Objavljeno:
20. 02. 2017. 10:00

Upravo zbog svoje autentične svetosti, do danas nisu potpuno izbrisani višestoljetni tragovi crkve, premda je mnogo toga zemlja sakrila, vatra progutala, a čovjek zapustio. Još uvijek su ti tragovi svjetionici ljudskog pouzdanja i molitve s jedne strane, a Božjeg zauzimanja i ljubavi prema tom istom čovjeku s druge strane.

Piše: fra Janko Ćuro

Valjda nema mnogo država u svijetu s toliko različitih interpretacija vlastite povijesti kao što je naša Bosna i Hercegovina. Kad bi se čovjek želio opravdati, rekao bi da je to nešto zbog nas samih: u sebe zatvorenih, prema drugima sumnjičavih, a u isto vrijeme gostoljubivih i darežljivih kao što nije nitko na svijetu; ali sigurno više zbog zemljopisne konfiguracije terena, koji u svojim brdima i planinama skriva više nego što otkriva, šuti više nego što priča.

Mnogo vrijednoga ona je u sebi zatrpala, zaboravila i prešutjela. Kad bi je upitao zašto je to učinila, ponudila bi isto toliko različitih odgovora. Sigurno je samo da je malo toga ovdje crno-bijelo. Ali, kao i sve u životu, najbolje je pitati i provjeriti. Evo nekoliko jednostavnih pitanja, za Tebe dragi čitatelju, koja su zajednička baština svakog čovjeka rođenog na ovom tlu. Kad bi Te netko upitao tko je napisao i tiskao prvi literarni tekst na narodom jeziku kod nas, što bi odgovorio? Ili možda: tko je pokrenuo i izdavao prvi bosanski časopis? A tko osnovao prvu javnu školu u BiH? Tko je napisao prvu povijesnu studiju o našoj zemlji? Znaš li tko je bio prvi diplomirani liječnik, a tko prvi diplomirani kirurg?

Pa, dobro. Ne inzistiram na odgovorima. Za ova su područja sve češće zaduženi sveprisutni mentori Google i Wikipedija. Ipak, ima jedno posvećeno mjesto o kojem oni ne mogu bogznašto reći, a nisam siguran koliko ga dovoljno i sami poznajemo. Jer, da bi ga čovjek upoznao, treba onamo osobno otići i iz prve ruke osjetiti duhovno bogatstvo kojim ono diše. Mora stati na to tlo, udahnuti svu povijest koja se stisnula u nekoliko stotina kvadratnih metara malog grada, smještenog na sastavku rječica Bioštice i Stupčanice, upravo ondje gdje se rađa rijeka Krivaja. Radi se o našem vjerskom i povijesnom dragulju: Gospinu svetištu u Olovu, koje je, ako Ti netko slučajno postavi i ovo pitanje, najstarije na Balkanu.

Autentična svetost
Već smo se navikli da Balkan ne obećava puno svetog, a olovo je daleko od plemenitog. Od Balkana grčevito bježimo, ali nikako da i pobjegnemo. Valjda zato jer ga u sebi nosimo. A kad nam netko spomene olovo, prva pomisao sigurno neće biti rudarski gradić, pomno skriven brdima i šumom, udaljen tek pedesetak kilometara od Sarajeva u pravcu Tuzle. Ali Bog piše ravno i po krivim crtama, kako kaže jedna stara mudrost, pa je baš izabrao i Balkan i Olovo, učinivši ih privilegiranim mjestom molitve koja ovdje odjekuje stoljećima. U zabilješci Dubrovačkog ljetopisa datiranog 10. travnja 1454., crno na bijelo stoji da je olovska crkva staro narodno svetište: … izmiri se Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje kćeri njegove, Katarina i Marija, poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovu. Uz ovu zabilješku, treba uzeti u obzir i stav hrvatskog povjesničara, franjevca Dominika Mandića, čije su knjige nezaobilazna literatura za stariju povijest hrvatskog naroda i BiH. Tako u svojoj knjizi Etnička povijest BiH tvrdi da je brzo nakon osnutka, olovska crk­va postala najglasovitije svetište Marijino u hrvatskim zemljama.

Upravo zbog svoje autentične svetosti, do danas nisu potpuno izbrisani višestoljetni tragovi crkve, premda je mnogo toga zemlja sakrila, vatra progutala, a čovjek zapustio. Još uvijek su ti tragovi svjetionici ljudskog pouzdanja i molitve s jedne strane, a Božjeg zauzimanja i ljubavi prema tom istom čovjeku s druge strane. Upravo tako – prema čovjeku, jer su svi ljudi bez razlike na vjeru i nacionalnost uvijek bili i ostali dobrodošli u Gospino svetište u Olovu. U svom djelu Pastor bonus kojeg je objavio 1679. u Mlecima, potvrđuje to i Franjo Varadinac kad piše: Olovskoj Gospi hodočaste, ne samo katolici iz Bosne i Dalmacije, nego i inovjerci iz Bugarske, Srbije i Albanije, i to radi čudesnih ozdravljenja. Tri mjeseca traje sezona za hodočasnike a vrhunac je svečanost na Veliku Gospu. Uoči blagdana, na sam blagdan pred podne i navečer propovijedaju po dva propovjednika, jedan u crk­vi, drugi pred crkvom. Redovito dolazi bosanski biskup i osobno propovijeda. Svi se katolici-hodočasnici ispovjede i pričeste; i to javno pred crk­vom naočigled Turaka. Osmanlijske vlasti znadu za svečanost i uvažavaju je: propisano je da gvardijan službeno najavi svečanost civilnoj vlasti i zatraži janjičarsku stražu koja čuva red.

Uz djelo Franje Varadinca, postoje i drugi dokumenti koji govore o tradiciji procesije od olovske crk­ve do Bakića, koji su udaljeni više od sata hoda. Bio je to jedinstven i veličanstven prizor: procesija bi sa slikom čudotvorne Gospe, svijećama i bakljama krenula iz crk­ve u noći između 13. i 14. kolovoza. Razlila bi se molitva i pjesma mnogobrojnih hodočasnika, kojih se znalo okupiti i do 15 tisuća, kako navodi podatak iz 1610. godine. Davno je ova procesija ugašena, ali raduje činjenica da se danas među fratrima Bosne Srebrene sve češ­će i glasnije govori o njenom ponovnom oživljavanju. Upravo ovakva, stoljećima prakticirana molitva, značajno bi duhovno obogatila današnjeg čovjeka, zasićena svime osim smislom, svrhom i ciljem.

Čvrste vjere zagrljaj
Svetište je uvijek bilo i ostalo otvoreno i gostoljubivo, baš kao i njegov sadašnji čuvar, fra Ilija Božić, rođeni Varešak. Dočekao nas je bratski radosno, prepun priča o veliku duhovnom i arheološkom bogatstvu koje se još uvijek može vidjeti ili barem nazreti. Od 14. stoljeća pa sve do vremena našeg domaćina fra Ilije, franjevci su, uz male prekide, ovdje uvijek ostajali i opstajali. A nikad nije bilo lako. Samo su čudom samostan i crk­va bili pošteđeni razaranja, nakon što su Bosnu 1463. godine osvojili Osmanlije. Ipak, 1704. namjerno je podmetnut požar, u kojem su i crk­va i samostan izgorjeli. Dogodilo se to samo četiri godine nakon što su svi fratri, osim gvardijana, morali definitivno napustiti samostan zbog velikih dugova, proizašlih iz gotovo svakodnevnog plaćanja svog bivovanja i uvažavanja. Naime, Turcima su smetale Marijine proslave i velik broj hodočasnika zbog kojih su fratre smatrali bogatima, pa su im propisivali velike namete i globe, tako da su se morali neprestano zaduživati kako bi ih podmirili. Osim toga, mnogo je novca, osim za izdržavanje samostanske zajednice koju je sačinjavalo između 20-25 članova, išlo i turskim činovnicima na ime raznih globa, ali i plaćanja sudskih parnica vođenih s pećkim patrijarhom koji je katolike želio staviti pod svoju jurisdikciju, kako fra Marko Karamatić piše u članku Stoljeća oko crnog kamena. Nakon ovog prisilnog egzodusa, brigu o ruševinama svetišta su preuzeli fratri iz Kraljeve Sutjeske, a od 1833. župa Vijaka, na čijem je području smješteno Olovo.

Zahvaljujući boljem položaju katolika nakon slabljenja Osmanskog carstva, a pogotovo nakon njegova pada, počelo se razmišljati o izgradnji prikladna Gospinog svetišta. Nakon drvenih crkava koje su se lako urušavale, javlja se ideja, a nakon toga pokreće se 1923. i konkretna akcija za gradnju svetišta prema planu renomiranog arhitekta Karla Paržika. Ideja je realizirana 1936., najviše zahvaljujući fra Luji Zloušiću, franjevcu koji je umro na glasu svetosti, a koji se velikom ljubavlju brinuo za svetište. Nažalost, projekt crk­ve nije nikad do kraja realiziran. Da su to dozvoljavali uvjeti i novčana sredstva, olovska bi crkva bila jedno od impresivnijih sakralnih zdanja u BiH.

Dok s fra Ilijom razgledavamo crkvu, koja i takva nedovršena plijeni svojom monumentalnošću, ne mogu se oteti dojmu kako se savršeno srasla s čvrstom olovskom stijenom, svjedočeći stoljećima isto tako čvrstu vjeru. Jedino mi se na trenutak učinilo da joj ne smetaju toliko zub vremena, nemarnost i nestabilni temelji, koji joj stvaraju rane u vidu napuklina u zidovima, koliko je tišti usamljenost. Boli je samoća, jer je izrasla na ovom mjestu kako bi se družila, prijateljevala, tješila i liječila toplinom majčinski raširenih ruku sve one rijeke hodočasnika, koji su tu nekoć dolazili i pronalazili mir nemirnoj duši. Čini to ona i danas svima onima koji se dolaze pomoliti, zavjetovati ili razgledavati, premda u znatno manjem broju.

Bez brige, Bog je s njima!
Zato, ne znam što bih Ti mogao drugo savjetovati, draga čitateljice i poštovani čitatelju, osim da tamo odeš. Ne čekaj da Te put onamo nanese. U ovoj brdovitoj Bosni vrlo nas rijetko put nanese jedne drugima, jer našem putu, kako kaže Ivo Andrić, nikako ne možeš pogoditi godine. Izgleda kao da nikad nije ni bio mlad, sasušen i iskrpljen, ali se dobro drži, kao da nikad neće umrijeti. Mnogo je već životnog tereta ovdje skinuto s bremenitih leđa našeg čovjeka, koji se usprkos životnim turbulencijama i dalje pouzdano oslanja na majčinski zagovor Gospe Olovske. Kad se odvažiš otići i izmoliti koju Zdravomariju na ovom molitvom prožetom tlu, dobro pripazi kad ulaziš u Olovo iz smjera Sarajeva. Ne traži pogledom svetište, jer ga nećeš ugledati. Ugledat ćeš ga tek kad ga prođeš i to samo ako se okreneš. Otvori oči i slijedi znakove. Takva nam je cijela Bosna, puna manje ili više vidljivih znakova života i ustrajnog opstojanja katolika Hrvata, unatoč burnoj i teškoj povijesti. Štoviše, nije nas to priječilo, nego inspiriralo da postanemo začetnici značajnih postignuća za cijelo današnje društvo. Odgovarajući na postavljena pitanja s početka ove reportaže, spomenut ću samo neke od njih, čija se imena još uvijek ne mogu pronaći u školskim udžbenicima, jer se njihov rad i zasluge različito interpretiraju. Prvi književni tekst na narodnom jeziku napisao je i tiskao fra Matija Divković (1564. – 1631.), rođen u Jelaškama, udaljenim tridesetak kilometara od Olova. Prvi časopis u BiH Bosanski prijatelj pokrenuo je Banjalučanin fra Ivan Franjo Jukić (1818. – 1857.). Prvu javnu školu u BiH otvorio je u Tolisi fra Ilija Starčević (1700. – 1783.). Prvi diplomirani liječnik u BiH je bio Kreševljak fra Mato Nikolić (1776. – 1844.), a prvi kirurg Livnjak fra Mihovil Sučić (1820. – 1865.). To što ih nema u udžbenicima nije toliko važno, koliko je važno da su postojali i nesebično krčili put kulturi i boljitku svih nas.

A nađe se i onih koji baš nisu sigurni da je najstarije Gospino svetište u Olovu. Ni to nije toliko važno, koliko činjenica da postoji. Ono što nas treba brinuti, jest trenutna statistika svetišta, koja hladno govori kako u Olovu živi samo devet katoličkih obitelji s ukupno četrnaest članova, od kojih na nedjeljnu misu, zbog starosti i bolesti, redovito dolazi njih četvero, petero. Da, malo i premalo prema našim mjerilima, ali bez panike, straha i pesimizma prema Božjima. On nas utemeljuje u vjeri i usmjeruje prema nadi koji izviru iz Njegovih osobnih riječi: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18,20). Bez brige, Bog je s njima!

Čudotvorna slika
Smatra se da je prvotna slika nastala u 16. stoljeću. Međutim, ona je u vrijeme osmanske uprave Bosnom nestala. Pretpostavlja se da je izgubljena u požaru u kojem je 1704. uništen i franjevački samostan. Današnju sliku izradio je 1954. Gabriel Jurkić, prema opisu izgubljene slike. 

Crni kamen
Vjernici u olovskom svetištu ispred današnje crk­ve, pale svijeće na crnom kamenu. On je podsjetnik na duboku povijest svetišta. Iako iz zemlje viri u visini od tek pola metra, zapravo je visok 190 cm, povezan je sa zidom i kamenim pragom. Taj je kamen nekoć bio lijevi dovratnik glavnog ulaza u crk­vu. To što je crn je posljedica brojnih zapaljenih svijeća koje ondje ostave hodočasnici.

Stara predaja o Gospi Olovskoj 
Fra Slavko Topić

Posebnost Gospina svetišta u Olovu jest i činjenica da ono ima dva sveta mjesta. Prvo, ono starije, jest, kako narod kaže, Gornje Crk­viš­će ili Klisa (lat. ecclesia – crk­va) u današnjim Gornjim Bakićima, ponegdje nazvano i crk­va sv. Roka, a drugo je ondašnja i današnja crk­va u Olovu, udaljena oko 4 km od Gornjeg Crk­viš­ća iz pravca Sarajeva, izgrađena na ostacima stare olovske crk­ve i samostana. Pojava čudotvorne slike Gospe Olovske vezana je prema narodnoj predaji uz Gornje Crk­viš­će. Do danas se u narodu održalo sjećanje na taj događaj. Stara predaja kaže sljedeće:

Dolaskom Turaka u Bosnu, mnogi su katolici izbjegli preko Save. Mnoge su crk­ve ostale puste i prazne, između ostalih crk­va u Zvorniku. U njoj je bila Gospina slika, koju vjernici u bijegu nisu ponijeli sa sobom. Kad je jedan turski vojnik ujahao u crk­vu s lošim namjerama, slika je sama izišla iz crk­ve i prislonila se uz jedno stablo uz rijeku Drinu. Drugi neki vojnik, opazivši sliku, zaletio se na konju da kopljem probode krunu na Gospinoj glavi. Međutim, konj pod njim pobjesni, pa se strovališe u Drinu. A slika je sama otišla s tog mjesta i našla se jednoga jutra na livadi jedne obitelji na spomenutom starom crk­viš­ću u Bakićima. Domaćin ugleda prekrasnu Gospinu sliku pa je htjede podići, ali ne mogaše ni uz pomoć susjeda. Tad su obavijestili gvardijana o događaju. Tad gvardijan predloži zavjet, izgradnju crk­ve Gospi u čast. – Ujače, bit će kako ti kažeš! – rekoše mještani. Kad su obećali zavjet, čudesnu sliku su podigli bez poteškoća. Od tog trenutka je otpočela duga i burna povijest čudotvorne slike Gospe Olovske – sve do danas.

Izvor:
Svjetlo riječi