Objavljeno:
20. 09. 2019. 12:00

Učenje novih sadržaja, bez obzira na područje, najbolji je, a možda i jedini način za održavanje vitalnosti i dugovječnosti

Piše: Elvira Koić

Ni znanje ni obrazovanje ne garantiraju životni uspjeh i sreću, ali nisu ni prepreka duševnom zdravlju kada su objektivno doživljeni i prihvaćeni. No kada nisu, u psihijatrijskim ambulantama možemo doživjeti na primjer, ponoćni telefonski poziv koji počinje s "Dobra večer, trebamo pomoć, znate, mi smo intelektualci i sada smo u verbalnom konfliktu koji ne možemo riješiti…" Nazvali su s dva telefonska aparata, svatko iz svoje sobe, tako da mogu jedno drugo čuti i kontrolirati razgovor. Dežurni psihijatar u kriznim stanjima pristojno je saslušao temu toga "verbalnog konflikta intelektualaca" i samo ih je nježno upitao: "Oprostite, molim vas, samo da prvo nešto razjasnimo, jeste li večerali?" Naravno da nisu, potpuno zbunjeni. Dobili su "stručno" objašnjenje kako se nikakva odluka ne može racionalno donijeti bez adekvatne razine glukoze u krvi i slično, pa su se povukli ispuniti zadatak, večerati.

Slično je nazvala i majka: "Znate, ja sam intelektualka i pročitala sam sve što vodeći stručnjaci pišu o djeci u pubertetu, ali ona odbija izaći iz svoje sobe, viče, plače i ne spava već nekoliko dana, a ni ja s njom." Gospođa intelektualka je pozorno poslušala stručnu priču o glukozi u krvi i važnosti toplog i slatkog napitka. Nakon nekog vremena je ponovno nazvala i zabrinuto upitala: "Oprostite, nisam zapamtila što ste rekli, koliko točno žličica šećera treba staviti u toplo mlijeko?"

Biti intelektualac nije lako. A knjige stručnjaka ne daju baš sve odgovore, posebno za konkretne situacije sukoba s nečijim individualizmom koji se ne uklapa u knjišku shemu.

Nije lako zaboraviti ni anegdotu s posljednjeg dana prve školske godine na studiju, kada je Ivica rekao: "Ma, svi me pitaju što sam dao! Kako što? Pa položio sam prijemni ispit! I to je dosta za jednu godinu." Potom se odvezao svojim novim mercedesom koji mu je otac darovao nakon toga prijemnog. Nikada nije završio fakultet. "A što će mi diploma? Ona i tako ne garantira uspjeh u životu, a i tako neću to raditi."

Drugi Ivica se žestoko provodio cijelo vrijeme školovanja i umjesto pravopisa, dobro je naučio što je novac i kako ga zaraditi. No, kada je usprkos svim procjenama, ipak diplomirao, potpuno se promijenio. Dovršio je i poslijediplomski studij i do dana današnjeg koliko god može drži se svoje struke i pokušava što poštenije preživjeti. Radi i danju i noću, a sam sebi se ponekad ruga, "Samo radi vole, kada nemaš škole", istodobno ponosan na majstorsko znanje koje ima, posebno kada klijenti baš njega traže. "Nekako kada mi je uručena diploma, osjetio sam se tako odgovornim, nekako sam postao drukčiji, kao da sam se uplašio što više nisam bio obični, nego "Taj i Taj" momak, a to je trebalo opravdati i stajati iza toga. Godi mi kada me cijene i obični ljudi i ovi iz moje struke. I ja cijenim dobrog majstora. Malo mi je žao što nisam i više učio kad je bilo vrijeme, ali zato sam sinu omogućio najbolje obrazovanje, jer to je veoma važno na početku života."

Uspjeh u životu je također predmet stava. Diploma sama po sebi ga nikako ne garantira, kao ni vještina razlikovanja "č" i "ć" ili znanja različitih jezika. Ali osjećaj kompetencije, razumijevanja, odgovornosti, slobode mišljenja koje se može mijenjati i dovoditi do novih spoznaja, svakako osigurava bolju budućnost. Osobe koje su doista intelektualci uglavnom ne mašu svojim "diplomama", ni "školama", "položenim vozačkim ispitima", već odgovorno rade svoj posao, uglavnom za svoju, ali i za dobrobit svih klijenata. To je lako prepoznati i kod vozača autobusa ili aviona, kao i kod vrhunskog liječnika. Takvi ljudi nikada se ne prestaju obrazovati, jer učenje doživljavaju kao stvaranje "obraza", kreativnost u svakodnevnom radu koji lako može postati i prava umjetnost. Oni podnose i kritiku, jer i sami stalno pomiču standarde, usmjereni na izvrsnost.

Drugi obrazovanje doživljavaju samo kao usvajanje obrazaca ponašanja, kojima je svrha u korisnosti nečemu, na primjer u pripravi za neki posao, stjecanju novca ili određenog mišljenja lokalne sredine, u skladu sa svim predrasudama koje je obilježavaju. Zapravo se u tom slučaju radi samo o izobrazbi, discipliniranom vježbanju do usvajanja sposobnosti reprodukcije iskustava majstora iz prošlosti.

To bi trebao biti samo početni korak u obrazovanju, a ne sve, jer se uči ono što je bilo, a ne kako bi trebalo biti. Opasnost je u slijepom oponašanju, postajanju činovnikom koji je stekao "diplomu za lupanje žigova" i ni za što više. U krajnjem slučaju ni to nije loše, sve dok se nekritično ne počne robovati popularnim trendovima i tekućem društvenom moralu, pa se osoba izgubi u uniformnosti i formalizmu aktualne mode. Steći diplomu tako postane poput tetovaža tijela, "opuštanja" uz alkohol i droge ili Big Brother emisije. Bitno postane samo imati, a ne i biti. A doista nije svejedno je li diploma kupljeni komad papira ili stečena učenjem i praktičnim treningom vještina. Zna to svatko čija daktilografkinja to baš i nije, jer je zapravo drvni tehničar, ali i nećakinja moćne tete…

Obrazovati se znači proširiti svoje znanje i spoznaje u različitim područjima usmjeravajući se na ono što je dobro i ispravno. Obrazovanje je proces, koji se razlikuje stilovima, modelima i metodama učenja i poučavanja. U različitim vremenima postoje samo razlike u ciljevima i načelima obrazovanja u odnosu na to je li vođeno k individualnom razvoju ili vrijednostima društva, odnosno hoće li se pojedinac odgajati kako da postane bolja osoba i ostvari maksimum svojih potencijala ili će postati dobar član neke zajednice, obitelji, profesije, klase, religije, partije itd. Također se razlikuje je li cilj zadovoljstvo pojedinca uključenog u obrazovanje ili korisnost na način da održava sustav ili zarađuje. To se odnosi i na učenike i na učitelje.

Učenici se razlikuju po sposobnosti učenja. Neki su manje, drugi više sposobni reproducirati staro, usvajati novo i dalje to korisno upotrijebiti u novim situacijama. I među učenicima s najboljim ocjenama, ima onih koji prestanu učiti i više čak i ne čitaju knjige već nakon završetka formalnog školovanja. Nekako kao da im se to vidi u očima, koje izgube onu iskru znatiželje, tipičnu za mladost.

A baš učenje novih sadržaja, bez obzira na područje, najbolji je, a možda i jedini način za održavanje vitalnosti i dugovječnosti. Njegovanje edukabilnosti, tj. održavanje sposobnosti za učenje jedan je od pokazatelja koliko je učenik zavrijedio ulog i žrtvu roditelja u svoje obrazovanje, a istodobno i najbolji način za povrat toga uloga, s kamatama.

Slično će reći i pravi učitelji, kojima nije cilj škrto sačuvati svoje znanje za sebe kažnjavajući lošim ocjenama, već se stalno trude da ih učenici prerastu, ne plašeći se njihova mišljenja i kreacija. Oni se ne zadrže samo na tome da čuvaju tuđu djecu dok roditelji rade, ne troše vrijeme samo na discipliniranje ili pusti trening vještina i razvijanje nekih specifičnih sposobnosti, nego postaju i mentori, tj. odgajatelji i savjetnici, a ponekad i sponzori kreacije nečijeg identiteta.

Oni najbolji učitelji uspijevaju pomoći učeniku pronaći smisao u sebi samima, poput glazbe u buci, stvoriti ljepotu u buđenju, probuđivanju, osvješćivanju i kroćenju duševnog (osjećajnog, emocionalnog) vodeći ga ka širokim, smirenim duhovnim putovima.

 

Izvor:
Svjetlo riječi