Objavljeno:
31. 10. 2017. 08:45

U Ćorovićevoj pripovijetci „Iza iftara” ima jedna zanimljiva scena kojom nam autor, s malo ironije, objašnjava duh pripovijedanja. Naime, poslije obilne predramazanske večere Mehmet-beg okupljenom društvu razvezuje golicavu priču o robinjici Hatidži.

Piše Zdenko Lešić

I baš u trenutku kad se i on i njegovi slušatelji zanesu u slutnji onoga što će dalje biti, jedan od njih, subaša Huso, napravi kobnu grešku upadajući Mahmut-begu u riječ: „Jeste li čuli da nam je umro komšija, najbliži komšija, sad umro?”

Na to Hadži-Ibrahim, jedan iz društva, „jednako čisteći lulu”, ljutito odgovori. „Pa neka je… Svi ćemo umrijeti!” Dok drugi povikaše: „Huso, ne prekidaj priče, dženabetu jedan... Ne govori o smrti i besposlicama kad se o ozbiljnom razgovara.” Na to se Mula Jusuf, još jedan iz društva, nestrpljivo obrati pripovjedaču kojem je subaša Huso upao u riječ: „Mahmut-beže, šta je dalje bilo?” Stvarnost s viješću o smrti komšije zaprijetila je da razori svijet priče. Ali ona, tako sirova, odveć je svakodnevna da bi pripovjedaču i njegovim slušateljima bila zanimljiva. Drukčija nego stvarnost, priča je uzbudljiva kao takva. Pričanje, dakle, nije besposlica, već ozbiljna stvar.

 A. G. Matoš, koji je visoko cijenio Ćorovićevo pripovijedanje, za svoga je mostarskoga prijatelja rekao da je „rođeni conteur”, rođeni pričalac te da je čitavo njegovo opsežno pripovjedačko djelo jedna produžena starinska priča, pričana više radi razgovora nego iz nekih dubljih, umjetničkih pobuda. Zaista, nije Ćorović bez razloga pet svojih glavnih zbirki pripovijedaka naslovio jednim istim naslovom: U časovima odmora (I, 1903; II, 1904; III, 1906; IV, 1910, kao izbor u izdanju SKZ, 1906). Uistinu, on je bio jedan od onih elementarnih naratora koji ne teže da svojom pričom nešto postignu: da prikažu ili ukažu, da podvrgnu kritici ili izvrgnu ruglu, da poduče ili potaknu, tj. da ispune jedan od onih zadataka koji su se tradicionalno postavljali pred pisca pripovjedača. Umjesto toga, Ćorović je bio jedan od onih pričala iz naroda (izraz je njegov) koji su uvijek spremni da nas svojom pričom razgovore i otrgnu od crnih misli o vlastitoj nevolji. On nas podsjeća na onoga njegova bezimenog „starčića” iz pripovijetke Zapisci sa sela, koji se – kad se društvo okupi – najprije vajka: „Da su ni gusle da malo prevučemo dako bi se što i razgovarali...”, da bi zatim okupljenom društvu, željnom razgovora, predložio: „Ako vi neće bit' krivo, ja bi' isprič'o jednu.” A kad svi viknu: „Pa pričaj!”, on napuni čibuk, a kapu zaturi na potiljak pa počne: „To je priča o Dedagi...” A baš kao ni ta starčeva „priča o Dedagi”, ni Ćorovićev conte nije bio namišljen ni da prikazuje, a kamoli da kritizira „narodni život”. Pišući za narod (kako je više puta stavljao u podnaslov svojih pripovijedaka), Ćorović je, kao i taj njegov pričalac iz naroda, zapodijevao priču radi razgovora, onako kako su to ranije činili guslari. U tom smislu je sasvim točna ona Matoševa duhovita opaska: „Ćorović je jedan od prvih koji je u ponosnoj Hercegovini zamijenio lučac perom a gusle hartijom.” Ćorovićevo pisanje bilo je samo nov način pričanja, koje je u kulturi kojoj je pripadao imalo i veliku cijenu i veliki značaj jer mu je primarna uloga bila u onome što je antropolog Bronislaw Malinowski nazivao fatičkom funkcijom ljudskoga govora, kada priča i pričanje postaju sredstvo društvene kohezije. Što to znači?

Kad se sjetimo onih beskrajnih razgovora koje po cijeli dan vodimo s prijateljima i znancima gdje god se zateknemo, moramo priznati da te naše „priče” nipošto ne služe isključivo saopćavanju misli, izražavanju osjećanja ili pak poticanju na akciju. U većini slučajeva mi govorimo bez neke takve namjere, pa i bez nekoga jasnog razloga; mi nastavljamo govoriti i onda kad stvarno nije ostalo više ništa kazati, mi „ćaskamo”, „čavrljamo”, „zezamo se”, „pričamo”; mi čak smatramo da se baš tako najviše „narazgovaramo” i „napričamo”. A varamo se ako mislimo da u tim neobveznim razgovorima jezik vrši neku beznačajnu, sporednu i uzgrednu funkciju. Jer, jedna od naših najsnažnijih i najdubljih instinktivnih potreba jest potreba za pričanjem, za razgovorom, za općenjem, za kontaktom. A dublji smisao tih naših naizgled neobveznih razgovora i jest u uspostavljanju te neophodne veze između nas i okoline. Nedostatak i prekid te veze obično izaziva nelagodu, a često i teže psihičke posljedice. Za mnoge ljude ništa nije tako neugodno kao šutnja. Čovjek koji ništa ne govori za njih je zagonetno i opasno stvorenje. I obrnuto, za većinu ljudi ništa tako ne razgaljuje kao priča i pričanje. (Koliko mi je samo puta moja žena prigovorila: Zašto mi nešto ne pričaš?) A čovjek koji zna pričati, „kititi” i „vesti”, svagdje je dobrodošao, kao onaj Ćorovićev Smail-efendija iz pripovijesti Jarani, kojem je na svakom sijelu rezervirano mjesto u pročelju: „Priču njegovu svak je s nestrpljenjem očekivao. Čak su i djeca po mahalama znala da se u čitavu šeheru niko u tome s njime nadmetati na može, da niko ne zna onako kititi i onako vesti kao on.”

Uostalom, kako čovjek može znati da komunikacijski kanal između njega i svijeta još funkcionira ako ne produžava razgovor i ako priča dalje ne teče? A kako bi on uživao u tome ako taj razgovor ne bi imao primamljiv oblik i ako priča ne bi tekla sve ljepša, čudnija i zanimljivija? Upravo takav „razgovor” Malinowski je opisao kao fatički čin govora pripisavši mu jednu od bitnih uloga koju jezik ima u životu svake ljudske zajednice i svakoga pojedinca. (Moj mi je psihijatar jednom rekao: Ako hoćeš da bar za kratko odložiš onaj trenutak kad ćeš jednom zauvijek zašutjeti, onda treba da pričaš, pričaš). A griješili bismo ako bismo tu vrstu razgovora priznavali, i prepoznavali, jedino u usmenom općenju. Jer, dobro je poznato da su pripovjedni oblici pisane književnosti – po porijeklu, ali i po bȋti – oslonjeni na beskrajno dugu tradiciju usmenoga pričanja. A većina njih u sebi sublimira i onu iskonsku i elementarnu čovjekovu potrebu za pričom i pričanjem, za pričanjem kao općenjem, a ne saopćavanjem. O toj potrebi za pričom veoma je dobro govorio Ivo Andrić, naš najveći conteur:

(…) Načini i oblici toga pričanja menjaju se s vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove, priča samo sebi, u milion varijanata, uporedo s dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika, da odgodi neminovnost tragičnog udesa koji nam preti i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni od života – krvnika – nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo strah?

Ćorović je bio jedan od onih naših pripovjedača koji su nagonski osjećali, i zadovoljavali, tu potrebu za pričom. Njegove pripovijetke većinom i nemaju onu „tendenciju” koju je imala naša književnost toga burnog vremena i koju su kritičari mahom i od njega očekivali. Umjesto toga: „njegov je cilj”, kako je prosudio Dučić, „da nam ispriča nešto interesantno, tek da nas pozabavi”. Pa iako se svima dopadalo, mnogima se činilo da je Ćorovićevo pričanje nekako manjkavo, kao da mu nedostaje ozbiljnije „svrhe”, pa i izrazitije „umjetničke obrade”. Blagonakloni Dučić to je na ovaj način objasnio: „Poznavajući ga lično, ja znam koliko je tome uzrok nemar i aljkavost; on nema onog blaga koje se zove: griskanje pera.” A ni on nije osjetio koliko je pero moralo Ćoroviću biti spora alatka kad mu je priča – kao sama od sebe, ne obazirući se na zahtjeve „umjetničke obrade” – žurila uhvatiti „ono najinteresantnije”: neki neobičan događaj, neki čudnovat lik, neki neočekivani ljudski postupak, neki prijelomni trenutak u nečijem životu, nešto čudno, dirljivo, smiješno, tužno, nešto što je – ukratko – vrijedno pričanja.

Izvor:
Svjetlo riječi