Objavljeno:
14. 11. 2019. 13:15

U jubilarnoj godini 1940. u kojoj je hrvatski narod slavio 1300 godina od pokrštenja Hrvata, a članovi velike Franjine obitelji kod nas 700 godina rada franjevaca među Hrvatima i 550. obljetnicu smrti fra Nikole Tavelića, franjevci Bosne Srebrene odlučili su ovu trostruku obljetnicu obilježiti na častan i uzvišen način. U Sarajevu su sagradili monumentalni kompleks Svetišta Nikole Tavelića, prvoga hrvatskog sveca, tada blaženika, i bogosloviju Bosne Srebrene u naselju Kovačići. Bilo je to nemirno i neizvjesno vrijeme s početka strašnoga Drugog svjetskog rata. No, koje je to vrijeme u povijesti za franjevce bilo povoljno? I tada su pokazali odlučnost i hrabrost te su ostvarili svoju zamisao.

Piše: Danijel Stanić

U to vrijeme su u Vatikanu Hrvati zdušno radili na proglašenju fra Nikole svecem Katoličke Crkve. U proljeće 1940. godine organizirano je pak prikupljanje sredstava za gradnju Svetišta s bogoslovijom u Sarajevu, a 12. travnja iskopana je prva lopata zemlje. Istovremeno je arhitekt Franjo Lavrenčić izrađivao planove, a provincijal fra Anđeo Kaić zajedno s izaslanstvom Bosne Srebrene u Beogradu tražio zajam za gradnju. Među najzaslužnijim pojedincima u Ljetopisu Bosne Srebrene navode se izričito fra Emil Orozović, tadašnji rektor bogoslovije i fra Miroljub Pervan, tajnik i ekonom provincije, a s njima i ministar financija, bh. Hrvat Juraj Šutej. Posveta kamena temeljca svečano je obilježena 4. kolovoza iste godine, a ovomu događaju nazočio je i nadbiskup vrhbosanski mons. Ivan Šarić, premda je ranije govorio kako neće moći doći. Na svečanosti organiziranoj na bivšem travnjaku nogometnoga kluba SAŠK, na kojem je Svetište imalo stajati, prisutni su bili predstavnici hrvatskoga katoličkog života grada Sarajeva. U svom govoru nadbiskup Šarić naglasio je kako će započeto djelo gradnje Svetišta biti najljepši biser u hrvatskoj jubilarnoj godini i dodao: „Da nije bilo franjevaca, ne bi bilo ni hrvatskog naroda u Bosni.”

Zdušni rad za Bosnu

Gradnja „najljepšega bisera” nastavljena je u sljedećem razdoblju, tako da je već krajem 1940. godine zgrada za stanovanje bila pod krovom. U gradnji su sudjelovali težaci iz provincije, ali i građani Sarajeva. Jedno vrijeme u pomagali su i franjevački bogoslovi, koji su također bili oduševljeni ovim projektom. O tomu su izvještavali i mediji te je vijest o gradnji Svetišta doprla i do krajnjih granica tadašnje Kraljevine Jugoslavije.

Posveta samostana na Kovačićima upriličena je u ljeto 1942. godine, kad su gotovo svi radovi gradnje bili dovršeni. Te su godine u rujnu profesori i bogoslovi Franjevačke bogoslovije s Bistrika doselili na Kovačiće, gdje je akademska godina 1942./43. započela za 46 studenata. Istoga ljeta održan je provincijski kapitul Bosne Srebrene na kojem je izabrana nova Uprava. Do toga trenutka za gradnju Svetišta s bogoslovijom utrošeno je oko 10 milijuna kruna, od čega je tek mali dio bio u vidu milodara, zatim jedan dio od državne pomoći, dok je većinski udio u troškovima imala Provincija – povrh svega u vidu zajmova.

Godine 1944. u ovoj je zgradi započela nastava za izobrazbu svećeničkoga podmlatka svih franjevačkih provincija hrvatskoga govornog područja. No ubrzo, već nakon završetka Drugoga svjetskog rata, nastupile su velike nevolje za Svetište i bogosloviju. Komunističke vlasti oduzele su najprije jedan dio, pa zatim i cijeli kompleks franjevaca na Kovačićima. Cijela zajednica franjevaca bila je primorana napustiti zgradu 3. svibnja 1947., pa se vratila u samostan sv. Ante na Bistriku.

Bez franjevaca – bez života

U vremenu komunističke vladavine u Svetištu je bio djelatan Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Paralelno su ovoj zgradi dozidani novi dijelovi koji do danas služe Šumarskomu fakultetu. Stoga, kad danas građane Sarajeva upitate gdje je franjevački samostan na Kovačićima, odmah Vas priupitaju – da nije zgrada poljoprivrednog fakulteta? Ljudi su skloni zaboravu, pa se zanemaruje činjenica da je zgrada višekratno gorjela i tako devastirana 1997. godine vraćena na upravljanje franjevcima. Bespravno oduzimanje imovine iz 1947. godine franjevce i danas boli, jer naša država još uvijek nije donijela zakon po kojem bi se oduzeta imovina vratila u stvarni posjed prvotnim vlasnicima.

Na hodnicima ovoga golemog i povijesno značajnoga kompleksa susrećemo se s fra Nikicom Vujicom, ekonomom provincije i gvardijanom samostanskoga bratstva na Kovačićima. Ukratko nam objašnjava zašto jedan dio zgrade izgleda kao da je rat tek završio. „Unatoč tomu što su bile spremne donacije za rekonstrukciju i revitalizaciju devastirane lamele C Svetišta i samostanskog kompleksa, nismo naišli na razumijevanje vladajućih u Općini Novo Sarajevo te su radovi naprasno zaustavljeni”, objašnjava fra Nikica. Ranije smo o tomu već pisali u Svjetlu riječi, a temeljito u broju 416 (studeni 2017.). Provincijal fra Jozo Marinčić, jednako kao i njegovi prethodnici, uvijek iznova diže glas za rješavanje ovoga spora. No i dalje je živa nada da će se taj spor uspjeti riješiti. Možda upravo nakon listopadskih Općih izbora u BiH.

Unatoč svemu, 80 % građevinskoga kompleksa Svetišta sv. Nikole Tavelića danas stoji obnovljeno u Zagrebačkoj ulici u Sarajevu. Nemoguće je proći ovom ulicom, a ne opaziti impozantnu građevinu sivkaste fasade na kojoj je istaknut stiliziran franjevački znak Tau. Danas je upravitelj Svetišta fra Damir Pavić, koji usporedno vrši službu tajnika provincije Bosne Srebrene. Provincijalat i Svetište djeluju pod istim krovom, a osim njih u kompleksu je uređena naša redakcija Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi. U zgradi stanuju članovi samostanskoga bratstva Svetoga Križa, a djelatne su još i sljedeće ustanove: Humanitarno-karitativna organizacija Kruh sv. Ante s pučkom kuhinjom, Franjevački studentski dom, humanitarna organizacija američkih katolika Catholic Relief Service i Radio Marija BiH te još nekoliko manjih udruga.

Dosadašnje uređenje kompleksa financijski su pomogli: Ministarstvo vanjskih poslova Republike Njemačke, fond njemačkih biskupa Renovabis iz Freisinga, Kirche in Not iz Königsteina, talijanski svećenik don Renzo Scapolo i humanitarna udruga Sprofondo iz Coma, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka RH, Ministarstvo kulture RH, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine, Kanton Sarajevo, Grad Sarajevo, Federalno ministarstvo kulture i sporta, sarajevske općine i neke općine izvan Sarajeva, kantonalna javna komunalna poduzeća u gradu Sarajevu, kao i neka privatna poduzeća i pojedinci. Projekt obnovljenoga Svetišta izradili su članovi projektantske tvrtke Medico inženjering iz Sarajeva.

Molitveni centar Sarajeva

Oratorij Svetišta sv. Nikole Tavelića u Sarajevu zablistao je novim sjajem prije pet godina; svečano je posvećen 14. studenoga 2013. godine. Obred posvete predvodio je nadbiskup Vinko kard. Puljić u zajedništvu s brojnim narodom i svećenstvom. Modernistički interijer po nacrtu arhitekta Lavrenčića iz sredine 20. stoljeća zamijenilo je uređenje u duhu 21. stoljeća. Široki prostor uzdiže dušu i poziva na molitvu. Upravo u tom srcu Svetišta susreli smo njegova upravitelja fra Damira Pavića. „Bilo bi šteta da ovdje danas nema ovoga Svetišta. Ono što su naši prethodnici franjevci izgradili na ovom mjestu bilo je čudesno. Iako mi je osobno žao što Svetište nije obnovljeno u starom ruhu, po prvotnoj zamisli, ipak sam radostan što živi jednim novim životom”, ističe fra Damir za početak našega razgovora.

Da je na prvom katu zgrade smještena ova crkva, to znaju vjerojatno svi katolici grada Sarajeva. A oni koji to nisu mogli bi znati da se u prizemlju nalazi prostor multimedijske dvorane u kojoj se nerijetko organiziraju koncerti, priredbe, projekcije filmova i druge manifestacije kulturnoga karaktera. Najveći je takav, podsjećamo, bio susret svetoga oca Franje s predstavnicima vjerskih zajednica grada Sarajeva 6. lipnja 2014. godine. Ipak, najvažniji događaji, a pri tom mislimo na euharistijska slavlja, organiziraju se u crkvi.

„Redovito se u Svetištu slave mise nedjeljom u 10 sati i srijedom u 18 sati. Pod večernjom misom svake srijede bude upriličena duhovna obnova s pobožnošću sv. Nikoli Taveliću. I kao što u drugim župama postoji jedan dan u tjednu s posebnim pobožnostima, tako vjernici Sarajeva znaju da mi srijedom molimo zagovor svetoga Nikole Tavelića”, objašnjava fra Damir i dodaje kako u posebnim svečanostima postoje izvanredna misna slavlja i pobožnosti poput onih uz blagdan Uzvišenja sv. Križa kad Provincija slavi patron ili kad se franjevci okupe na kapitule.

Franjevci Bosne Srebrene velik naglasak stavljaju na umjetničko uređenje svojih crkava i samostana. Stoga upravo ondje možemo vidjeti djela velikana sakralne umjetnosti s naših prostora. Takvo jedno remek-djelo zauzelo je posebno mjesto u Svetištu sv. Nikole Tavelića – kako u staroj, porušenoj crkvi, tako i u novouređenoj. „To je slika našega poznatog Gabriela Jurkića. Na njoj je autor izvrsno istaknuo stećke, jedan od simbola srednjovjekovlja u Bosni. Upravo je ondje sveti Nikola Tavelić proveo 12 dugih misijskih godina. Lomača je simbol njegove mučeničke smrti koju je podnio u Palestini. Ova je slika jedna od najpoznatijih prizora našega sveca među brojnim slikama koje ga prikazuju”, istaknuo je fra Damir. Crkvu danas resi još i velebni vitraj Stvaranje autora Đure Sedera. U šest prizora sažeo je sedam dana stvaranja s početka Knjige Postanka.

Jasno je da Svetište sv. Nikole Tavelića danas živi jednim novim životom. No njegovu povijest nitko ne smije obezvrijediti. Stoga ćemo ovu reportažu zaključiti riječima pisca Ljetopisa Bosne Srebrene s kraja 1942. godine:

„Završavajući pisanje obraćam um svoj i srce k Bogu, stvoritelju i upravitelju svijeta. Sa najvećom smjernošću duše svoje klanjam se Njegovoj dobroti i zahvaljujem joj što je dopustila da se za provinciju izgradi ovako lijepa zgrada nove bogoslovije. Ujedno molim samu Dobrotu da i u budućnosti bude našoj dragoj provinciji uvijek na pomoći, da ju od neprijatelja štiti, da je u dobru uvijek učvršćuje. Svojom milošću s neba neka oplodi djela članova provincije, da ona sva budu na slavu Božju, a na duhovno i materijalno dobro našeg hrvatskog naroda. Neka Gospodin naplati životom vječnim onima koji nam dobro čine. U ove teške dane, kada je ustao narod protiv naroda, kraljevstvo protiv kraljevstva, neka Gospodin sačuva našu provinciju od svakog zla koje joj bilo s koje strane prijeti, da ona prebrodivši užase i nevolje u kojima se nalazimo opet jednom u miru uzmogne vršiti i nadalje misiju svoju među svojim narodom koju je nekoć i u prošlosti vršila. Posebni svoj blagoslov neka dragi Bog izlije po zagovoru bl. fra Nikole Tavelića na našu bogosloviju da njezini članovi uzmognu uvijek ići onim Božjim putevima kojima je i bl. fra Nikola stupao i da svuda kuda dođe donesu svima Mir i Dobro. Amen.”

Iz života jednoga sveca

Fra Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac, rođen je u okolici Šibenika oko polovice 14. stoljeća. Nakon stupanja u franjevački red, fra Nikola je poslan u Bosnu kako bi naviještao evanđelje. Ondje je proživio 12 godina, pozivajući pripadnike Crkve Bosanske natrag u krilo Katoličke Crkve. Potom je pošao u misije u Palestinu, gdje je zajedno sa subraćom umro mučeničkom smrću. Blaženikom ga je proglasio 1889. godine papa Lav XIII., a 21. lipnja 1970. godine proglašen je prvim službenim svecem hrvatskoga naroda. Do danas su svetima proglašeni još fra Leopold Mandić i Marko Križevčanin, uz to je još 14 njih u stupnju blaženika, a za mnoge se u ovom trenutku vode postupci za proglašenje blaženima i svetima.

Sveti podupiratelji

Zanimljivo je napomenuti kako su u gradnji Svetišta sv. Nikole Tavelića bili neizravno uključeni i neki svetački likovi hrvatske povijesti. Naime, od današnjega blaženika Alojzija Stepinca, a tadašnjega nadbiskupa zagrebačkoga tražilo se da bude pokrovitelj gradnje Svetišta, što je on i prihvatio. A fra Augustin Augustinović, za kojega se danas vodi postupak za beatifikaciju, sudjelovao je kao bogoslov u izradi Povelje koja je uzidana u temelje Svetišta. Vjerujemo i da su drugi dobročinitelji, makar i ne bili vjernici, sudjelovanjem u ovomu časnom projektu zaslužili kod Boga život vječni.

 

Izvor:
Svjetlo riječi