Objavljeno:
01. 01. 2020. 10:00

Zadnji dan u godini posvećen je sv. Katarini Labouré, a početak nove godine u znaku je sv. Tereze iz Lisieuxa.

Piše: Boris Beck

Katarina Labouré bila je redovnica milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga, a preminula je 31. prosinca 1876. Imala je 24 godine kad joj se ukazala Blažena Djevica Marija, što je povjerila ispovjedniku, ali nije joj vjerovao. Viđenje se sastojalo od mističnoga simbola koji se sastojao od slova „M” za Mariju, križa kao Isusova znaka te dva srca: jedno ovijeno trnovim vijencem, a drugo probodeno mačem – prvo je bilo Srce Isusovo, drugo Marijino. Katarina Labouré tako je dobila zadatak da širi svijetom opisani znak, da ga vjernici nose na medaljici – i nose ga mnogi do današnjega dana, primjerice i najbrži čovjek na svijetu, atletičar Usain Bolt.

Vizija Djevice

Katarina Labouré svoje je viđenje doživjela uoči prve nedjelje došašća 1830. kada je s drugim sestrama molila u kapelici. Ovako ga je opisala: „Podigoh oči i vidjeh pred sobom Blaženu Djevicu. Stajala je na polukugli. Snježno bijela haljina prelijevala se u ružičastom sjaju zore. Na glavi je imala rubac od čipke, a preko njega se prostirala bijela koprena sve do zemlje, ne prekrivajući joj lice. Na grudima je držala jednu manju kuglu objema rukama. Pogled joj je bio usmjeren prema nebu, a dok je kuglu prikazivala Bogu, njezino je lice postajalo sve sjajnije. Nemoguće je opisati kako je bila rajski lijepa.

Odjednom primijetih na njezinim prstima prstenje, ukrašeno krasnim draguljima. Ti su dragulji tako blistavo sjali da je čitav lik Blažene Djevice stajao u moru svjetla. Dragulji nisu bili jednaki. Bilo ih je manjih i većih. Što su bili veći, to su bili sjajniji. Dok sam bila sva utonula u promatranje, prečista Djevica upravi pogled u mene i reče: 'Ova kugla znači svijet, i posebno svakog čovjeka.' Ne mogu izraziti što sam osjećala gledajući te divne zrake: 'Zrake svjetla znače milosti koje prosipam na one koji ih mole', takav sam odgovor osjetila.

Milosne zrake

Razumjela sam da se Srce Blažene Djevice raduje ako nam može pomoći. Ona rado dijeli svoje milosti, ako ih mi tražimo od nje. U onom času kao da sam se sva ukočila od radosti. Kao da to nisam bila ja, koja sve to gleda i čuje. Tada primijetih promjenu. Oko lika Blažene Djevice stvorio se ovalni okvir na kojem je stajao natpis, ispisan zlatnim slovima: 'O, Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo.'

Zatim se ukazanje opet promijenilo. Pitala sam se zašto se ne sjaji svaki dragulj na ruci Blažene Djevice. Što znači da pojedini dragulji ostaju tamni? Jedan glas protumačio mi je i to: 'Tamni dragulji znače milost koju ljudi ne mole.' Onda je svega nestalo, kao nešto što se ugasi, a ja sam ostala sva radosna i spokojna.”

Katarina je živjela u posvemašnjoj skrovitosti. Sebe je smatrala samo glasnicom i nije uživala slavu kao vidjelica – najveći su sveci najskromniji. I, za kraj, mogli bismo sada, na kraju jedne godine i uoči početka druge, iskoristiti dio molitve Bezgrešnoj od Čudotvorne medaljice i u njezine majčinske ruke položiti svoje vremenite i duhovne potrebe, i protekle i buduće, i pouzdati se u njezinu milost: Udostoj se, moćna Djevice, zauzeti za nas i zaogrnuti nas svojim milosnim zrakama!

Duhovno djetinjstvo

Sv. Tereza od Djeteta Isusa i Božjega Lica, kraće zvana sv. Tereza iz Lisieuxa – ili sasvim kratko: Mala Tereza – rodila se 2. siječnja 1873. u veoma pobožnoj obitelji. I roditelji su u mladosti razmišljali da se zarede, a svih pet kćeri postale su im časne sestre. Tereza je bila najmlađa od njih, postala je karmelićanka, a umrla je u samostanu vrlo mlada, nakon devet godina redovništva, od tuberkuloze.

„Upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš, čini s ljubavlju”, rekla je Mala Tereza. Po nalogu samostanskih poglavarica opisala je svoj život, a njezin je spis posmrtno objavljen pod nazivom „Povijest jedne duše”. Na poseban je način živjela duhovnost djetinjega odnosa prema Bogu – zvala ga je „duhovno djetinjstvo”, a opisala ga je u svojoj knjizi. Osmislila je novi način postizanja svetosti, nazvan Mali Put – spremnost srca da sve čini iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Njezino je geslo bilo: „Samo ljubav vrijedi!”

Život u Karmelu bio je veoma jednostavan. Dnevno je provodila šest i pol sati moleći i razmatrajući, pet sati je radila, dva je sata provodila na zajedničkom odmoru, a za noćni bi počinak još ostajalo šest – sedam sati. Prvih je pet godina redovničkoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti i duhovne suhoće. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošću. Poziv joj je bio da moli za ljude, a Gospodin joj je rekao da će joj dati duše jedino po njezinu križu.

Papa Benedikt XVI. ističe Malu Terezu kao primjer da i najveći sveci trpe sumnje – ona je ustrajavala u vjeri unatoč teškim sumnjama koje je trpjela sve do smrtnoga časa. Ipak, i u takvu je stanju bili zadovoljna. O tome piše ovako: „O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere.”

Legenda o svetom pijancu

Mala Tereza zaštitnica je književnika. Možda je zato i pravedno da je nadahnula jednu od najljepših priča koje sam ikad pročitao – Legendu o svetom pijancu Josepha Rotha. Roth je bio austrijski pisac koji je umro uoči Drugoga svjetskoga rata. Bio je jedan od najboljih novinara na njemačkom govornom području i veoma hvaljen književnik. Njemačku je napustio kada je Hitler došao na vlast i bio se sklonio Pariz. Bio je Židov, ali ga je fascinirala „Povijest jedne duše” Male Tereze. U Legendi o svetom pijancu Mala Tereza je nadahnula jednoga imućnog čovjeka da napusti svoj udoban život i počne živjeti među najsiromašnijim skitnicama, što spavaju pod pariškim mostovima. Ondje je taj obraćeni bogataš prišao skitnici i dao mu 200 franaka da započne nov život – samo s jednom obvezom: ako se uspravi na noge i uzmogne vratiti novac, neka ga odnese u crkvu gdje je oltar Male Tereze pa neka novac vrati njoj. Novac je doista potaknuo skitnicu na promjene: obrijao se, oprao i zahvaljujući tome našao posao. Sjetio se svojega imena – zvao se Andreas, bio je izbjeglica iz Šleske, rudar koji je bio završio i u zatvoru. I tako je naš Andreas – prepun različitih slabosti i mana – krenuo na put u nov život, i pokušao svom snagom vratiti dug dobrote Maloj Terezi. I uspio je, i došao u raj.

A ako je uspio on, možemo i mi.

Izvor:
Svjetlo riječi