Objavljeno:
26. 02. 2020. 09:00

Pogledala sam se u ogledalo i stvarno sam bila neprepoznatljiva onima koji su me znali sa stranica časopisa. U tom trenutku sam shvatila da je baš to bio moj najveći dotadašnji uspjeh – to što sam imala snage „resetirati” život. Trebalo mi je dosta dugo da osim fizičke promjene zaista napravim i onu unutarnju.

Piše: fra Janko Ćuro

Tatiana Tajči Cameron rođena je 1970. godine u Zagrebu. Prve glazbene korake načinila je još kao djevojčica, nastupajući na glazbenim festivalima i kazališnim predstavama. Sa 17 godina debitirala je na hrvatskoj pop sceni, nakon čega slijedi nagli uspon njezine popularnosti, sve do početka profesionalne karijere u izdavačkoj kući Jugoton. Godine 1990. predstavlja Jugoslaviju na Euroviziji pjesmom Hajde da ludujemo. Na vrhuncu slave odlučuje se na životni preokret, seli u SAD i u New Yorku započinje školovanje na Američkoj glazbenoj i dramskoj akademiji.

U vrijeme rata u Hrvatskoj pomagala je prikupljajući humanitarnu pomoć za potrebite. Istovremeno snima prvi album duhovne glazbe i zatim odlazi živjeti u Los Angeles. Tada upoznaje svoga budućeg supruga Matthewa Camerona, koji je nakon borbe s karcinomom preminuo 2017. godine. Danas je Tajči glazbenica i motivacijska govornica s brojnim nastupima u SAD-u i šire. Majka je trojice sinova (Dante, Evan i Blaise) i živi u Nashvilleu u saveznoj državi Tennessee.

Gostovala je u emisijama TV kuće abc, pisala je za Huffington Post, održala TEDx govor u Cincinnatiju, a od 2016. godine piše za obiteljsku reviju Svjetlo riječi.

Tatiana, o tebi se danas najčešće govori kao o nekome tko se „posvetio duhovnosti”. Slažeš li se s tom definicijom? Može li se čovjek posvetiti duhovnosti kao što se na primjer posveti glazbi, čitanju, filmu, ribolovu…?

Dobro pitanje. Mislim da se svatko može posvetiti duhovnosti kao nečemu što ga zanima i o čemu želi znati više, ali ne samo razumom – duhovnost moramo (do)živjeti. Kad postanemo svjesni da uz fizičko, mentalno i emotivno stanje imamo i duhovnu dimenziju postojanja, gotovo je nemoguće ignorirati ju.

Duhovnost je za mene nešto čemu se ne mogu posvetiti samo u određenim, izoliranim trenucima (kao npr. čitanju), nego nešto što ispunjava svaki trenutak moga života. Duhovnost je najintimniji dio nas koji povezuje naše tjelesno, razumno i osjećajno iskustvo života i daje mu smisao. Volim čitati o duhovnosti, pohađati seminare i učiti od mudrih i običnih ljudi o njihovim iskustvima vezanim uz duhovnu stranu života, ali to je samo jedna strana duhovnosti koja je sastavni dio mene i svega što radim.

Još kao djevojčica znala sam sate provoditi u razmišljanju i pitala se zašto glazba ima tako jaku moć nad našim emocijama, zašto nas ljepota prirode ostavi bez daha, kako je moguće da svaka zvijezda na nebu zna točno gdje mora biti. Što je iza svega tog reda iz kojega smo i sami proizišli? U tim kontemplativnim trenucima osjećala bih se najugodnije, ispunjena mnoštvom dobrih osjećaja. Odrasla sam u vrlo zanimljivoj obitelji – baka s mamine strane uvijek je imala veliki osmijeh na licu i nosila krunicu u jednom džepu, a u drugom Životinjsko carstvo za nas unuke. Djed s tatine strane volio je filozofiju i poeziju i nije bio religiozan. Moj tata je bio glazbenik, a mama je romantična duša koja mi je uvijek pjevala uspavanke (Zeko i potočić, Jedno dijete malo) koje bi me često potaknule na razmišljanje o životu, gubitku i ljubavi. Sjećam se kako sam razmišljala o tome što su odrasli mislili kad bi nekoga nazvali „produhovljenim” i pokušavala otkriti njihove karakteristike. Činilo mi se da su otvorenost ljubavi i radost življenja ono što im je bilo zajedničko. Uvijek sam bila drukčija od svojih vršnjaka. Ili se barem meni tako činilo jer bi mi dječje igre brzo dosadile pa bih se povukla u svoj svijet kreativnosti, glazbe i mašte.

Imala sam nekoliko životnih prekretnica i svaka je zasigurno utjecala na moj duhovni put. Kad jednom postanemo svjesni duhovne strane naših života i ogromnoga bogatstva koje nam ona pruža, gotovo je nemoguće ne željeti živjeti u njoj.

Smatraš li svoju vjeru u Boga posebnom i drukčijom od drugih ili je to samo dojam koji se oslanja na tvoj vrlo rani status glazbene megazvijezde? Kako je, zapravo, rastao i sazrijevao tvoj put s Bogom?

Svačija vjera je osobna i drukčija, ne samo moja, jer put s Bogom jedino i može biti intiman i osoban (inače nije put, nego autoput na kojemu s autopilotom žurimo k nekom cilju). Ne znam na koji dojam misliš – jer ima ih puno različitih ;) ali kako se jedna od mojih najvećih prekretnica dogodila prije interneta i društvenih mreža, normalno je da se jedino uočio kontrast između života megazvijezde i moga odlaska, koji je najlakše bilo objasniti kratkim naslovima poput „povukla se u religiju”.

Istina je da mi je u tom trenutku vrhunca slave zapravo trebao mir. Trebala mi je ljubav koja bi me voljela bez šminke, imidža, bez dobro odrađenih nastupa i intervjua. Bila sam iscrpljena od turneja i života pod stalnim povećalom i nisam znala odvojiti vrijeme za sebe i odmor. Trebala mi je tišina u kojoj bih sredila misli i vratila se sebi. Upoznala sam dominikance, a onda i franjevce koji su živjeli u tom okruženju i prihvatila njihov poziv i dobrodošlicu. Tada sam doživjela jaki osjećaj bezuvjetne, božanske ljubavi kojoj sam se i predala.

No, moj put s Bogom počeo je dok sam bila jako mala, iako nisam pohađala vjeronauk niti išla u crkvu, jer sam imala onu duboku spoznaju da postoji netko ili nešto veće od nas što nas sve povezuje. Na vrhuncu karijere, kad sam prolazila kroz osobne krize, prijateljica Ivana me upoznala s dominikancima i skupinom mladih zboraša (s Mariom Perestegijem kao dirigentom). Njihov normalan, otvoren i pristupačan pogled na religiju, umjetnost i duhovnost otvorio mi je vrata u kršćanstvo. Nakon preseljenja u New York provodila sam puno vremena s našim franjevcima. Njihov način života, požrtvovnost i ljubav kojom su tretirali svakoga čovjeka oblikovalo je moju vjeru. Naš susret i tvoje pjesme su isto utjecale na moje shvaćanje da su poezija i umjetnost koje dotiču dušu jednako duhovne kao uobičajena sakralna glazba. 

Moj put s Bogom sazrijevao je (i još uvijek sazrijeva) kroz životna iskustva, ljude i situacije koji donose nove spoznaje i potvrđuju uvjerenja – kroz svaki trenutak i svaki dah.

Ponekad definiraš svoju vjeru kao franjevačku. Što to znači?

Uh, za to pitanje bi mi trebao cijeli članak. :)

Neke karakteristike su: otvorenost i ljubav prema svakom čovjeku, prema prirodi i cijelom stvorenom svijetu, univerzalnost i uključivost (ne-elitizam), jednostavnost života, požrtvovnost, radost u davanju i pomaganju, mir u kontemplaciji, meditaciji i tišini u kojoj Bog jest (budi miran i znaj da sam ja Bog) i ne-dualno razumijevanje Boga i života s Bogom (Bog je prisutan u svemu i stalno, patnja i radost su nerazdvojivi, umiranje i rađanje dio su istoga ciklusa, bol je dio ljubavi i ljubav je dio boli.) 

Na početku moga američkog života dobar prijatelj franjevac iz Sarajeva uvidio je da sam se počela više oslanjati na Crkvu kao instituciju, nego na osobni rast s Bogom i savjetovao me da budem uvijek svjesna toga balansa. Njegov savjet mi je pomogao puno puta – i u razumijevanju drugih ljudi (jer svatko ima svoj osobni put, svoje bitke o kojima ja ništa ne znam) i kad bih „zaglibila” u svojim problemima, strahovima, čak i u godinama depresije i anksioznosti.

S devetnaest godina imala si Jugoslaviju „pod nogama”, a nastupom na Euroviziji tvoja slava je prešla granice bivše države. Kako vidiš to vrijeme s današnje udaljenosti? Bi li opet donijela iste odluke, kao što je, recimo, odluka da život „resetiraš” odlaskom iz Hrvatske na vrhuncu glazbene slave?

Sjećam se kad sam u New Yorku pohađala Akademiju za dramu i mjuzikl (što je bilo ostvarenje jednoga sna) i morala sam uzeti dodatne sate plesa. Kako su ti sati bili dodatni trošak koji nisam mogla pokriti, a nisam imala radnu dozvolu da zaradim potreban novac, škola plesa mi je ponudila trampu – sat plesa za sat rada. Jedne večeri čistila sam pod plesnoga studija i pomislila sam kako bi tabloidi bili sretni da me vide na koljenima s krpom u rukama. Pogledala sam se u ogledalo i stvarno sam bila neprepoznatljiva onima koji su me znali sa stranica časopisa. U tom trenutku sam shvatila da je baš to bio moj najveći dotadašnji uspjeh – to što sam imala snage „resetirati” život.

Ni slava, ni karijera (koju sam voljela), ni novac – ništa nije važno kao čovjekova duša... Ništa nije vrijedno života u kojem nam zabava, shopping, alkohol, droga ili pilule za spavanje postaju bijeg od emotivne ili duhovne boli.

Da, ne bih razmišljala ni minute kad je u pitanju zdravlje (mentalno, fizičko, emotivno ili duhovno). Nakon moga odlaska iz Hrvatske imala sam još nekoliko tih „reset” momenata. Trebalo mi je dosta dugo da osim fizičke promjene zaista napravim i onu unutarnju – jer sama promjena karijere, sredine, veze ništa ne znači ako ne promijenimo šablone ustaljenih (i neproduktivnih) ciklusa misli i uvjerenja.

Danas je, po mome mišljenju, slava banalizirana jer joj nije smisao umjetnost i stvaralaštvo, nego show i zabava. Što ekstravagantnije – to gledanije. Kao netko tko zna o čemu govori kada je u pitanju glazbeno stvaralaštvo i slava, što misliš kako se oni tretiraju danas?

Vrlo jednostavno – nije teško razlučiti one kojima je slava cilj od onih koji su fokusirani na stvaralaštvo (pa je slava samo nuspojava). No i oni kojima je slava cilj moraju imati puno kreativnosti da pronađu to „nešto” što će ih izdvojiti iz mase drugih jednako gladnih za slavom. Mislim da je veći problem u onima koji tu žudnju za slavom iskorištavaju za vlastiti profit – i koriste površne i lako dostupne osjećaje požude za brzim tjelesnim zadovoljstvom. Na taj način stvara se sredina u kojoj oni koji imaju nešto lijepo za ponuditi nisu dovoljno zanimljivi. No, ja imam vjeru u ljude i ljudsku potrebu za nečim „višim”– a i karakteristiku da se kad-tad ipak umorimo od gluposti i vulgarnosti.

Internet mijenja svijet. Moji sinovi, recimo, uopće ne prate glazbu koju slušaju ostali nego sami pronalaze umjetnike koji im se sviđaju.

I danas si itekako glazbeno aktivna u SAD-u. Je li to ono što želiš i što te ispunjava? Postoji li mogućnost kraće ili duže glazbene turneje na našim prostorima i državama?

Glazba je moj primarni način izražaja – ispunjava me i kroz nju pomažem drugima. Što može biti bolje od toga? Raduje me da sam pronašla način da uvrstim i spojim glazbu, inspiraciju i trening u razne programe.

Voljela bih održati turneju na prostorima bivše Jugoslavije – ali za to je potrebna ne samo moja želja nego i želja publike. Prošle godine održala sam koncert „Hajde da ludujemo – opet!” u Splitu. Bilo je i zabavno i lijepo, pa je svatko od nas prisutnih otišao s koncerta ispunjen nekim dobrim, pozitivnim osjećajima. No, publika je zbunjena – neki misle da pjevam samo crkvene pjesme, neki da sam prestara da bih pjevala stare pjesme, a ostatak ne misli ništa i ne zanima ih. :) To je ok. Kada za to dođe povoljnije vrijeme, dogodit će se. :) 

Tema ovoga broja revije Svjetlo riječi je „Bol i patnja”. Kada sam razmišljao s kim bih razgovarao na ovu temu, odmah si mi pala na pamet jer je na mene ostavio dubok dojam tvoj tekst u našoj reviji „Primi ljubav raširenih ruku” (Svjetlo riječi, broj 409, travanj 2017.). Koliko god čovjek površno pratio tvoj život, ne može se oteti dojmu da te život nije štedio. Međutim, nikad se nisi predavala nego borila.

Da, nisam se predavala. Volim život i uvijek sam imala neku svoju viziju koja me je vodila, ma koliko god bilo teško... Ali, zapravo, tek kad sam se prestala boriti sa strahovima i svime što mi se događalo, a na što nisam imala utjecaja – kao npr. bolest i smrt moga tate i supruga – i prepustila se Ljubavi, tek tada sam smogla snage za dalje.

Ono što izgleda kao borba jest volja da pobijedimo svoj tvrdoglavi superego koji želi biti žrtva, kojemu često više odgovara ostati zaglavljen u boli (i ostati u kontroli) nego dopustiti Ljubavi da nas podigne i iscijeli.

U spomenutom tekstu napisala si kako smatraš da bol i patnja uz strah mogu zarobiti i paralizirati čovjeka kojemu ni Bog ne može pomoći ako se sam ne odluči za život. Objasni nam to.

U tom tekstu pisala sam o tuzi koja nas obuzima kada izgubimo voljenu osobu. Često mislimo ili osjećamo da ako ne tugujemo, prestajemo voljeti onoga koga smo izgubili, pa onda radije tugujemo da bismo osjećali manju grižnju savjesti ili da bismo zadovoljili mišljenje drugih o nama. Bojimo se da će naša voljena osoba biti „razočarana” nama, a i drugi nam to često potvrde kroz komentare (većini ljudi je teško prihvatiti da su duše nakon ovoga života zaista oslobođene ograničenih ljudskih poimanja Ljubavi). Bog nam šalje situacije i razloge za iscjeljenje i radost, ali mi ih uporno ignoriramo jer se bojimo ostaviti tugu. Strah je razlog zašto zadržavamo kontrolu nad svojim osjećajima (s tom kontrolom osjećamo se sigurnije) ali strah je i prepreka k predaji Bogu jer mu ne dopušta da nam pomogne. 

Je li današnji čovjek izgubio strpljenje za bol i patnju? Čini se da ga nema dovoljno ni za sebe, a kamoli da ima strpljenja s Bogom, kako kaže Tomáš Halík, češki svećenik, teolog i filozof. Nije li to krucijalno za zdrav vjernički život u kojemu Bog djeluje prema svom planu, a ne prema čovjekovim osobnim željama?

Točno. Ja bih dodala da ne gubimo samo strpljenje nego i volju za prisutnost u toj boli i patnji koja je sastavni dio života. Tjelesni bol je način kojim nam organizam daje do znanja da nešto nije kako treba – kada smo dovoljno prisebni da ga registriramo i kad smo voljni stati, potražiti uzrok i ukloniti ga, i kada za to postoji mogućnost. Često, zbog brzine života, umjesto toga procesa, posežemo za tabletama koje otklanjaju simptome, ali time propuštamo šansu za otklanjanjem boli koja onda prerasta u kronično stanje. Jednako je i s emotivnom ili mentalnom boli i patnjom. Nije lako izdržati emotivnu bol koja nas guši i peče u grudima – ponekad nam se čini da će nam srce puknuti od boli... Ali ako se smirimo i umjesto da zadržavamo dah od boli počnemo disati kroz nju, ta bol onda popusti... Ako emotivnu bol uklanjamo razbibrigama, alkoholom, drogom ili pilulama za smirenje, onda ponovno gubimo priliku za iscjeljenje od uzroka. Ovdje želim napomenuti da medicina i lijekovi protiv bolova (fizičkih i emotivnih) imaju svoje mjesto i često su neophodni za iscjeljenje.

Čovječja osobna želja za mirnim i ljubavlju ispunjenim životom jednaka je Božjem planu za nas. Kako taj život izgleda izvana, nevažno je. 

I za kraj, bol nije samo tjelesni doživljaj patnje nego nam bol mogu izazvati nepravda, riječi i postupci naših bližnjih. Na ovim našim prostorima davno je nastala izreka: „Sve će ti se oprostiti osim uspjeha.” Kako si se nosila i kako se danas nosiš s negativnostima koji neminovno prate uspjeh?

To je grozna izreka i treba je jednostavno izbaciti iz upotrebe! Kad jednom shvatimo da te negativnosti nisu odraz nas samih nego odraz kritičara koji ih izgovaraju, onda, umjesto da nas te negativnosti obeshrabre, ražaloste ili naljute, jednostavno u nama potaknu osjećaj sažaljenja – pitamo se što je potaknulo te kritičare da su ispunjeni negativnostima. Prisjetimo se da svatko ima svoju životnu priču, bitku s problemima i strahovima o kojima mi ništa ne znamo. Negativni komentari govore o strahovima i boli koje nam, kao simptomi u tijelu, daju sliku o svijetu u kojem živimo. Meni su oni motivacija da i dalje rastem u ljubavi i budem dio rješenja, a ne da sa svojim osobnim strahovima i nesigurnostima još pridodam problemu.

S praktične strane, kad me nešto zaboli, stanem i postanem prisutna – primjećujem na koji način i gdje me emotivno boli, a onda se zapitam zašto me ta negativnost zaboljela. Na taj način svaka negativnost daje mi mogućnost da se preispitam – što mogu popraviti, što još moram otpustiti, gdje zacijeliti? Uvijek se koncentriram na disanje, i u tišini slušam – sa spoznajom da je Bog prisutan u svakom trenutku, „maknem se” i pustim da me Bog koji je život i ljubav vrati u stanje ljubavi i mira.

Hvala ti, Tatiana, na iskrenim odgovorima i promišljanju koje si podijelila s čitateljima revije Svjetlo riječi u kojoj već treću godinu objavljuješ svoju mjesečnu kolumnu.

Hvala i tebi, dragi fra Janko! Hvala na ukazanom povjerenju da svoje misli i radosti življenja podijelim s čitateljima Svjetla riječi. U današnjem svijetu podijeljenosti, nepovjerenja, mržnje i manipulacije strahom, divno je da postoji revija koja je posvećena kvalitetnim tekstovima koji inspiriraju na duhovnu rast, iscjeljenje i ljubav.

Izvor:
Svjetlo riječi