Objavljeno:
24. 03. 2020. 09:45

Pobornici teorije evolucije tvrde da je jedna vrsta čovjekolikih majmuna (Hominida) evoluirala u čovjeka (Homo sapiens = umni, razumni čovjek). Je li tomu tako ili nije, jednostavno mi nije na listi životnih prioriteta. Kao vjernik sam siguran da se ništa nije moglo dogoditi bez Božjega stvarateljskog plana i zahvata.

Piše: fra Janko Ćuro

Međutim, ostaje nejasno u gore spomenutoj teoriji je li proces evolucije završen ili je još dalek put pred čovjekom s obzirom kako se pojedini ljudi ponašaju i što čine? Postoji li mogućnost da se proces počeo vraćati na svoju početnu točku?

Bilo kako bilo, puno je još posla za evoluciju kada je u pitanju čovjek sapiens. Nakon stotina tisuća godina takav bi čovjek do sada barem trebao biti gospodin, što se definira kao uglađen, pristojan i častan. Čovjek čije je ponašanje primjereno i koji poštuje druge ljude. Da to još uvijek nije tako, često nas uvjere neki pojedinci ili grupe koji tu razinu vrate nekoliko ljestvica niže, ponekad čak i na sam početak. U ovu kategoriju svakako spada „kazališni” uradak „Naše nasilje i vaše nasilje”, koje potpisuje hrvatski kazališni redatelj Oliver Frljić. Ovim svojim bunilom on već nekoliko godina žari i pali (= podmeće požare) liberalnom, narcisoidnom i pretilom Europom i u njoj još liberalnijim Sarajevom (!) pa ga je izveo prije dvije godine u okviru Međunarodnoga teatarskog festivala (MESS). Ovim su pojedini sarajevski liberali pokazali da je prihvatljivo „kulturno” vrijeđanje kršćanstva, jedne od dviju dominantnih religija u BiH, bez obzira što dotični uradak sa svojom publikom duboko vrijeđa samu kulturu. Sav taj, blago rečeno, umni nered, kulminira scenom u kojoj Isus silazi s križa i siluje pokrivenu muslimanku. Kada je u pitanju „umjetničko” vrijeđanje kršćana i kršćanstva, Sarajevo se u svom malom vremenskom trenutku odlučilo oprobati u sekularizmu! Mašala!

No, ostavimo u rahatluku sarajevsku čaršiju. Ovaj kazališni uradak je puno više od školskoga primjera kako izgleda kultura kad oboli od šizofrenije. Dio je to smišljene propagande lijevo liberalne totalitarističke ideologije, koja sustavno plasira metapolitikom svoje neomarksističke ideje. A metapolitika je kultura plus politika (J. Vujić). U takvoj simbiozi kultura nepovratno izgubi svoj identitet (cultura = oplemenjivanje, poštovanje) i postane čista ideološka indoktrinacija s ciljem uništavanja kršćanskoga, nacionalnoga, kulturnoga, civilizacijskoga i civiliziranoga identiteta. Zato se dotični redatelj, kao tijekom povijesti svi hrabri proleteri, zavukao u šumu kulture, progresivnosti, liberalizma i umjetnosti koje on i njemu slični smatraju svojim ekskluzivnim vlasništvom. Na taj način mogu raditi što hoće, vrijeđati koga i kako god hoće, jednostavno su sami sebi priskrbili licencu za legalno vrijeđanje i zatiranje, u ovom slučaju, kršćanstva, najmnogobrojnije religije u svijetu. Pištolj im je evoluirao u kulturu, a metaka je kalibra Frljić & Co uvijek bilo otkako je svijeta i vijeka. Istina, nije to veliki i značajni kalibar, ali je prasak preglasan zbog nepodnošljive tišine rezigniranoga i umrtvljenoga društva.

Frenetični napadi

Prema desetljećima razrađivanom scenariju, liberalci prvo oduzmu pravo glasa svima onima koji drukčije razmišljaju frenetično ih etiketirajući kao konzervativce, nazadne, zatupljene, reakcionare... Jer, kada se ovi usude kritizirati njihov ideološki rad, koji u svojim izričajima i pojedinim scenama ne samo da temeljito vrijeđaju vjerske osjećaje nego je duboko ispod onoga što je čovjeku pristojno pa su prošli mjesec i reformirani komunisti u Češkoj spriječili izvođenje ovog komada, onda takvi, prema njihovu mišljenju, napadaju samu kulturu, slobodu, čovjeka, progresivnost... To jednostavno nije točno. Dapače, oni brane kulturu i umjetnost općenito jer traže da se u kreiranju kulture i umjetničkih djela uzimaju u obzir svi ljudi, različita mišljenja i uvjerenja, koja su društveno prihvaćena i zakonom zajamčena, a ne samo jedan ili nekoliko glasova s puno jeke svojih malobrojnih, ali glasnih jednoumnih kulturnih naprednjaka. Onima koji misle drukčije jednostavno ne dopuštaju doći do riječi dok istovremeno mantraju o slobodi misli i kritičkom razmišljanju i to o svemu i svačemu osim, naravno, o sebi samima.

Da je ovaj u Bosni rođeni Frljić prikazao bilo koga od ljudi iz crkvenih struktura u tom spornom činu umjesto Isusa, bilo bi opet neukusno i bahato jer ljudi u Crkvi ne tvrde niti su ikada tvrdili da su savršeni. Nadalje, Katolička se Crkva, na prijelazu u novo tisućljeće, u osobi, danas svetoga, pape Ivana Pavla II. iskreno i ponizno ispričala za sve svoje grijehe i pogreške. Čini mi se da je bila jedina institucija na ovoj kugli zemaljskoj koja je za to smogla snage, što samo za sebe govori o njezinoj veličini i autentičnosti. Učinila je to jer joj to zapovijeda njezina glava – Isus Krist. Baš zato je Frljić izabrao Glavu, a ne nekoga iz Crkve, kako bi što dublje i okrutnije povrijedio svakoga kršćanina u bilo kojem dijelu svijeta. Zbog čega ova blasfemija, siguran sam da ni on sam ne zna. Da je htio, mogao je, bez predrasuda, pozorno pročitati Novi zavjet i saznati tko je zapravo bio taj čovjek, što je govorio i zastupao. A taj čovjek je isti onaj koji je nama kršćanima i Bog.

Izabrati pravu stranu

Mogao je Frljić lako iščitati da se Isus u takvoj mjeri zauzima za čovjeka, a posebno onoga ugnjetavanog, obespravljenog, izgubljenog i bolesnog, pri tom se ne obazirući na spol, boju kože i nacionalnu pripadnost, kako to do danas niti za sve vijeke, uz sav humanizam, progresivnost i liberalizam, još uvijek nismo niti ćemo dostići. Isus osuđuje grijeh, a ne grešnika. Sami grešnici sebe osuđuju. Zato prikazati Isusa u kontekstu u kojem je to Frljić učinio, zaista nema nikakvo a kamoli umjetničko opravdanje. Perfidno se zamjenjuju teze prikazujući Isusa kao da smo Ga mi stvorili. Isus je naš Stvoritelj, Bog, ideal, sveto, temelj, smisao života u kojem priznajemo da nismo svi najbolji đaci. On, savršena Ljubav, očinski se zauzima za svakoga čovjeka koliko god taj čovjek bio nesavršen i grešan. Uostalom kao i svi dobri roditelji čije dijete ne dobiva samo petice, nije glazbeno niti glumački nadareno, nije najbolje, najposlušnije, najzdravije, najljepše... Unatoč svojoj nesavršenosti ono nije ništa manje njihovo, niti ga zbog toga manje cijene i vole. Oni ne rade parodije na njegov račun niti mu sude, nego ga svojom ljubavlju bodre, korigiraju i odgajaju. Da, ljubavlju! Tako se tisućama godina stvarao bolji i kvalitetniji čovjek, bolje društvo, bolja država i bolji svijet. Drugoga puta jednostavno nema.

U svojim ideološki uradcima Frljić i njemu slični nam također pokušavaju imputirati kako smo nemoćni obraniti Boga, kao da Bog ovisi o našoj snazi i argumentima, čime Ga po tko zna koji puta svode samo na ljudsko. Bog ne ovisi o nama: mi ovisimo o Bogu. On je svemoguć. Nije nam On dao licencu da zatiremo i vrijeđamo, nego nam je zapovjedio da volimo i praštamo. Zapovjedio je to, a ne zamolio zato što zna da to nije lako. Ono što On od nas traži jest da se opredijelimo i izaberemo stranu. Svoju opredijeljenost moramo posvjedočiti pred ljudima i pred cijelim stvorenjem (usp. Mk 8,38). Zato ovo ne pišem kako bih Frljiću sudio i presuđivao (vrijeme nepogrešivo pokaže da to svi sami sebi uradimo), nego da bih Boga koga on ovim kazališnim uratkom vrijeđa i omalovažava na ovaj način potvrdio svojim, bez obzira kako Ga Frljić i njemu slični prikazivali. Kao kršćani ne bismo trebali o ovome šutjeti, ali ne bi smjeli šutjeti niti o svojim vlastitim pogreškama koje trebaju biti prozvane i osuđene kako bi se stvorio prostor za bolji i autentičniji život. Kazališna umjetnost može biti sredstvo u kojem će se osuditi grijeh i zlo (ad rem), a ne osobe (ad hominem), a pogotovo ne Stvoritelj koji je sama definicija Ljubavi. Jedino se tako mogu inicirati promjene na bolje, tako se mogu zatrpavati ponori koje neki među nama uporno otvaraju i produbljuju. Jednostavno, u svome životu i radu trebamo biti ljudi. Ali, kako je samo teško nekima biti čovjek, a drugovima proleterima gospodin!

Izvor:
Svjetlo riječi