dobro poučen u vjeri i otvoren za poticaje Duha odmah nakon ređenja započeo je propovijedati s takvim žarom da je mnoštvo naroda hrlilo slušati ga. Glas o njemu se brzo proširio diljem Španjolske, ali zbog lažnih optužbi – kako se to često znalo događati kroz povijest Crk­ve – došao je na udar inkvizicije. Iako je utamničen ni riječi nije progovorio protiv Crk­ve niti se žalio na nanesenu nepravdu. Štoviše, vrijeme u zatvoru iskoristio je za razmatranje i pisanje svoga čuvenoga djela Audi filia, kao i prevođenje knjige Nasljeduj Krista na španjolski jezik. Izlaskom na slobodu, nakon što se pokazalo da su optužbe protiv njega bile neutemeljene, započeo je propovijedati još većim žarom nego prije. Po njegovom propovijedanju obraća se najprije portugalski pustolov koji kasnije postaje sv. Ivan od Boga, a zatim i vojvoda iz Gandie, budući sv. Franjo Borgia. Prijateljevao je sa sv. Ignacijem Lojolskim i bio savjetnik sv. Tereziji Avilskoj i časnom Ljudevitu iz Granade.

Najznačajnija karakteristika njegove pobožnosti jest neizmjerna ljubav prema euharistijskom Isusu. Nikada nije prošao pored crk­ve a da nije svratio unutra i iskazao štovanje Isusu u Presvetom Sakramentu. Običavao je govoriti: „Nikada se ne prolazi pored prijateljeve kuće, a da ga nismo barem pozdravili!” Na poseban način je promicao često primanje svete pričesti, a ljubav prema euharistiji bila je i omiljena tema njegovih propovijedi kroz punih 45 godina. Čak i pečat kojim se služio bio je u obliku posvećene hostije u pokaznici.

Potresna je zgoda iz kasnijeg razdoblja njegova života kada je bio pritisnut bolestima i kada mu je ponestajalo snage za propovijedanje. Jednoga dana umoran se zaputio prema udaljenoj crk­vi gdje je trebao slaviti svetu misu. Na tome putu pridružio mu se neki neznanac kojemu je Ivan Avilski rekao u razgovoru: „Mislim da sam ovaj put previše umoran da bih stigao do cilja!” Tada mu je neznanac pokazao svoje grudi i ranu na boku i rekao: „Nisam li ja bio još umorniji kada su sa mnom postupili ovako?” Nakon tih riječi Gospodin je nestao.

Dana 10. svibnja, u andaluzijskom gradu Montilla, veliki propovjednik svete euharistije pozvan je u kuću Očevu nakon što je tri puta zatražio svetu popudbinu ovim riječima: „Dajte mi moga Gospodina i Spasitelja!” Blaženim ga je proglasio papa Leon XIII. 1894., a svetim papa Pavao VI. 1970. godine. U red crk­venih naučitelja uvrstio ga je papa Benedikt XVI. 2012. godine.

Izvor:
Svjetlo riječi