Objavljeno:
07. 08. 2017. 10:00

Najveće marijansko svetište u Hrvatskoj nalazi se u Mariji Bistrici, mjestu na sjeverozapadu zemlje među pitomim brežuljcima Hrvatskoga zagorja. Već stoljećima se u Mariju Bistricu slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir.

Piše: Marko Brestovečki

Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. Štovanje Blažene Djevice Marije ondje se veže uz stoljetni kip Majke Marije s djetetom Isusom u naručju, koji se čuva u bazilici. Već na prvi pogled ovaj kip svojom tamnom bojom upućuje na posebnost. Zavjetni kip Majke Božje Bistričke datira s kraja 15. stoljeća, a pripada nizu crnih Madona, premda je pri restauraciji otkriveno da njegova tamna boja nije izvorna. Kasnogotički drveni kip bistričke Bogorodice rad je pučkoga majstora te prikazuje osobu iz naroda odjevenu kao plemkinju. Izražajna moć kipa nije toliko u umjetničkome oblikovanju, koliko u samome vjerskom i nacionalnom značaju.

U početku je kip bio postavljen na čašćenje u maloj drvenoj kapelici na brežuljku nedaleko od župne crkve. Međutim, zbog opasnosti od Turaka koji su u to vrijeme pustošili te krajeve naše Domovine, ondašnji je župnik odlučio 1545. godine prenijeti kip iz „prasvetišta” na Vinskom Vrhu u Mariju Bistricu, u župnu crkvu posvećenu sv. Petru i Pavlu te ga je zazidao u zid crkve. O tome nije nikome ništa govorio jer je želio da potajno zakopan kip ostane sačuvan, vodeći se pri tome načelom da što manje ljudi zna za tajnu, to je ona sigurnija. Međutim, godine i bolest učinile su svoje te je savjesni župnik iznenada preminuo, a tajnu o kipu ponio sa sobom u grob.

Otkrića Marijina kipa

Predaja koju nam je zapisao bistrički župnik Andrija Ivšić (1688. – 1719.) u opisu Našašće čudotvornog kipa Blažene Djevice Marije Bistričke spominje da je župnik Luka 1588. godine jednom poslije večernjega zvona Zdravo, Marijo zapazio u crkvi neobičnu svjetlost pod korom. Iznenađen tim viđenjem, sljedećega dana pronašao je ispod površine žbuke zida neoštećeni kip Majke Božje. Kip je tada bio izložen javnomu štovanju vjernika, no ubrzo, zbog ponovne ratne opasnosti, prestala je pobožnost prema Mariji te je 1650. godine ponovno bio zazidan; iza glavnoga oltara.

Druge nedjelje mjeseca rujna župniku Petru Brezariću (1676. – 1679.) Marija se ukazala istoga dana u dva navrata. Prijepodne u župnoj crkvi za vrijeme propovijedi, pristupila je na propovjedaonicu žena plemenita izgleda, obučena u modru odjeću, prikazujući zagovor s gorućom svijećom u ruci i moleći župnika da zajedno s narodom moli kako bi ona ponovno dobila vid. Isti dan poslijepodne ukazala mu se ista „gospođa” u naselju Podgrađe dok se s kapelanom vozio u kočiji. Kada joj se htio približiti, „gospođa” je nestala. O tom viđenju mnogo se pripovijedalo i nakon Brezarićeve smrti, no bez pridavanja neke posebne važnosti. Ipak, bila je to molba Djevice Marije za progledanje iz zida iza oltara, gdje je bio zazidan kip bistričke Gospe.

Zaslugom velikoga Marijina štovatelja, monaha pavlina i generala pavlinskoga reda, a tada zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića, pronađen je crni kip Majke Božje Bistričke. Biskup Borković, prisjećajući se svojih dječačkih dana kako je bosonog hodočastio u Bistricu, naložio je zagrebačkom kanoniku kustosu Matiji Stoklasu i bistričkom župniku Ivanu Molitorisu da potraže čudesni Marijin kip. Drugo našašće kipa Majke Božje Bistričke dogodilo se u subotu, 15. srpnja 1684. godine, a sutradan – u nedjelju, 16. srpnja 1684. godine (Margaretska nedjelja) dogodilo se prvo čudo; u crkvi je prohodala uzeta djevojčica. O čudesnom pronalasku kipa Majke Božje Bistričke, kao i glasu o čudesnim ozdravljenjima, pročulo se ne samo diljem prostrane Zagrebačke biskupije nego i po Štajerskoj i Ugarskoj. U bistričko proštenište počele su hrliti rijeke hodočasnika sa svih strana. Otkako je čudotvorni kip ponovno izložen javnom štovanju, od 1684. godine pa sve do danas, presveta Bogorodica u Mariji Bistrici štuje se pod nazivom Majka Božja Bistrička.

Hrvatski sabor u Zagrebu odlučio je 1710. godine, zbog zavjeta za zaštitu od haranja kuge, u župnoj crkvi u Bistrici podignuti novi oltar na čast Blažene Djevice Marije. Ta je odluka potvrđena 28. svibnja 1711. godine. Time je Hrvatski sabor uzvisio bistričko proštenište na zemaljsku (državnu) razinu. Taj je zavjet ispunjen 1715. godine kada je na novopodignuti oltar postavljen kip Majke Božje Bistričke, kojemu su s lijeva i s desna bili kipovi apostola sv. Petra i Pavla, kao prvotnih zaštitnika bistričke župe.

Svetište svih Hrvata

Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke, svetišna crkva je postala tijesna i premalena. Stoga je bistrički župnik dr. Juraj Žerjavić (1875. – 1911.), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dao proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama te je iz stare crkve načinio crkvu u stilu neorenesanse. Papa Pio XI. (1922. – 1939.) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje bazilike (basilica minor).

Za vrijeme izgradnje bazilike, u predvečerje Velike Gospe 1880. godine izbio je požar u kojemu je stradalo sve što se u crkvi nalazilo, osim glavnoga oltara na kojemu je stajao kip bistričke Gospe. Zbog dima i čađe u crkvi kip je dodatno potamnio i poprimio gotovo crnu boju.

U jubilejskom slavlju 250. obljetnice svetišta Majke Božje Bistričke i u svečanosti krunjenja kipa Majke Božje Bistričke, koje se odvijalo prigodom zagrebačkoga hodočašća 7. srpnja 1935. godine, sudjelovalo je oko 30 000 hodočasnika. Tada je Grad Zagreb darovao bistričkom svetištu zlatni kalež, hrvatski kruničari zlatnu krunicu, a nadbiskup Antun Bauer proglasio presvetu Bogorodicu Mariju – Majku Božju Bistričku Kraljicom Hrvata:

 

„Rajska Djevo, Kraljice Hrvata,

naša Majko, naša zoro zlata,

odanih ti srca primi dar,

primi čiste ljubavi nam žar.”

Osobito ganutljiv prizor za vjernike bio je kada se nadbiskup Antun Bauer približio kipu Majke Božje Bistričke kruneći ga zlatnom krunom i govoreći:

„Pod Tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice! 

Naših patnja ne prezri u potrebama našim,

nego od sviju pogibli oslobodi nas vazda,

Djevice slavna i blagoslovljena.”

 

Selidba kipa, njegovo skrivanje i dva našašća budila su vjeru u njegovu čudotvornu moć. Bistrička Gospa bila je tješiteljica kršćana za vrijeme turskih opasnosti, pomoćnica u Prvom i Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu.

Svoje prvo najveće slavlje Marija Bistrica je doživjela 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Na plenarnom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije hrvatski biskupi su proglasili 3. prosinca 1971. godine Marijino bistričko proštenište, priznato u čitavom hrvatskom naroda kao svetište, Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke – Kraljice Hrvata.

Hodočasničko središte

Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom Marijina hodočasnika pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, u subotu (Mariji posvećen dan i mjesec), 3. listopada 1998. godine.

Sveti otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: „Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca.”

Uređenje križnoga puta u Mariji Bistrici zamislili su nadbiskup Antun Bauer i njegov koadjutor blaženi Alojzije Stepinac. Zamisao se rodila gledajući križni put na Jasnoj Gori za vrijeme Euharistijskoga kongresa 1935. godine u poljskoj Čenstohovi. 1943. godine postavljene su prve četiri postaje od kararskoga mramora u naravnoj veličini, a isklesane su u Italiji.

Godine 1972. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ustanovio je nadbiskupski odbor
za uređenje proštenišnoga prostora. U godinama koje su slijedile podignute su nove postaje križnoga puta, djela naših poznatih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević (XIII.), Stanka Jančića (VII., IX., XI., XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja).

Svake godine se u Mariji Bistrici okupi oko milijun vjernika na tridesetak stalnih hodočašća koja traju od Bijele nedjelje u mjesecu travnju do Zahvalnice krajem listopada. Najvažnija hodočašća imaju svoje tradicionalne nazive: Duhovsko, zavjetno grada Varaždina, zavjetno grada Zagreba, Margaretsko, Aninsko, Preobraženja Gospodinova, Velikogospojinsko, Bartolovsko, Male Gospe, Vojno, Hodočašće vjernika Vrhbosanske i Banjolučke (nad)biskupije i Zahvalnica. Svako je hodočašće posebno i jedinstveno iz godine u godinu, svako ima svoje prepoznatljivosti, svoj duh. Tako se i Hodočašće vjernika Vrhbosanske i Banjolučke (nad)biskupije, kojemu se posljednjih godina redovito priključuju i hodočasnici hrvatskih katoličkih misija iz Austrije, posebno ističe u hodočasničkom rasporedu bistričkoga svetišta. Svojom pobožnošću, folklorom, organizacijom, toplinom i iskrenom srdačnošću, hodočasnici iz BiH posebno se izdvajaju te su uvijek dobrodošli i rado viđeni u bistričkom svetištu. Tradicionalno se ovo hodočašće održava u subotu sredinom listopada, što ove godine pada 14. listopada, a središnje misno slavlje s početkom u 11 sati predslavit će kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski.

U Bistricu vodi pet hodočasničkih smjerova, a gostoljubivi stanovnici Marije Bistrice brinu se o udobnosti i sigurnosti svih hodočasnika. Vjerske svetkovine – proštenja – odraz su tradicionalnih običaja Hrvatskoga zagorja.

Iz života zajednice

Župa Marija Bistrica broji preko 5000 župljana. U župi djeluju dijecezanski svećenici vođeni župnikom i rektorom svetišta prečasnim mr. sc. Domagojem Matoševićem, koji je ovu odgovornu službu primio u studenom 2016. godine te je pri tome naglasio tri osnovne kreposti kojima bi želio ostati vjeran u svom služenju župljanima i hodočasnicima: gostoljubivost, radost i poniznost. Upravo su tim krepostima bili obdareni i njegovi predšasnici, koji su uvijek bili dragi domaćini brojnim hodočasnicima tijekom stoljeća.

Na pomoć rektoru su kapelani Miroslav Markić i Ivan Zovko te supsidijar preč. Antun Motočić. Posebnu pažnju zaslužuju časne sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga: s. Brigita Volarić i s. Tihomila Sente, koje svojim marnim djelovanjem uvelike doprinose životu župe i svetišta. Uz sestre milosrdnice, u Mariji Bistrici žive i djeluju i sestre karmelićanke čiji se samostan nalazi u podnožju bistričke kalvarije.

O devetstotoj obljetnici utemeljenja Zagrebačke nadbiskupije, 11. rujna 1994. godine,  papa Ivan Pavao II. je prilikom svoga pastirskoga posjeta blagoslovio na zagrebačkom hipodromu nekoliko kamena temeljaca uzetih od starih kamena zagrebačke katedrale. Kardinal Franjo Kuharić je jedan od tih kamena sljedeće godine položio u temelje novoga Karmela, iza kalvarije u Mariji Bistrici. Sama ideja o samostanu sestara karmelićanki potječe iz 1941. godine od blaženoga Alojzija Stepinca.

Ove su riječi uklesane na spomen ploči koja je postavljena ispred samostanske crkve:

Bosonoge sestre karmelićanke došle su u Hrvatsku 1939. godine na poziv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Temeljni kamen za ovaj Karmel Majke Božje Bistričke i blaženog Alojzija Stepinca blagoslovio je 11. rujna 1994. papa Ivan Pavao II. Iste godine kardinal Franjo Kuharić započeo je s izgradnjom samostana. Kada je 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. svečano proglasio blaženim Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, sestre karmelićanke uselile su u samostan. Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić posvetio je crkvu i blagoslovio Karmel 12. veljače 2000., a sestre karmelićanke istoga dana zatvorile su se u klauzuru. Danas u Karmelu živi i djeluje 16 sestara na čelu sa s. M. Petrom od Presvete Euharistije.

 

Po dolasku u svetište, hodočasnici u baziliku ulaze s pjesmom Majci, a jednako tako s istom pjesmom se od Nje opraštaju:

Majko Božja Bistrička, moli se za nas.

Mi smo tvoja dječica, blagoslovi nas.

Mi ti ruke pružamo, srcem te pozdravljamo:

Zdravo, zdravo, zdravo, Marijo!

Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje,

povrati, mila Majčice izgubljene sve.

 

Majko Božja Bistrička, moli se za nas.

S tobom nam se rastati – žalostan je čas.

Mi ti ruke pružamo, srcem te pozdravljamo:

Zbogom, zbogom, zbogom, Marijo!

Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje,

povrati, mila Majčice izgubljene sve. 

 

Sve vas drage Marijine hodočasnike neka u vašem životu i radu prati Božji blagoslov i obilje Njegove milosti, po moćnom zagovoru Majke Božje Bistričke!

Izvor:
Svjetlo riječi