Objavljeno:
05. 12. 2019. 09:30

"Evo me, Gospodine, dolazim."

Piše: fra Damir Pavić

Svako mjesto diči se velikanima koji su rođeni ili su živjeli u njemu. Tako se i talijanski grad Milano s pravom ponosi dvojicom istaknutih svetačkih likova. To su dvojica milanskih biskupa: sv. Ambrozije i sv. Karlo Boromejski. Upoznajmo se sa životom ovoga posljednjega.

Dječaku Karlu, kao sinu jedne od najpoznatijih talijanskih obitelji, bila su otvorena sva vrata za uspješnu karijeru. Već kao četrnaestogodišnjak student je prava na sveučilištu Pavia, a u 21. godini brani doktorsku disertaciju s najvišim ocjenama. Neumorni rad još za vrijeme studija, sve do krajnjih granica iscrpljenosti, najava je onoga što će se kasnije događati u njegovom životu kada u 25. godini odlučuje napustiti svjetovnu karijeru i biva zaređen za svećenika. Ubrzo nakon toga papa ga imenuje milanskim nadbiskupom i kardinalom.

"Karlo će činiti velike stvari i jednoga dana blistati u Crk­vi poput zvijezde", bile su riječi jednoga profesora dok je mladić još uvijek bio student prava. Ovaj proročki nagovještaj uistinu se i dogodio. Milanski nadbiskup, u vremenu kada Crk­va nakon Tridentskog sabora traži lijeka protiv mlakosti u vlastitim redovima, ali i u žestokim borbama s protestantizmom, odlučno preuzima povjerenu mu zadaću obavljajući biskupsku službu neviđenom revnošću. Jedna rečenica iz njegovih usta najbolje opisuje narav neumornog borca: "Biskupi moraju, poput vojskovođa u ratu, spavati sjedeći u stolici. "Impresivna je djelatnost ovoga svetoga muža. Tijekom svoje službe održao je 11 biskupskih i 6 provincijskih sinoda na kojima su donesene važne odluke o propovijedanju, dijeljenju sakramenata, uređenju crkava i upravljanju 800 župa njegove nadbiskupije. Njegova korespondencija širom Europe od 35 000 pisama čini 100 svezaka. U svojim temeljitim nastojanjima obnove crk­venog života po smjernicama Tridentskog sabora na sebe je navukao bijes i dijecezanskog i redovničkog klera. Jedan redovnik iz reda Humiliata na revnog je biskupa čak izvršio atentat, pucajući na njega dok je klečao ispred oltara u svojoj kapelici. Spasilo ga je samo čudo, jer se kugla jednostavno odbila ostavljajući na njegovom tijelu biljeg kao uspomenu na taj nemili događaj.

Vidjevši kako je neznanje izvor mnogih zala, posebna mu je briga bila izobrazba svećeničkih kandidata kao i priprostoga puka. U ljubavi prema Presvetom oltarskom sakramentu i kao odgovor na kalvinističko nijekanje stvarne prisutnosti osniva Bratovštinu presvetog sakramenta. Osniva brojne škole, domove za posrnule djevojke, sirotišta, staračke domove, bolnice za siromahe, ustanove za borbu protiv lihve, pravnu pomoć za siromašne. Sredstva kojima je raspolagao bila su kudikamo manja od stvarnih potreba. Stoga je običavao govoriti da je za jednoga biskupa bolje posjedovati dugove nego novac. U svojoj revnosti za povjereni puk pronalazio je vremena za redovite pastoralne posjete svim župama. Zbog nedolična života pojedine svećenike je udaljavao sa službe. Bio je veliki Marijin štovatelj. Svoju službu neprestano je stavljao pod njezinu zaštitu. Često je hodočastio u njezina svetišta i promicao pobožnost prema Majci Božjoj. Iz ljubavi prema Mariji utemeljio je 130 marijanskih skupina, a kao odgovor na protestantske novotarije osniva 556 bratovština Presvetog sakramenta i 133 bratovštine krš­ćanskog života.

Kada je godine 1570. u Milanu zavladala velika glad, sveti je biskup svakog dana hranio tri tisuće siromaha. Sedam godina kasnije, kada je grad zahvatila pošast kuge i sva gradska vlast pobjegla, biskup je sam preuzeo borbu protiv ove bolesti. Bez straha od zaraze osobno je obilazio bolesnike, dijelio sakramente i podizao bolnice. Kada je bolest dosegla svoj vrhunac kroz grad je vodio pokorničke procesije kojima je sam bio na čelu bosonog i s križem na leđima.

Njegova neumorna djelatnost, pokornički život i zalaganje tijekom kuge koštali su ga života. Umro je od iscrpljenosti. Zadnje riječi bile su: "Evo me, Gospodine, dolazim."

Izvor:
Svjetlo riječi