Objavljeno:
12. 05. 2016. 11:00

„Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne”, Marijine su riječi kojima hvali Gospodina za sve što je učinio u njezinom životu i što će učiniti u životima nepreglednog mnoštva svetaca koji su proslavili Boga i njegovu slavu živeći skromnim životom protkanim služenjem Bogu. Takvim životom živio je i svetac koji je ponos našega naroda. Maleni, neznatni redovnik kojega je Bog uzvisio i stavio ga kao uzor svetosti. Svima nama srcu dragi kapucin: sv. Leopold Bogdan Mandić.

Piše: fra Damir Pavić

Rodio se u Herceg Novom, na ulazu u Boku kotorsku – zaljev svetaca. Bio je jedanaesti u obitelji od dvanaestoro djece. Roditelji su mu bili pobožni ljudi i od njih je primio duboku vjeru. O svojoj majci znao je reći: „Bila je izvanredno pobožna. Njoj dugujem na poseban način sve što jesam.” U šesnaestoj godini ušao je u kapucinsko sjemenište i tako započinje njegov redovnički put.

Jedna od rana koja je krvarila i boljela ga cijeloga života bila je podijeljenost Crk­ve. U srcu je osjećao silan zov za apostolskim radom želeći se vratiti u domovinu i raditi na povratku odijeljenih krš­ćana u katoličko jedinstvo. Budući da je imao govornu manu i previše je zamuckivao smatran je neprikladnim za takvu službu. U poniznosti je to prihvatio kao žrtvu po kojoj će se Bog uistinu proslaviti u njegovu životu.

Njegovu službu u ispovjedaonici samostana u Padovi Bog je popratio brojnim čudesima. Skoro svakog dana oko njega su se događale izvanredne stvari, ali je po svečevoj želji sve ostajalo u skrovitosti i bez odjeka u javnosti. Posjedovao je jedinstveni dar: tisuće laika, brojne svećenike i biskupe – među njima i budućeg papu Ivana Pavla II. – je poučavao, krijepio, tješio i vodio ovaj dobroćudni redovnik. Satima se čekalo ispred njegove ispovjedaonice. U svako godišnje doba ispovijedao je i do dvanaest sati na dan. Pokornicima je običavao reći: „Budite mirni i sve stavite na moja pleća, dalje ću se ja pobrinuti.”

Čime je privlačio ovaj maleni kapucin tolike duše? Bila je to njegova pastoralna razboritost i teološki temeljita izobrazba pravog ispovjednika. Uz to mu je Bog udijelio izvanredni dar pronicljivosti (kardiognoza) po kojem je jasno gledao u čovjekovo srce znajući što je duši najpotrebnije. Bio je prepun dobrote i suosjećanja za svaku povjerenu mu dušu.

Kada čitate životopise svetaca među različitim darovima koje su imali i za života njegovali mogli bismo reći da su svima zajedničke dvije stvari: euharistija im je bila središte duhovnosti i svi su neizmjerno štovali Djevicu Mariju. Tako je i sv. Leopold, uz neizmjernu ljubav prema misnoj žrtvi i svojoj ispovjedaonici u kojoj je proveo većinu svoga života, silno ljubio Isusovu Majku. Stoga mu je Gospodin i dao majčinsko srce u kojem je bilo toliko ljubavi za sve duše. Vele očevici da se poput djeteta radovao kada su kapucini u Veneciji izdali Mariale, remek-djelo o Djevici Mariji koje je napisao također jedan veliki kapucin – sv. Lovro Brindiški.

Brat Leopold proročki je gledao u budućnost. Tako je povjerljivom prijatelju najavio slijedeće: „Ovaj samostan i crk­va bit će pogođeni bombama, ali ova ispovjedaonica bit će pošteđena. Ovdje je Bog dušama iskazao toliko milosrđa stoga će ostati kao spomenik božanske dobrote.” Kada su u zračnom napadu 19. svibnja 1944. samostan i crk­va pretvoreni u prah i pepeo, među ruševinama je ostala posve očuvana jedino ispovjedaonica sv. Leopolda i kip Blažene Djevice Marije!

I kada mu se zdravlje pogoršalo ispovijedao je bez predaha, a zatim noću ostajao u bdijenju. Dok se jednog jutra spremao za svetu misu braća su ga odnijela u krevet. Primio je Posljednju pomast i izgovarajući riječi Zdravo Kraljice, preobražena lica i s rukama uzdignutim prema nebesima, njegova duša se preselila Gospodinu. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 1976., a svetim papa Ivan Pavao II. 1983. godine.

Izvor:
Svjetlo riječi