Početna stranica » Trubadur iz Asiza

Trubadur iz Asiza

220 pregleda

Na zamolbu urednika Svjetla riječi nastojat ću ukratko opisati nazočnost i djelovanje franjevaca među pukom u našim krajevima od najstarijih vremena do danas.

Kroz proteklih osam stoljeća franjevci su na ovim prostorima nastojali ostvariti ideal evanđeoskoga života povezan s apostolskom djelatnošću. Odigrali su veliku ulogu u našoj Crkvi i narodu. Bili su u hrvatskom narodu stvaraoci vjerskog života, graditelji Crkve, pregaoci kulture, pomoćnici, a često i branitelji i tješitelji naroda (Uredništvo zbornika Franjo među Hrvatima 1226. – 1976.). U svom su djelovanju uvijek pred očima imali lik svoga Utemeljitelja koji je postao forma minorum – oblik života i djelovanja, uzor i otac svojoj subraći. Stoga, prije svega, treba nešto reći o ulozi koju je Franjo imao u svom vremenu.

Sveti je Franjo Asiški svetac Katoličke Crkve o kojemu se najviše piše i govori. On je čovjek koga je Bog poslao da popravi ne samo nesređeno stanje u društvu i Crkvi svoga vremena nego također i kršćansko društvo svih vremena. Božja ga je providnost dala i poslala u svijet. Dosada nije bilo nijednog čovjeka u kome se življe i vjernije odražava slika Krista Gospodina i evanđeoski način življenja negoli u Franji Asiškom (Pio XI.).

Vrijeme u kojem je živio sv. Franjo ispunjeno je zvekom oružja i neprekidnim ratovima. Društvo se nalazilo u previranju. U Italiji se između dvije velike sile, Crkve i Carstva, javlja treća: općina, koju sačinjavaju radnici, obrtnici i trgovci, udružuju se u staleška udruženja, izmiču ispod feudalne hijerarhije. Nazivaju ih pučanima, manjim ljudima. Drugi su sloj sačinjavali feudalci i plemići, koji su se nazivali viši ljudi, dobri ljudi. Između ta dva sloja ljudi postojala su trajna gloženja pa i ratovi. Franjo je bio sin bogatoga trgovca tkaninama, pripadao je pučanima. Živio je u vremenu od 1182. do 1226. godine u Asizu. Dvije godine nakon smrti proglašen je svetim. Životni mu je cilj ponajprije bio postati vitezom. Ali, Bog ga je vodio drugim putovima i doveo do uzvišenijega cilja.

Putovi koji su Franju vodili obraćenju

Kad je imao 21 godinu, sudjelovao je u ratu između pučana i plemića. Dospio je u zatvor u Perugii gdje ostaje godinu dana. U zatvoru je obolio, hodao uz pomoć štapa, padao u depresiju i počeo zrelije razmišljati. Izložen je stalnom procesu promjena i pronalaženja sebe. Kad je ozdravio ponovno mu se javlja želja postati vitezom. Pružila mu se prilika kada je papa Inocent III. organizirao vojsku da brani svoje pravo skrbništva nad maloljetnim carem Fridrikom II. Kakav izazov! U papinskoj vojsci postati vitez. Trebalo je stići u Apuliju, gdje je grof Valter iz Brienne organizirao papinsku vojsku. Na putu u Spoletu Franjo je u noći čuo kako mu Gospodin govori: Franjo, tko ti može učiniti više: gospodar ili sluga, bogataš ili siromah? Kad je Franjo odgovorio gospodar i bogataš, Gospodin ga dalje pita: Zašto, dakle, zbog sluge ostavljaš gospodara, a zbog siromašna čovjeka bogatog Boga? Franjo je tada shvatio da su svi ljudi sluge, samo je jedan Gospodar, a taj je iznad svih stvorenja. Samo on može zahtijevati da mu se služi. To je bila prekretnica u Franjinu životu. On će služiti jedinom Gospodaru, Isusu Kristu kojega otada bira za svoga jedinog životnog suputnika. Odmah se vraća u Asiz, povlači se na samotna mjesta, meditira, moli. Svi primjećuju promjenu njegova života. Zaokupljen je mislima kako služiti jedinom Gospodaru?

Nadajući se odgovoru na pitanje koje ga neprestano muči, odlučio je otići u Rim, pomoliti se u crkvi sv. Petra. Iznenadio se! Pred crkvom susreće mnoštvo prosjaka, a u crkvi još veće mnoštvo vjernika. Zapazio je da oni u crkvi časte apostole, a za prosjake vani ne mare, ne znaju davati, druge pomagati. Franjo ne želi biti takav. Izlazi iz crkve i pridružuje se prosjacima. Razumio je da su Isusove riječi: Što ste učinili jednom od ove malene braće, meni ste učinili pravi odgovor na njegovo pitanje. Služiti Gospodaru znači služiti siromašnim i bijednim ljudima. Vraća se u Asiz i živi sasvim novim životom. Druži se s gubavcima koje su ljudi izdvojili iz svoga društva, pomaže im ublažiti njihovu bol i nevolju. Uvjeren je da slijediti Krista znači pomagati ljudima koji su na rubu života. U tu školu poniznosti slat će i svoje sljedbenike. Samo onaj koji se suživi s ljudskom bijedom ovoga svijeta moći će pripadati njegovoj zajednici.

Franjo i njegova zajednica će svojim konkretnim evanđeoskim životom učiniti Crkvu zapaženom, privlačnom i djelotvornom. Time će poduprijeti Crkvu da se ne sruši u metežu srednjovjekovnoga društva i raznih drugih vihora i oluja u idućim stoljećima

Još je jedan događaj bitno utjecao na promjenu Franjina života. Bio je to susret s Raspetim u crkvi sv. Damjana. Franjo ulazi u crkvu, klekne i moli pred velikim križem. S križa mu Krist progovara: Idi, Franjo, popravi Crkvu koja se ruši. Franjo to ponajprije shvaća doslovno. Popravlja tri ruševne crkvice u Asizu: sv. Damjana, sv. Petra i Porcijunkulu. Troši i očev novac i zbog toga dolazi u sukob s ocem. Na crkvenom sudu pred asiškim biskupom skida sa sebe svu odjeću i obuću koja je nabavljena očevim novcem i vraća je ocu govoreći: Dosada sam te zvao svojim ocem na zemlji, a sada mogu bezbrižno reći: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’. Franjo će biti glas Oca nebeskoga na zemlji, Glasnik Velikoga Kralja. Shvatio je zapovijed Raspetoga da treba graditi živu Crkvu na temeljima koje je postavio Krist, a to su maleni i od svijeta odbačeni ljudi. Franjo i njegova zajednica će svojim konkretnim evanđeoskim životom učiniti Crkvu zapaženom, privlačnom i djelotvornom. Time će poduprijeti Crkvu da se ne sruši u metežu srednjovjekovnoga društva i raznih drugih vihora i oluja u idućim stoljećima. 

Franjo i njegovo djelo bili su pravi odgovor i na pitanja koja su se postavljala u njegovu vremenu, a ticala su se moći i života, nauka i shvaćanja Crkve. Svetac ne napada,  ne okrivljuje nikoga. Svojim praktičnim životom po evanđelju daje dijagnozu i ukazuje na lijek koji može izliječiti slabosti u Crkvi i u svijetu.

Zadaća Reda manje braće

Godine 1209. papa Inocent III. usmeno je potvrdio Franjino Pravilo i time ustanovio novi red u Katoličkoj Crkvi koji je Franjo nazvao Red manje braće. I sam naziv manja braća govori da su se opredijelili za pravu krepost poniznosti. To je bitna oznaka Reda. Otud proizlazi ljubav prema Bogu i bližnjemu, poslušnost Crkvi, briga za siromašne, ljubav prema prirodi. Manja braća neće živjeti na bogatim samostanskim imanjima, ići će po svijetu kao putujući propovjednici naviještati riječju i djelom evanđeoske vrednote. Njihova propovijed bit će više u pokazivanju nego u dokazivanju. Propovijedat će poniznošću, dobrotom, siromaštvom i ljubavlju. Postat će novi i drukčiji ljudi, potpuno okrenuti prema Bogu i ljudima. Živjet će po evanđelju u uzvišenom siromaštvu i kršćanskom bratstvu s drugima i za druge. Radit će na preobrazbi svijeta, društva i Crkve, ali ne kritizerstvom i rušenjem, već izgradnjom boljega i uređenijega društva, počinjući uvijek od sebe i svoje zajednice. S tom zadaćom franjevci dolaze u Hrvatsku, a odatle u Bosnu gdje neprekidno preko 700 godina ostvaruju svoje franjevačko poslanje. O tome će biti govora u idućim prilozima.