Objavljeno:
31. 10. 2019. 09:30

Drugo otajstvo svjetla govori o Isusovu prvom znamenju na svadbi u Kani Galilejskoj (usp. Iv 2,1-12), kada je Krist na molbu svoje majke pretvorio vodu u vino. Evanđelist Ivan znakovito stavlja ovo čudo na početak Isusova javnog djelovanja.

Piše: fra Bono Tomić

Prikaz događaja u Kani obično završavaju 11. retkom: Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Isus na zagovor Marije, prve vjernice, otvara srca učenika da bi povjerovali u njega. Tako se u Kani pojavljuje Marija kao ona koja vjeruje u Isusa. Njezina vjera uzrokuje prvo Isusovo znamenje i tako pomaže da se pobudi vjera učenika. U istom odlomku sadržana je Marijina duhovna oporuka nama: Što god vam rekne, učinite! (Iv 2,5).

Na svadbi u Kani evanđelje pokazuje učinkovitost Marijina zagovora i na taj način Marija postaje glasnogovornica ljudskih potreba pred Isusom kada kaže: Vina nemaju (Iv 2,3). Važno je u ovoj zgodi istaknuti Marijino posredništvo. Ona je imala oko da zamijeti, srce da posreduje i riječ da upozori. Prva je zamijetila da je svadbeno veselje ugroženo. Kako je to jednostavno prenijela Isusu, a ipak s koliko majčinske ljubavi.

Na prvi pogled ovaj tekst izgleda kao uobičajeno izvješće o čudu. Pa ipak, ima mnogo elemenata koji govore o posebnosti ovoga teksta: tajanstveni govor o Isusovu času, neobično velika količina vina, Isusov čudan odnos prema Mariji, završni evanđeoski komentar. Sve to upućuje na dublji smisao i namjere koje je evanđelist imao s ovim izvješćem.

Krist je zaručnik

U Starom zavjetu kad je Bog govorio po prorocima, svoj savez s Izraelom je oslikao poput ženidbe (usp. Hoš 2,16-24; Jr 2,2; Iz 54,4-8). Ljudska je ženidba, stoga, za Izraelce bila zemaljska slika Božje vječne ljubavi. Kad je Isus došao, on je sebe nazivao zaručnikom, a one koji su se s njim sjedinili krštenjem zaručnicom (usp. Iv 3,29; Mk 2,19; Mt 25,1-13). Isus je kraljevstvo Božje uspoređivao sa svadbenom gozbom na koju su svi pozvani (usp. Mt 22,1-14). Bilo je onda primjereno da nam se Isus objavio na jednoj veselici, u događaju radosti i ljubavi. Našao je vremena kako bi bio na svadbi jednog bračnog para i na taj način htio im povećati radost i veselje. Isus je i u drugim situacijama u život ljudi s kojima se susretao unosio radost kao odraz spasenja koje Bog nudi. Isus je sigurno pravi tješitelj u nevolji, ali je i pravi donositelj radosti.

Ova zgoda je i poticaj da nasljedujemo Mariju u ovoj pažljivosti prema mladencima: imajmo oko da zamijetimo gdje nas tko treba i gdje treba posredovati. I ne zaboravimo da je cijeli događaj jednom jedinom riječju stavljen pod znak križa: Još nije došao moj čas.

Na svadbenom slavlju koje je u tijeku, nastala je situacija kad nestaje vina. Nije to ništa čudno ako se zna da se židovska svadba slavila sedam dana i lako se moglo dogoditi da pred kraj slavlja ponestane vina. Ali svadba bi završila tužno i žalosno da je nestalo vina. Marija koja to govori Isusu postavljena je nasuprot situaciji nestanka vina u kojoj se našla ova obitelj. Glas je to nade i vjere koji traži pomoć. Marija puna vjere i nade traži pomoć od svoga Sina u nevolji u kojoj su se našli mladenci. U toj pomoći nije isključeno ni čudo.

Oporuka majke Marije

Isusov odgovor je iznenađujući: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas! (Iv 2,4). Pitamo se kako može jedan sin tako razgovarati sa svojom majkom? Pa zar nije između njih najdublji odnos, odnos majčinstva i sinovstva. Isus se majci obraća nazvavši je ženom dva puta: u Kani Galilejskoj i viseći na križu. Želi reći da se radi o ženi koja je najveća sudionica otkupiteljskog djela, počevši od prve stranice Biblije. Razlog je ovim riječima to što Isus vidi da još nije došao njegov čas. U Ivanovu evanđelju to je čas muke u kojem će Isus u potpunosti izvršiti svoje otkupiteljsko poslanje. Marija ne treba intervenirati dok ne dođe taj čas.

Naišavši na njegov tvrdi stav, Marija ne uzmiče, već je duboko uvjerena u njegovu pomoć, prepuštajući ipak njemu što i kako će učiniti. Za to se obraća slugama govoreći im: Što god vam rekne, učinite (Iv 2,5). Te riječi su zapravo Marijina oporuka. Pokazala je kakav stav čovjek treba imati prema Isusu. Prvo: slušajte Isusa što govori, a drugo: učinite ono što vam kaže. O samom činu pretvaranja vode u vino nije rečeno ništa. Ne znamo zapravo ni koje je riječi Isus pritom izrekao, a ni geste koje je učinio. Tek čuđenje ravnatelja stola nad kakvoćom Isusova vina (usp. Iv 2,9 ss) pretpostavlja čudo.

Ivan izričito izvješćuje kako je Isus zapovjedio da se napuni vodom šest kamenih sudova od po dvije do tri mjere (jedna mjera bila je oko 40 litara). Velika količina vina (ukupno više od 500 litara) označava prisutnost spasenjskog vremena. Evanđelist Ivan u obilju vina htio je reći kako su se u Isusovu prvom nastupu počela ostvarivati starozavjetna obećanja u kojima je vino simbol obilja i radosti mesijanskog vremena (Post 49,11; Iz 25,6; Izr 9,5 ss). Ovim čudom Isus je pokazao da je on obećani Mesija. Obilje vina smjera i na preobilje spasenja u Isusu Kristu. Evanđelistu je bilo važno na početku istaknuti da su s Isusom bili i njegova majka kao i njegovi učenici (usp. Iv 2,2 ss), ona zbog posebne uloge (ups. Iv 2,3-5), a oni kao prvi svjedoci vjere u Isusa (usp. Iv 2,11).

Simbolika prvog Isusova čuda

Neiscrpivo je bogatstvo misli u ovom prvom Isusovu znamenju. Potrebno je dublje pogledati i prepoznati smisao ovoga događaja. Ponajprije, Isus je u Kani objavio svoju slavu, to je istinito bogojavljenje, objava Boga u Isusu, objava koja traži odgovor vjere u njega, u njegov nauk i njegovu osobu. Njegovi su učenici povjerovali u njega. Što se dogodilo u Kani bilo je tako silno da su njegovi apostoli priznali: u tom Isusu došla je slava Božja nama ljudima. Ova zgoda je i poticaj da nasljedujemo Mariju u ovoj pažljivosti prema mladencima: imajmo oko da zamijetimo gdje nas tko treba i gdje treba posredovati. I ne zaboravimo da je cijeli događaj jednom jedinom riječju stavljen pod znak križa: Još nije došao moj čas. Cijeli je život Isusov po Ivanu okrenut prema jednom odlučnom času, a to je čas njegove žrtvene ljubavi prema Bogu i ljudima.

Međutim, Krist nije učinio na svadbi u Kani samo ovo neponovljivo čudesno djelo što ga tako snažno ističe Ivanovo evanđelje. Učinio je još jedno čudo što se ponavlja svaki put kada dvoje kršćanskih zaručnika pred križem i oltarom daruju zauvijek jedno drugome ruku i srce. Toga dalekog dana na jednoj židovskoj svadbi, Gospodin je brak pretvorio u svetinju – sakrament. Od dana vjenčanja dva tijela, dvije duše, dvije ljubavi što postaju jedno u svetoj su službi Božje ljubavi, stvaraju život i zarađuju vječni život, nerazorivu sreću. Isusova prisutnost u Kani zapravo je znak njegove prisutnosti u svakom sklapanju sakramenta ženidbe i njegovo jamstvo kojom supružničku ljubav usavršuje, učvršćuje, posvećuje i čuva njihovo nerazrješivo jedinstvo do kraja života.

Punina Božje ljubavi

U Novom zavjetu Isus često govori o gozbi, o vječnoj gozbi ili je sam prisutan na gozbi. Međutim, svaki puta je to znak. Svaki puta Isus upućuje na drugu gozbu. Mi i u ovoj gozbi prepoznajemo najprije euharistijsku gozbu, a u njoj i po njoj i onu gozbu u Kraljevstvu Božjem. Smijemo to otkriti i na ovoj gozbi u Kani. Svadba je slika euharistije. Poruka je očita: vino je bolje od ikojeg prije i ima ga napretek svima koji sudjeluju u gozbi.

I konačno, svadba je slika Crkve. Od svadbe u Kani sveti Ivan nam nudi poruku Isusa Krista kao istinskog zaručnika koji je u Kani objavio svoju slavu. Za stolom za koji nas Krist kao zaručnik poziva nikada neće ponestati vina. To je stol obilja, gozba Kristove ljubavi. Sada smo mi sustolnici koji smiju kušati ono najbolje vino, tj. puninu ljubavi Božje koja nam je objavljena u Isusu Kristu.

Otajstva svjetla uče nas kako s Marijom svaki naš dan može biti svadba u Kani Galilejskoj. Počinjemo shvaćati da se Bog želi brinuti za nas u svim životnim potrebama, u radosti i patnji, u zdravlju i u bolesti. I kad god u bračnim, prijateljskim, crkvenim i drugim međuljudskim odnosima ponestane ljubavi te život postane poput bljutave vode, treba samo ponovno njega pozvati, uz njegovu majku pomoć zatražiti i uvijek je moguće čudo novoga vina, nove ljubavi, nove radosti ljudskoga suživota. Nemamo li dovoljno vjere, obratimo se Gospi s punim pouzdanjem da će je njezin sin, kao u Kani Galilejskoj, u svemu uslišati!

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2017.)