Objavljeno:
20. 03. 2020. 10:45

Kroz povijest crkve često su se događale slične krize i epidemije. Ista povijest čuva veliki broj svetaca koji su imali slična iskustva, mjesecima pa čak i godinama prisilno su živjeli bez svetih sakramenata. Neki od njih mogu nam biti primjer kako ojačati i ustrajati u vjeri.

Ovih smo dana okruženi vijestima o tome kako biskupije širom svijeta otkazuju javne mise kroz sljedeće tjedne, a sve s ciljem ispunjavanja preventivnih mjera za sprječavanje pandemije koronavirusa. Katolici već počinju osjećati glad za Euharistijom koja i jest smisao i vrhunac kršćanskoga života. U trenutku kada se svijet bori protiv globalne pandemije, mnogi su mišljenja kako je misa sada potrebnija nego ikada.

Kroz povijest crkve često su se događale slične krize i epidemije. Ista povijest čuva veliki broj svetaca koji su imali slična iskustva, mjesecima pa čak i godinama prisilno su živjeli bez svetih sakramenata. Neki od njih mogu nam biti primjer kako ojačati i ustrajati u vjeri.

Japanski kršćani

Iako nisu kanonizirani, na tisuće japanskih kršćana živjelo je bez svećenika skoro 250 godina. U tajnosti su krstili svoju djecu, prenosili im vjeru, molili pred slikama Blažene Djevice Marije i Isusa koji su bili skriveni u budističkim slikama. Godine 1858. Japan je napokon prihvatio kršćane misionare koji su pronašli čak deset tisuća skrivenih kršćana koji kao da su samo još na njih čekali. Zamislite sad da ste odgajani u vjeri, a skoro sa stopostotnom sigurnošću da nikada nećete nazočiti Euharistiji za koju ste čuli samo zato što je baka vaše bake jednom davno išla na misu.

Koreanski sveci

Sveci iz Koreje su se našli u sličnoj situaciji. Godine 1784. prvi put je na ovo području stigao svećenik, sluga Božji Yi Beok i njegovi drugovi, ali Crkvom su i dalje upravljali laici sve do 1795. godine. Te godine na ovo područje dolazi bl. James Zhou Wen-Mo i otkriva četiri tisuće katolika od kojih je samo jedan vidio svećenika. Wen-Mo je kao jedini svećenik u cijeloj Koreji služio šest godina – sve do svoga mučeništva. Uslijedilo je 36 godina kroz koje u Koreji nikako nije bilo svetih misa sve dok nije pristigla mala grupa francuskih svećenika 1836. godine. No, dvije godine kasnije svi su bili pogubljeni.

Sveti Isak Jogues (1607. – 1646.)

Ovaj je svetac otputovao u Sjevernu Ameriku kako bi evangelizirao među Indijancima. Nije zanemario činjenicu da će biti mučen, ali jednako tako nije očekivao da će mu biti uskraćena euharistija. Tamo su ga zatočili, mučili i odsjekli dijelove ruku, a svećenik kojemu su u to vrijeme nedostajali palac ili kažiprst nije mogao slaviti misu niti ispovijedati. Po povratku u Francusku, 17 mjeseci kasnije, dobiva posebno dopuštenje za slavlje svete mise i traži dopuštenje za ponovni povratak u Ameriku gdje ubrzo biva ubijen. Njegov ubojica se kasnije pokajao, krstio i tom prilikom uzeo ime Isaac Jogues.

Blaženi Victoire Rasoamanarivo (1848. – 1894.)

Bio je malagaški plemić koji se kasnije obratio na katolicizam. Bio je vođa Crkve na Madagaskaru u trenutku kada su Francuzi 1883. godine protjerani odavde. On se zajedno s blaženim Raphaelom Rafiringom skrbio za 21 tisuću katolika na Madagaskaru okupljajući ih svake nedjelje na zajedničku molitvu bez obzira što nije bilo svećenika koji bi slavili svetu misu. Tri godine kasnije ova je vjernička zajednica radosno pozdravila povratak svećenika, zahvalna Bogu što ponovno mogu slaviti svetu misu.

Sveti Mark Ji TianXiang (1834. – 1900.)

Bio je ovisnik o opijumu, a njegov duhovni vođa mu je rekao kako ne može biti oslobođen sve dok ne pobijedi svoju ovisnost, odnosno da se ne može ispovijedati, a to je značilo kako ne može primiti ni svetu pričest. Kroz sljedećih 30 godina TianXiang je nastavio prakticirati svoju vjeru bez obzira što su mu bili uskraćeni sveti sakramenti. Nikada se nije uspio osloboditi svoje ovisnosti, ali je umro mučenički i kasnije je kanoniziran za sveca ne samo zbog mučeništva, nego i zbog svoje ustrajnosti u slijeđenju Krista, čak i s uskraćenim sakramentima.

Blažena Laurenita Herasymiv (1911. – 1952.)

Kao i bezbroj drugih katolika u nacističkim koncentracijskim logorima, posljednje mjesece svoga života ova je blaženica provela bez sakramenata. Uhićena je zbog odbijanja da napusti Ukrajinsku grkokatoličku crkvu i poslana u Sibir gdje je umrla mučeničkom smrću. Dok je ležala umirući, govorila je: „Isuse, ne želim umrijeti bez tebe.” Umrla je bez Euharistije, ali je i dalje bila potpuno sjedinjena s Isusom.

Izvor:
Svjetlo riječi