Objavljeno:
05. 02. 2018. 09:15

Prošle smo godine obilježili dvije važne obljetnice. Premda se između njih nakupilo nekoliko stotina godina, one se tako prirodno ulijevaju jedna u drugu jer su nastavak iste priče. Prva je 400. obljetnica tiskanja dvaju djela našega subrata fra Matije Divkovića: novo izdanje Nauka krstjanskoga koje je bilo namijenjeno vjernicima i Besiede Divkovića svrhu evangelia nedieljnieh priko svega godišta (1616.). Drugu smo obljetnicu obilježili u srpnju prošle godine kad smo izdali 400. broj revije Svjetlo riječi, koja ove godine slavi svoju 35. obljetnicu postojanja.

Piše: fra Janko Ćuro

Pun je simbolike ovaj broj 400 u kontekstu izdavaštava bosanskih franjevaca, kojim se tako zorno fra Matija potvrđuje kao paradigma odnosa bosanskohercegovačkih fratara prema pisanoj riječi. Naime, u ono vrijeme, bio je opasan i rizičan pothvat pisati i tiskati knjige. Morao je ovaj uporni fratar prijeći dalek, neizvjestan i opasan put. Možemo samo zamisliti što se sve priječilo njegovoj namjeri da piše i tiska knjige u okupiranoj, napaćenoj i osiromašenoj zemlji. Pored složenih i po život opasnih vanjskih okolnosti, ne smiju se zaboraviti niti one neizbježne osobne sumnje i propitivanja. Samo on zna kako je sve to svladao i došao do Venecije. I tad kad je sve trebalo biti gotovo, ispriječila se za većinu ljudi nepremostiva teškoća: jezik i slova kojim je fra Matija pisao (bosančica) bila su nepoznanica u Veneciji. Nakon svih nevolja, još i ova! Sigurno bi velika većina ljudi slegla ramenima i odustala. Mnogi bi, u kontekstu današnjega vremena, vjerojatno tamo i ostali, jer su uvjeti života bilo kudikamo bolji nego oni iz koji su izašli. Ali većina ljudi ne ispisuje vlastitom rukom nove stranice povijesti, ne krči nove puteve i ne otkriva nova obzorja. Takvi rezignirano dopuštaju da povijest, po svom vlastitom nahođenju, piše s njima i po njima, ali ne i rijetki ljudi kao što je fra Matija koji zasukuje rukave i mijenja je. Sam izlijeva slova, tiska knjige i vraća se u Bosnu. Samim time, fra Matija se svrstao u red onih naših velikih ljudi kojima Bosna nije samo dugovala, nego su se osjećali privilegiranim njoj darovati što nije imala a što je itekako trebala. A trebala je prvu knjigu i pisca na narodnom jeziku. Bez obzira na cijenu. Ili usprkos cijeni. Fra Matija, opremljen samo entuzijazmom redovničkog poslanja i ljubavi prema rodnoj grudi, otvara sasvim novo poglavlje bosanskohercegovačke kulture pisane riječi.

Ali, mi jednostavno ne možemo bez paradoksa. Tako se ono, što bi svaka država brižljivo isticala i njegovala kao svoje nacionalno kulturno blago, ovdje još uvijek, blago rečeno, ignorira. I nakon četiri stotine godina, širu javnost, akademsku zajednicu i državne institucije kao da nije briga za to. A i zašto bi, kad 'nije naš' – formula po kojoj su kod nas svi sve stoljećima rješavali. Očito to fra Matiju nije smetalo, a niti stoljećima njegovu subraću franjevce. Jer, nisu oni pisali i tiskali knjige kako bi bili priznati, poznati, čašćeni i slavljeni. Ne. Oni su to činili kako bi poučili, osvijetlili i izgradili boljeg čovjeka, prosperitetnije društvo i čvršću vjeru. Zato je i nakon 400 godina ostala potpuno ista misija u Franjevačkom medijskom centru Svjetlo riječi, u čijem okrilju već 35 godina izlazi vjerska obiteljska revija Svjetlo riječi.

Svih ovih godina, vodila nas je ista nit da se, čitajući riječ, širi i živi svjetlo što je na prvom mjestu odredilo i samo ime naše revije. Svjesni smo da je to velika odgovornost koja gotovo svakodnevno podrazumijeva nepokolebljivu ustrajnost. Pogotovo u današnje vrijeme koje nemilosrdno napada i omalovažava sve ono što nije ukalupljeno njegovom ideologijom. Paradoksalno, najčešće smo bili napadani zato što nikad nismo željeli dijeliti i ograđivati, nego zato što smo uvijek bili spremni uključivati, širiti i produbljivati. A to činimo jer nam je polazište čovjek – naš bližnji i njegovo dobro, a ne kalupljenje, etiketiranje i separiranje. Kad je Evanđelje polazište djelovanja, onda jednostavno ne može biti drukčije. A i svjetlo, samo po sebi, nema oštro iscrtanih granica, niti pojedinačnih vlasnika. Ne, ono stvarno nije tu za jedne protiv drugih, niti je tu za druge protiv svojih. Svjetlo, utjelovljeno u riječ, jednostavno mora svima svijetliti. Takav stav prema pisanoj riječi, puno je više od običnog zadatka ili dužnosti. To je životno poslanje, utemeljeno na evanđeoskoj riječi da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta (Mt 5,13-16), koje je naš utemeljitelj, sv. Franjo Asiški, bez kompromisa i dodatnih amandmana jednostavno živio. I to masnim slovima podcrtao i ostavio kao zalog svim svojim fratrima svakog vremena i prostora.

U 35 godina postojanja i sadašnjih 419 brojeva, Svjetlo riječi se vodilo upravo tim načelom i to sve ovo vrijeme poprilično uspješno. Kao zreli tridesetpetogodišnjaci i baštinici sedmostoljetne povijesti, ne želimo skrivati niti ignorirati neke vlastite nesavršenosti i nedorečenosti. Naravno da ih ima. Svjesni smo svojih mana i pogreški od kojih nisu oslobođeni niti jedan rast i sazrijevanje. Ponekad se nama samima znalo dogoditi da, upozoravajući druge na manjak ili potpuni izostanak (samo)kritičnosti, na ideološku uskoću i jednoumlje, pa i zatvorenost, i sami ponekad upadnemo u te opasne zamke. Kad smo pokušali popraviti tu svoju grešku, dogodilo se da su nas razni promotori i čuvari europskog ideologiziranog liberalizma i frenetičnog ljevičarstva, jedno vrijeme napadali svom snagom i to našim vlastitim proizvodom kojeg su, nekim izvrnutim pravom, sebi pripisali. S druge strane, nismo bili po volji niti ekstremnim desničarima. Sve je to, kao što sam rekao, dio rasta i sazrijevanja i u mnogim slučajevima doslovno hoda po žici. Svjesni smo svojih pogrešaka i vrlo dobro znamo da nismo savršeni, ali smo sigurni da smo usmjereni prema tome. Uvijek smo bili i uvijek ćemo biti, otvoreni za novo, za bolje, za sadržajnije, za šire, za konstruktivno propitivanje upitnih postupaka, bilo u društvu bilo u Crk­vi, a što često sa sobom nosi nerazumijevanje, ignoriranje i u nerijetkim slučajevima odbacivanje. Nikad nećemo odustati od otvorenosti za dijalog s drugima i drugačijima, bez obzira na to koliko drugi bili spremni i otvoreni za susret. Sva ova naša opredjeljenja nisu nova, niti smo ih mi izmislili niti smo im mi vlasnici. Samo još jednom želimo potvrditi svoj stav da nam navedeno nije tek jedno u nizu deklarativnih opredjeljenja i dodvoravanja, već svakodnevni život, življen u duhu mira i dobra za sve.

Cijeli svijet je moj samostan – prelijepa je misao sv. Franje Asiškog. Ta misao našeg utemeljitelja jasno crta i našu orijentaciju prihvaćanja, brige, zauzetosti i želje za stvaranjem boljeg i pravednijeg vjerskog, društvenog i kulturnog okruženja, izbjegavajući pri tom zamku svrstavanja bilo lijevo, bilo desno. Čvrsto se držimo Kristove riječi da je naš bližnji i naše poslanje svaki čovjek u konkretnom životnom okruženju i vremenskom trenutku. Zato su naši tekstovi, bilo da sadržavaju duboke filozofsko-teološke misli, analizu trenutnog društveno-političkoga stanja ili jednostavan recept za ukusan kolač, duboko prožeti evanđeoskim duhom ljubavi prema Bogu i čovjeku. Sve to uvijek iznova pomlađuje našu opredijeljenost produbljivati i proširivati bogato višestoljetno franjevačko naslijeđe u ovoj zemlji, unatoč vanjskim, a ponekad i unutarnjim teškoćama i krizama.

Na kraju, poštovane čitateljice i čitatelji, zahvaljujemo vam na vjernosti svih ovih 35 godina! Svjesni da nije lako svijetliti riječima, iskreno vas pozivamo i potičemo da postanete i ostanete dijelom, ne samo revije, nego ovog životnog projekta izgradnje mira i dobra. Pišite nam, komentirajte, kritizirajte i predlažite. Samo zajedno možemo, u pouzdanoj nadi, očekivati jubilarno slavlje 50. obljetnice naše zajedničke revije.

Izvor:
Svjetlo riječi