Objavljeno:
10. 06. 2018. 07:00
Izvor: wikimedia.org

Na poseban način pozvani smo razmišljati o otajstvu Božjega milosrđa koje nam je objavljeno u osobi Isusa Krista. On, odsjaj slave Očeve, otkrio nam je lice milosrdnoga Boga i pozvao nas na nasljedovanje. „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan”, poručuje Gospodin svima nama (usp. Lk 6,36). Jesmo li spremni odazvati se na Isusov poziv?

Piše: fra Damir Pavić

Jedan svetac se nije oglušio na te Isusove riječi: Alojzije Gonzaga, svetac koji je kroz stoljeća brojnim mladima uzor čestitoga vjerničkog života.

            Ovaj svetac rođen je u talijanskoj plemićkoj obitelji, u vrijeme kada je nakon protestantskih napada Crk­va doživjela novi procvat duhovnoga života po tridentskoj obnovi. Prvi i najvažniji učitelj vjere malome Alojziju bila je njegova pobožna majka Marta. Poput evanđeoske Marte koja je bila zauzeta oko posluživanja Isusa, dječakova majka se svojski trudila usaditi u srce svoga djeteta ono što će biti najvažnije u kasnijem životu: ljubav prema molitvi i kreposnom životu. Neobični dječak, koji je tako rado pohađao crk­ve, već će u desetoj godini života, na blagdan Blagovijesti, obećati Prečistoj Djevici kako će i sam živjeti čisto. Plod takvoga odgoja i iskrenog predanja Bogu nije izostao, jer u obitelji gdje se tako živi rastu duhovna zvanja. Mladi se Alojzije u dobi od 17 godina odrekao prava na bogato nasljedstvo u korist mlađega brata i stupio u novicijat Družbe Isusove, a zatim i na studij teologije na Rimskom kolegiju kojega je osnovao sv. Ignacije Loyolski.

            Tijekom studija odgojitelji su kod bogoslova primijetili jednu posebnu sklonost: neizmjernu ljubav prema svetoj pričesti. U ono vrijeme je bio običaj primati tijelo Kristovo samo jednom tjedno, nedjeljom. Stoga je Alojzije, željno iščekujući svetu pričest, cijeli tjedan rasporedio na dva dijela: ponedjeljak, utorak i srijeda bili su dani zahvaljivanja Trojedinom Bogu za milost svete pričesti, a u četvrtak, petak i subotu obraćao se svakoj osobi Presvetog Trojstva, moleći za sve milosti koje su potrebne da može dostojno i plodonosno primiti nedjeljnu svetu pričest! Kakav divan uzor svima nama koji svakoga dana pristupamo stolu Gospodnjem, često zaboravljajući riječi sv. Pavla koji veli: „Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje” (1 Kor 11,27).

            Od duše koja je posve bila sjedinjena s Isusom po sakramentu svete euharistije nije se ni moglo očekivati drugačije, nego da takva duša, posve zapaljena božanskom ljubavlju, želi izgarati i posve se žrtvovati za druge čineći djela tjelesnoga milosrđa. Tako je mladi Alojzije, u trećoj godini svoga teološkog studija, kada je u Rimu izbila pošast kuge, od svojih poglavara zatražio i dobio dozvolu služiti oboljelima od ove strašne bolesti. Djelo ljubavi započeo je obavljati u bolnici Sv. Marije Tješiteljice. Jednoga dana, noseći gubavca na svojim leđima u bolnicu, zarazio se i pao u postelju. Ubrzo nakon nemilog događaja, sluteći da mu se bliži kraj, zatražio je primiti popudbinu za posljednje putovanje i sjediniti se s Gospodinom kojega je za života toliko ljubio. Tako je u 23. godini života, nedugo nakon što je primio svetu pričest po rukama Roberta Bellarmina, budućeg svetca, Alojzije Gonzaga preselio u vječnost.

            Tko bi mogao nabrojati sve znane i neznane krš­ćanske duše koje su se nadahnjivale načinom života ovoga svetca. Spomenut ću samo jednoga našeg mladića koji je živio i umro na glasu svetosti: Slugu Božjega Petra Barbarića. Zanimljivo je pročitati u njegovom životopisu podatak kada je papa Leon XIII. 1891. godine, na tristotu godišnjicu smrti sv. Alojzija Gonzage, pozvao krš­ćansku mladež cijeloga svijeta da za uzor uzme ovoga svetca. Taj poziv na svetački život Petar je prihvatio svim srcem, moleći se svakodnevno pred zavjetnom slikom sv. Alojzija u sjemenišnoj crk­vi u Travniku.

            Alojzije Gonzaga blaženim je proglašen 1605., a svetim 1726. godine od pape Benedikta XIII. Godine 1729. proglašen je zaštitnikom studenata i trajnim uzorom mladima.

Izvor:
Svjetlo riječi