Početna stranica » Utjecaj rodnog kraja na duhovnost

Utjecaj rodnog kraja na duhovnost

231 pregleda

Ove godine se navršava 101 godina otkako se u malom selu Prijedoru kod Brčkog rodio fra Augustin Augustinović, samozatajni doktor teologije i jedan od najcjenjenijih bosanskohercegovačkih misionara. Iako je proveo više od 50 godina izvan domovine, čuvao je i njegovao kršćansku duhovnost svog rodnog kraja. Živio je i radio u Venezueli, a iz te daleke južnoameričke države nakon njegove smrti stigla je i vijest da je tamošnja katolička javnost zatražila proglašenje fra Augustina svetim. Proces je započeo prije desetak godina.

Augustin Augustinović je rođen 20. ožujka 1917. godine u Prijedoru, naselju u župi Bezgrešnog začeća u Dubravama kod Brčkog. Roditelji Franjo i Janja dali su mu ime Anto, a rodbina i prijatelji cijelog života zvali su ga Tunjica. Povod za takav nadimak bio je njegov nizak rast. Roditelji malog Ante osjetili su da je njihov Tunjica od prvog razreda pučke škole nekako sav u svom svijetu. Stavljali su ga na različite ispite, a kako u raspoloženju i ponašanju njihova sina nije bilo promjena, bez obzira na kakve kušnje nailazio, brižni su roditelji shvatili da mu je Bog u srce usadio poseban plan. Već nakon završetka četvrtog razreda pučke škole koju je pohađao u obližnjem Bukviku, u dobi od samo 12 godina, mali je Tunjica pošao u sjemenište u franjevačkom samostanu u Visokom, gdje je pohađao a potom i završio gimnaziju.

Neumoran radnik na Gospodnjoj njivi

Vrijeme novicijata proveo je u samostanu na Gorici u Livnu. Studij filozofije i teologije započeo je u Zagrebu, a diplomirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu 1942. Još prije završetka studija, zaređen je za svećenika 9. studenog 1941.

Fra Augustin je od prvog dana uživao naklonost starješinstva Bosne Srebrene, koje ga 1942. šalje u Rim na studij biblike. Zbog izuzetnog zanimanja i pristupa studiju uspio je 1945. postići doktorat iz teologije, a godinu dana kasnije i magisterij biblike. Odlazi u Svetu Zemlju, gdje na vrlo osebujan način upoznaje Isusa Krista, svjedočeći njegov nauk vrlo strastveno, predano i iskreno. Takav pristup brzo je odjeknuo u Jeruzalemu, pa je dobio povjerenje da predaje na tamošnjem Franjevačkom biblijskom institutu. Sve svoje dužnosti fra Augustin je obnašao predano i odgovorno, no u svom je srcu osjećao tugu. Sve je više osjećao da se nalazio na krivom putu te je u Jeruzalemu 1946. godine izrekao rečenicu po kojoj će postati vrlo popularan među svećenicima toga vremena: Biti profesor može svatko, ali biti svećenik može samo onaj koga je Bog pozvao! I upravo u toj rečenici može se naslutiti njegova životna filozofija.

Godine 1947. napušta Jeruzalem i kreće na vrlo plodan misionarski put u Južnu Ameriku. Tada još uvijek mlad doktor teologije i magistar biblike, rekli bismo čovjek u najboljim godinama, umjesto udobne profesorske fotelje odlučio se za mukotrpnu i neobećavajuću misiju širenja katoličanstva i Isusove misli u Latinskoj Americi. Boraveći punih 46 godina u Venezueli, fra Augustin je promijenio samo tri boravišta. Po dolasku u tu zemlju imenovan je župnikom u Capayi, gdje je proveo tri godine, a nakon toga, 1955. biskup ga šalje u gradić Caucagua, gdje je pastoralno djelovao 14 godina. Kao vrlo učen čovjek, fra Augustin je dobio zadatak da osnuje župnu školu koja je bila pod upravom župnika. Osim župničkog posla, cijelo je vrijeme vodio kratke kršćanske tečajeve u cijelom svijetu poznate kao tečaj Cursillo. Vidjevši da je fra Augustin posvećen svom svećeničkom pozivu, 1969. biskup ga premješta u Carizal, gradić u blizini glavnog grada Venezuele, Caracasa.

Punih 30 godina fra Augustin ostaje u ovom gradu i postaje najjača karika u svećeničkom lancu, radeći kao župnik, odgojitelj, ali prije svega kao duhovni vođa, savjetnik, te književnik i znanstvenik. Objavio je velik broj djela na španjolskom jeziku, a mnoga su od njih prevedena i na druge svjetske jezike. Na hrvatskom jeziku, 1984. objavljena mu je Povijest Isusova u nakladi Teološke biblioteke iz Sarajeva i Kršćanske sadašnjosti iz Zagreba. Ovo djelo, koje je fra Augustin pisao na španjolskom jeziku, prevedeno je na 50-ak drugih jezika, a na hrvatski ga je preveo autor osobno.

Posebnu pozornost plijene i dvije zbirke kratkih priča zavičajne tematike: Priče iz doline i Od obale do obale. Nakon fra Augustinove smrti, ljudi su se počeli utjecati za pomoć u životnim nevoljama upravo njemu, jer su još i za njegova života čvrsto vjerovali da je on svetac. Napisane su i objavljenje molitve, a o njegovu životu se sve češće piše i u njegovu rodnom kraju. Između ostalog, o njemu su pisali franjevci Slavko Topić, Stjepan Pavić, Petar Anđelović, Petar Matanović i drugi autori, a organizirane su i promocije nekih njegovih djela. U Brčkom, gradu kojemu administrativno pripada njegovo rodno mjesto, jedna ulica nosi fra Augustinovo ime.

Zidine u srcu

Fra Augustinovo rodno selo Prijedor, na obroncima planine Majevice, u živopisnom prirodnom prostoru, smješteno je samo dva kilometra od povijesnog lokaliteta Zidine u Skakavi Gornjoj, mjesta gdje se nalaze ostaci franjevačkog samostana iz 14. stoljeća. Ondje se plodna posavska ravnica veže za bogato šumsko područje. Ljudi iz cijele istočne Posavine dolazili bi na ovo mjesto kao na svoje ognjište, mjesto svojih korijena. Tu bi im fratri održali predavanje iz povijesti, čuvajući svijetlu tradiciju. Na Zidine je mali Anto počeo ići već kao šestogodišnjak, a prvi puta je svjesno na to mjesto išao s majkom Janjom 17. rujna 1926. U svom dnevniku, fra Augustin se prisjeća toga događaja: Mi mali, držeći majke za ruke, slušali smo što su nam govorili naši ujaci. Ni ja tad nisam razumio što se nalazi u našoj blizini. A danas u ovoj tuđini, često mi na oči naviru suze od same pomisli na Zidine. Ooo, kako bih rado samo provirio da vidim tko se danas penje tim malim seoskim stazicama i posjećuje to područje.

Danas su Zidine veliko hodočasničko mjesto, a na blagdan Rana sv. Franje onamo hodočasti velik broj vjernika. U povijesnom satu koji se tom prigodom tradicionalno održava, bude spomenuto i ime fra Augustina Augustinovića, a samo rijetki znaju da je ovaj znanstvenik i misionar često boravio na tom mjestu.       

Posavske molitve u Venezueli

U svojoj priči objavljenoj na španjolskom jeziku u jednom teološkom časopisu u Caracasu, fra Augustin opisuje svoj rodni kraj: Moja vam je kolijevka tamo preko velikih voda, tako daleko da trebaju tisuće sati da se dođe. Moja vam je kolijevka omeđena velikim brdima s izlazom prema velikoj vodi koja u svijet namjernika vodi. Doći u moj Prijedor vjerojatno nikada nećete i nećete moći saznati svu tu ljepotu, koju vam ne mogu opisati, jer iako me nadario velikim darovima, dragi Bog mi nije dao toliku moć da mogu opisati svu tu ljepotu. Tamo su vam ljudi istinski vjernici. Štuju Isusa i Gospu, svetoga Franu i Antu. Mole se Duhu Svetomu i nedjeljom idu na misu. Krste se čim se rode, a vjenčanje je fešta koja danima traje. Veliku ljubav pokazuju i iskazuju prema Katoličkoj Crkvi koja nam kao prava mater daje duhovnog kruha i ruha da možemo gledati sunce, baš ovakvo kakvo gledate i vi ovdje u Americi. I dajemo ljudima u nevolji – i šakom i kapom.

Fra Augustin nikada nije krio odakle dolazi, a ono što je naučio u svom obiteljskom domu pokušao je širiti gdje god bi se pojavio. Njegov dugogodišnji prijatelj, venezuelanski svećenik Rodrigo Marzinez, istaknuo je kako fra Augustinova zaslugom djeca u Venezueli iz dana u dan obavljaju pučku pobožnost iz njegova rodnog kraja: Jednog dana u Carizalu tijekom vjeronauka zamolio me mali Pedro da mi izrecitira jednu pjesmicu. Ta je pjesma išla, otprilike ovako: Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili… Nikada do tada nisam čuo tako lijepe riječi. Zapitao sam ga otkuda mu to, jer je to izricao na čisto hrvatskom jeziku. Onda mi je rekao da svaku večer vidi oca Augusta kako na koljenima kleči i izgovara ove riječi.

Fra Augustin opisuje i koliko je volio službu  ministranta: Jedva sam čekao misu. Joj, kako mi je bilo lijepo kad stanem pored ujaka – ja mali sitni crvić uz Božjeg namjesnika na zemlji. Srce mi je bilo veliko kao avion. Bio sam blizu Kristu. I danas bih kao starac rado ministrirao, posluživao svećenika. Mi u Posavini ne kažemo ministrirati nego služiti paroka. A ja sam služio njih nekoliko i svi su mi dragi ostali. Rekao je to u razgovoru za teološki list La Religion fra Augustin.

Kriste, ja sam Tvoj sluga vjerni

U priči objavljenoj 1967. u istom teološkom časopisu, fra Augustin navodi kako je kao mali svakog četvrtka bio nazočan klanjanju pred Presvetim. Potanko je opisao taj susret s Kristom: Mali čovjek s tako velikim, oči u oči. Veličanstveno! Ali, varate se ako mislite da je to bio običan susret. To je bio susret ljubavi – čvrsto partnerstvo. I znao sam, već tada, s deset godina sam znao, da sam cijeli njegov i da ću njegov ostati do kraja života. I dok ova moja krv teče ovim venama, Kriste, ja sam tvoj vjerni sluga!

            U Pričama iz doline, zbirci kratkih priča koje je fra Augustin kasnije objavljivao, osjeća se njegova posebna ljubav prema pučkoj duhovnosti njegova kraja. U tim pričama fra Augustin se prisjeća pobožnosti Križnog puta, klanjanja pred Presvetim i molitve krunice. Različiti su i drugi vidovi fra Augustinove duhovnosti u ranoj mladosti, a konkretne obrise ta je duhovnost dobila kad je obukao franjevački habit.


Osim knjige Priče iz doline, u Svjetlu riječi možete nabaviti i knjigu Od obale… do obale autora fra Augustina Augustinovića.