Objavljeno:
14. 11. 2016. 16:00
Fotografirao: fra Oliver Livančić

Na 23. obljetnicu ubojstva bosanskih fratara fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića u Fojnici su 13. studenoga 2016. svoje vječne zavjete položili mladi fratri fra Nediljko Šibenik (Livno), fra Silvio Zlatarević (Tolisa) i fra Mario Dadić (Gromiljak). Domaćin fra Miro Relota naglasio je da obljetnica stradanja naše nedužne braće nama više nije tuga, nego radost zbog trojice novih punopravnih članova Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Zavjete mladih fratara primio je provincijal fra Jozo Marinčić.

Bilo je lijepo vidjeti posve ispunjenu crkvu rodbinom zavjetovanika, ali i pokojnih gvardijana fra Nikice i vikara fra Leona. Poslije mise izmoljeno je opijelo u samostanskom hodniku, na mjestu gdje su ovi fratri ubijeni, takoreći "na kućnom pragu".

Ovako je taj teški dan opisao fra Miroslav Krajinović Carko u Kronici fojničkog samostana: „U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum.

Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi kat. U kući tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su s verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili s verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’

Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: ‘Daju nama, dajmo i mi drugima.’ Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: ‘Što komu treba, nek napiše’. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio.

Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.“ (iz Samostanske kronike 1993.).

Izvor:
bosnasrebrena.ba