Objavljeno:
08. 11. 2019. 10:15

Franjo Saleški je pisac o božanskoj Ljubavi. Njegovi spisi predivan su himan o ljubavi koju je Bog pokazao u svome Sinu Isusu Kristu. On o tome piše jednostavnim i toplim riječima, u ljudskosti i širini srca.

Piše: fra Damir Pavić

Ponajljepše stvari u životu jednostavno se dogode same. Upoznamo divna mjesta i ljude bez neke posebne pripreme, a nerijetko s nekim većim razlogom. Tako se nedavno dogodilo i meni. Na povratku s dušobrižničke misije u Švicarskoj s obala Ženevskoga jezera – posve slučajnim odabirom – put je krenuo preko francuskoga grada Annecyja u regiji Savoja. Rekli su da je prelijep i imali su pravo. Nitko sretniji od mene kada sam saznao da se u crkvi Marijina pohođenja nalazi grob sv. Franje Saleškoga, velikoga crkvenoga naučitelja i duhovnoga pisca. A ujedno – u temi broja kada pišemo o medijima – zaštitnika katoličkih pisaca i novinara.

Prebogat je sadržajem život ovoga sveca plemićkoga podrijetla i još plemenitije duhovnosti – jedan kritičar nazvao ga je „svetac džentlmenˮ – ali potrudit ću se iz njegova života izvući samo neke crtice korisne za rast u vjeri, nadi i ljubavi.

Još dok ga je nosila u svojoj utrobi, majka je Franju Saleškoga posvetila Bezgrešnoj Djevici. Isto je ponovila i nakon rođenja djeteta. Ono što je prethodno učinila majka, pobožni će mladić i sam učiniti za vrijeme studija prava i teologije u Parizu. U trenucima mladenačke krize, kada je pod utjecajem kalvinističkoga nauka o spasenju predodređenih proživljavao duboku patnju misleći da je izgubljen, u život ga je vratila ljubav prema Mariji. U pariškoj crkvi u koju je često svraćao moleći se ispred Gospine slike, izmolio je čin predanja Djevici Mariji. Sa suzama u očima – po vlastitom svjedočanstvu – predao je samoga sebe u Marijine ruke i izmolio molitvu Spomeni se, o predobrostiva Djevice Marijo, da je primio čudesnu milost ozdravljenja duše i tijela kao i oslobođenje od nutarnjih patnji. Toga dana obećao je moliti svetu krunicu i ovu Gospinu molitvu kroz cijeli život. Ovu ljubav prema Mariji produbit će i tijekom svoga studija u Padovi i svećeničkoga ređenja u Rimu. U svojim spisima Isusa i Mariju naziva dvama svjetlima: „Veće svjetlo je Isus Krist, naš Spasitelj i Gospodin, neizmjerno Svjetlo, istinsko Sunce pravde. Manje svjetlo je Preblažena Djevica, svijetla i neizmjerno lijepa poput mjeseca.” On tumači da je u trenucima tame nakon Isusove smrti i odlaska Ocu, počevši od straha Isusovih učenika do svih progona i nevolja tijekom povijesti Crkve, Marija ono svjetlo koje svijetli vjernicima u noći nevolje i progonstva pokazujući put.

Franjo Saleški je pisac o božanskoj Ljubavi. Njegovi spisi predivan su himan o ljubavi koju je Bog pokazao u svome Sinu Isusu Kristu. On o tome piše jednostavnim i toplim riječima, u ljudskosti i širini srca. S pravom će J. Chapman, uspoređujući dvojicu svetaca koji govore o Božjoj ljubavi napisati ovako: „Nauk sv. Ivana od Križa je strog, a sv. Franjo Saleški naučava posve isto samo na vedriji način.” U svim svojim propovijedima i spisima ovaj genijalni svetac naučavao je da u nebo vode mnogi putovi. Ne prema nekom kalupu, nego su brojni poput ljudi na zemlji. U ono vrijeme, kada se prenaglašavalo da se prava savršenost može postići jedino u tišini samostana, bila je to revolucionarna misao. On piše da prava pobožnost, primjerena i prilagođena, mora biti moguća na svakom mjestu, zvanju i poslu. Kao što Bog u svome vrtu nije htio imati dva jednaka cvijeta tako treba biti i u životu. Koliko je ljudi na zemlji toliko ima i putova do svetosti, jer svaki mora biti izvoran i vlastiti. Jedan poznati pisac rekao bi ovako: „Budi svoj, svatko drugi je već zauzet!” Tako je naučavanjem da je poziv na svetost upućen svim kršćanima bez razlike, Franjo Saleški već stoljećima ranije najavio ono što će definirati II. vatikanski sabor u svojoj Konstituciji o Crkvi.

Najčitanije djelo sv. Franje Saleškoga bilo je i ostalo Filotea, knjiga koja je tijekom povijesti doživjela preko tisuću izdanja. Prevedena je na brojne jezike. Za usporedbu, dok se isto tako raširena knjiga Tome Kempenca Nasljeduj Krista obraćala prvenstveno onima koji su se odlučili za samostanski život, Filotea cilja na sve kršćane koji žive u svijetu, u svojim obiteljima baveći se svakodnevnim poslovima. Svetac naglašava da je pobožnost u svijetu teža nego bijeg od svijeta naučavajući da su trenuci samoće i sabranosti mogući i u vrevi svakodnevnice. O tome piše ovako: „I kad bi se nalazio usred jedne ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom.” Uz bok Filotei nalazi se Teotim, drugo njegovo poznato djelo koje je svojevrsna rasprava o Božjoj ljubavi. Poznavatelji pisane riječi ovo djelo svrstavaju u jednu od najljepših knjiga iz XVII. stoljeća. „Ljubav je među krepostima ono što je sunce među planetima, ono im daje njihov sjaj i ljepotu”, riječi su kojima opisuje važnost ljubavi u životu kršćanina.

Za sve one koji se uznemireni zbog stalnih napasti u duhovnom životu utješno zvuče svečeve riječi: „Čim dulje napast traje, jasnije je da na nju nisi pristao. Ako đavao nastavlja lupati na vrata tvoga srca, to je dokaz da još nije našao ulaz. Jer neprijatelj ne opsjeda tvrđavu koju je već osvojio. Zabrini se ako borbe nema.”

 

Izvor:
Svjetlo riječi