Objavljeno:
05. 01. 2018. 08:45

Martin je činio brojna čudesa. No najveće čudo se dogodilo dok je još kao katekumen prolazio gradom Amiens po zimi i komadom svoga plašta zaogrnuo siromaha. U snu mu se tim plaštem zaogrnut ukazao Krist i podsjetio na evanđelje koje smo i mi danas čuli: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Piše Mario Cifrak, OFM

Proglašenjem Godine posvećenog života, pedeset godina nakon objave saborskog dekreta „Perfectae caritatis” o obnovi redovničkog života, prvenstveno sam želio predstaviti cijeloj Crkvi ljepotu i dragocjenost ovakvog oblika nasljedovanja Krista; kojeg predstavljate svi vi koji ste odlučili sve ostaviti kako bi po evanđeoskim savjetima izbliza nasljedovali Krista. Kroz mnoge inicijative koje će se odvijati ovdje u Rimu, kao i u ostatku svijeta, vaše sjajno svjedočanstvo života bit će postavljeno poput svijeće na svijećnjak da obasja i ugrije cijeli narod Božji. I vama ovdje nazočnima ponavljam poziv koji sam uputio vrhovnim poglavarima prije godinu dana: probudite svijet, osvjetljujući ga svojim proročkim svjedočanstvom. Kako ćete ostvariti ovaj poziv, ne samo u godini posvećenog života nego uvijek? Dajem vam tri smjernice. (Papa Franjo)

Kako je svoju posvećenost živio sv. Martin?
„Oni (Hektor i Sokrat) su štoviše vjerovali da se trebaju ovjekovječiti samo u sjećanju ljudi, dok je dužnost čovjeka tražiti radije vječni život negoli vječno sjećanje, ne pisanjem, ratovanjem ili filozofiranjem, nego živeći pobožno, sveto i religiozno” (Sulpicije Sever, Vita Martini I,4). I tu su tri smjernice!

Pie vivendo (zdušno, oduševljeno) „Naš razgovor nije se ticao ničeg drugog nego kako se ja moram odreći zavodljive radosti svijeta i njezina tereta da bih slobodno i nesmetano mogao slijediti Gospodina Isusa. Kao sjajan primjer našega vremena stavio nam je pred oči već spomenutog veoma uglednog Paulina. On se odrekao svoga velikog bogatstva, pošao za Kristom i gotovo jedini koji je u naše dane slijedio upute evanđelja. Njega, tako je često naglašavao, moram slijediti, njemu postati sličan. Naše stoljeće neka bude sretno da može slaviti muža takve vjere i vrlina. Prema Kristovoj riječi bogati i dobrostojeći čovjek je svoje prodao i utržak dao sirotinji i tako, što se činilo nemogućim učinio je mogućim svojim primjerom. Kakva čudesna ozbiljnost u njegovim riječima i razgovorima! Kako točno i snažno je govorio, kako oštroumno i vješto rješavao teška pitanja Svetoga pisma (quam in absolvendis scripturarum quaestionibus promptus et facilis!)” (Sulpicije Sever, Vita Martini).

Sancte vivendo (savjesno)Martin je činio brojna čudesa. No najveće čudo se dogodilo dok je još kao katekumen prolazio gradom Amiens po zimi i komadom svoga plašta zaogrnuo siromaha. U snu mu se tim plaštem zaogrnut ukazao Krist i podsjetio na evanđelje koje smo i mi danas čuli: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40). Riječ je o djelima ljubavi koja iskazujemo bolesnicima, unesrećenima, gladnima, golima i ništa ne zadržavamo od „vojničke” plaće osim za nužno uzdržavanje. Martin nije bio evangelii surdus auditor.

Religiose vivendo (redovnički, monaški) – Sveti Martin je kao biskup živio tako da nije zapostavio svoj monaški način života. Oko njega se okupilo 80 učenika. Živjeli su u osami (maius monasterium), bavili se prepisivanjem knjiga i molitvom. Ostvarivali su ideal: „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko” (Dj 4,32). Poslije posta su zajednički jeli. Odijevali su se poput Ivana Krstitelja.

Već je poslije vojničkoga života na poticaj sv. Hilarija pošao posjetiti roditelje i domovinu religiosa sollicitudine. Tu brigu je iskazivao kao monah i prema razbojnicima koji su se često i sami obratili i započeli život takve poniznosti i strpljivosti (hanc humilitatem et patientiam).

To nisu samo monaške, redovničke kreposti nego kreposti našega kršćanskog života, naše kršćanske duhovnosti, po kojima postajemo proroci svoga vremena kao što je i sv. Martin bio za svoje vrijeme, a da bi uspjele možemo samo poput sv. Martina moliti: „Gospodin je sa mnom i ja ne strahujem: što mi tko može?” (Ps 118,6 = Ps 117,6: Dominus mihi adiutor non timebo quid faciat mihi homo).

Izvor:
Svjetlo riječi