Objavljeno:
17. 09. 2016. 10:30
BLAŽENKA SALAVARDA, STIGMATIZACIJA SV. FRANJE

Danas Crkva slavi blagdan Rane sv. Franje, oblježavajući milosni događaj utiskivanja Kristovih rana u tijelo siromaška iz Asiza. Uz današnju svetkovinu donosimo promišljanja fra Franje Mušure o sv. Franji, njegovom obraćenju, pokori i molitvi.

Autor: fra Franjo Mušura

Kod svetog Franje Asiškoga, osobito su zanimljivi njegovo obraćenje, pokora i molitva. Kako se obratio, kakav je smisao pokore kojom se isticao i što je nalazio u molitvi, što mu je značila molitva u kojoj je znao provesti čitavu noć i dobar dio dana? Možemo li to naučiti od njega ili su to bile milosti date samo njemu? Znamo da je milost Božja čisti dar koji nitko ne može zaslužiti, ali se može pripraviti za nju, ne stavljati joj zapreke, ne opirati se njezinu djelovanju. To bismo mogli učiti od svetog Franje.

Obraćenje. Postoje dvije vrste obraćenja. Jedno je, kad netko promijeni vjeru, prijeđe iz jedne vjerske zajednice u drugu, ili ostavi ateizam i prihvati vjeru, a drugo je, kad netko promijeni život: od nemarnog i površnog vjernika postaje čovjek zaljubljen u Boga i molitvu, pun kreposti, osobito  ljubavi.

Franjo je bio sin bogatog trgovca, želio je biti vitez, vodio je asišku mladež, volio radost i pjesmu, rado se zabavljao i oblačio lijepa i skupa odijela. Franjo će kasnije taj dio svog života nazvati: "dok sam bio u grijehu", premda ne znamo za neke njegove grijehe, osim da je doduše bio obični kršćanin, ali površan, ne gorljiv, nego odan svjetskim ispraznostima. Tada se obratio i postao veliki svetac. Kako je došlo do toga?

Legenda kaže da je Franjo čuo glas koji ga je pitao: "Franjo, kome je bolje služiti, gospodaru ili sluzi?" Franjo je shvatio da je Bog gospodar a svijet sluga, zato je odlučio napustiti služenje svijetu i početi služiti Bogu. Nije odmah znao što treba činiti, tražio je svoj put povlačeći se na molitvu u samotna mjesta i u jednu crkvicu, zvanu Porcijunkula, u kojoj će osnovati svoj red i klarise i u kojoj će umrijeti. U tim samotnim razmišljanjima i molitvama pripravljao ga je Bog za zadatak koji mu je namijenio.

Pokora. Možemo li shvatiti pokoru svetog Franje? Njegov životopisac Toma Čelanski kaže da se poslije svoga obraćenja nije nikada dosita najeo, a u hranu je sipao pepeo da bi izgubila svoj ugodni okus. Možemo li shvatiti njegovo siromaštvo, duge i česte postove pa i bičevanja? Mi smo zaljubljeni u komfor, a Franji je to bilo smiješno, za njega je to bilo đubre (tamquam stercora = kao đubre).

Kakav je smisao imala Franjina pokora? Prvo, htio je ispuniti Isusovu opomenu koja glasi: Tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi"(Mt 16,24). Pokora nam pomaže da gospodarimo svojim Ja. Moramo se odreći svega što ugrožava naše spasenje, a pogotovo onoga što ga isključuje.

Tako bismo mogli reći da pokora ima svoje pedagoško značenje, odgaja čovjeka u borbi protiv zla, pomaže u toj borbi kao moćno oružje. Ali, pokora ima još jedno daleko veće značenje. Apostol Pavao kaže nešto veoma značajno: Radujem se patnjama koje podnosim za vas. Tako sa svoje strane dopunjam u svom zemaljskom životu za Tijelo Kristovo – to je Crkva – što nedostaje patnjama Kristovim (Kol 1,24). Svojom pokorom, dragovoljno prihvaćenom, možemo sudjelovati u Kristovoj otkupiteljskoj patnji za spasenje duša.

Franjina nas pokora može potaknuti da izbjegavamo sve što bi moglo ugroziti naše spasenje, da se mrtvimo i odričemo, i tako spašavamo u napasti. Može nas potaknuti i da pokorom služimo patničkom Kristu koji je patnjom spasio svijet i da mu pomognemo vlastitom patnjom, koja je pokora, u spašavanju duša.

Molitva. Možemo li od Franje naučiti moliti? Mi molimo 20 minuta, najviše jedan sat, pa se umorimo, a Franjo je molio čitavu noć i dobar dio dana. Često je ponavljao riječi: Bože moj, tko si ti, a tko sam ja?, ali kakve su misli i osjećaji prolazili njegovom dušom to ne znamo. Iza njegove molitve morala se kriti čvrsta uživljenost u Božju živu stvarnost i zaljubljenost u nju.

Znamo da je Franjo mnogo razmatrao, osobito o Isusovoj muci i da je i zbog toga dobio u svoje tijelo utisnute rane Kristove. Ali, imao je i dar kontemplacije, a to je molitva kad čovjek napušta sebe, sasvim se predaje Bogu i ujedinjuje se s njim, zaboravlja sve do čega dopiru osjetila, a ušutka i misli.

Pokušajmo od Franje naučiti to, da se za vrijeme molitve što jače uživimo u živu Božju stvarnost i u njegovu prisutnost, uvjereni da nas, dok molimo, gleda, sluša i ljubi, i da mu uzvratimo svoju ljubav.

Izvor:
Svjetlo riječi