Objavljeno:
12. 05. 2020. 11:30

Kada se mala obitelj skupi na molitvu, sa zajedničkom vjerom u Isusa, tada je u njoj prisutan sam Isus kao onaj u čijem se imenu jedino možemo spasiti. Njegova je prisutnost jamstvo da će zajednička molitva biti uslišana.

Piše: fra Franjo Mušura

U jednoj župi pričao mi je prakaratur sljedeće: Ujače, kad si prije drugog svjetskog rata prošao ovim selom, svuda je odjekivala molitva i svete pjesme, u nekim kućama molile su se preporuke - Očenaši, u drugima krunice, u nekim se pjevalo Zdravo Tijelo Isusovo, u drugim druge svete pjesme, čitavo je selo brujalo od svete pjesme i molitve. Danas toga više nema.

U jednu župu došao biskup na krizmu i za ispitivanja krizmanika u poznavanju vjere, postavi pitanje: neka digne ruku tko svake večeri moli s roditeljima? Digoše se dvije, tri ruke. Zanemarili smo zajedničku obiteljsku molitvu. Jesmo li i osobnu? Možda smo zaboravili i važnost i značenje molitve? Molitva je nužna za autentičan kršćanski život, za svetost koju Bog traži od svakoga od nas. Kao  što traži svetost, tako traži i molitvu jer je bez molitve nemoguće napredovati  u duhovnom životu, savršenosti i svetosti.

Osobna molitva

Da bismo mogli moliti, potrebna nam je prije svega vjera i povjerenje u Boga. Nitko ne može moliti ako ne vjeruje. Vjera nam je potrebna i zato što je Bog velika tajna koja nas uvijek nadilazi, teško mu se približavamo i razumom i osjećajima, uvijek nam je potrebna vjera oživljena ljubavlju. Uz vjeru, u molitvi nam je potrebna strpljivost i ustrajnost. U molitvi treba ustrajati i onda kad nam izgleda suha, dosadna, ne veseli nas, nema ukusa koga smo očekivali.

Sasvim je pogrešno kazati da nemamo vremena za molitvu. Onaj tko kaže, ne shvaća što je najvažnije u životu. Jedan duhovni pisac malo ironično primjećuje: „Nitko nije umro zato što nije imao vremena za jelo”, čime je želio kazati da uvijek imamo vremena za zemaljsku hranu, a isto tako ne bismo nikad smjeli zaboraviti ni molitvu, hranu naše duše. Istina je, većinu vremena provodimo u radu, a mnogo ga provedemo i u razgovorima, ali ni rad ni razgovori ne bi nas smjeli smesti da neko vrijeme provedemo u molitvi. Kad nekoga volimo, tada na njega mnogo mislimo, pa ako Boga volimo, nije čudo da će naše misli često kružiti oko njega. Ima vrijeme za rad i vrijeme za molitvu. Na pročeljima nekadašnjih samostana, stajao je natpis: „Moli i radi”. Također je pogrešno misliti da treba moliti samo kad smo raspoloženi za to, jer ćemo, vrlo vjerojatno, dugo čekati i možda nikad ne dočekati. Vrlo je opasno odgađati molitvu. Naš odnos s Bogom ne smije zavisiti od naših promjenljivih raspoloženja.

Kako moliti?

Moliti se može na različite načine a dva su glavna: usmeno i razmišljanjem, to jest meditacijom. Postoji i posebna, takozvana „unutarnja molitva”, kojom su se služili sveci, naročito mistici, iako ona nije rezervirana samo za tu duhovnu elitu. Ta je molitva čisti Božji dar, ne može se naučiti ljudskim znanjem i umijećem, nikakvom tehnikom. U vrijeme te molitve, veliki su sveci - a ne moraju biti samo oni - bili toliko s Bogom sjedinjeni u ljubavi, da je to teško opisati. Nas ovdje ipak zanima obična molitva kao razgovor s Bogom duše. Koja zna da je Bog ljubi, u kojem se može puno kazati i puno zamoliti, to je vrijeme provedeno s Bogom, ispunjeno osjećajima ljubavi i mislima punim dobrote.

Što je važno u svakoj molitvi? Dvoje. Prvo, u molitvi je važno što Bog čini u nama, a ne što mi radimo. Sveta mala Terezija kaže ovo: „Velika je tajna molitve u tome, da pustimo Boga da u nama djeluje”. Kad molimo, dolazimo pred Boga, a je li moguće doći pred vatru, a ne ogrijati se? Za vrijeme molitve Bog nešto radi u nama, čega mi redovito nismo svjesni. A što mi radimo? Ako smo pred Boga došli iskrena i ponizna srca, tada nije važno da mnogo mislimo i da mu mnogo govorimo, nemojmo se obeshrabriti ako nam to ne polazi za rukom, ne uspijeva, ili to uopće ne znamo uraditi. Možda će tada naša molitva biti siromašna, oskudna riječima i mislima, ali dok smo u toj pustinji, Bog djeluje u nama, a što, to ćemo saznati tek kasnije, možda tek u nebu.

Drugo, veoma važno u molitvi, jest ljubav; ona svagdje i uvijek ima prednost, pa i u molitvi. Sveta mala Terezija kaže: „U molitvi nije važno mnogo misliti, nego mnogo ljubiti”. Može se dogoditi da ne možemo ljubiti. Dakako, poželjno je da u molitvi upotrebljavamo i razum i srce. Što je naš glavni zadatak u molitvi, cilj našeg djelovanja? Treba Bogu zahvaliti za njegovu ljubav i izraziti mu svoju, staviti se pod njegovu zaštitu, zamoliti za oproštenje grijeha, rasti u povjerenju prema njemu, nastojati da ga što bolje upoznamo, predamo mu se i njemu pripadamo, da mu služimo kao svome gospodaru.

Moliti se može svagdje. Karmelićanin, brat Lovro, kaže: „Da bismo bili s Bogom, ne moramo stalno biti u crkvi, možemo u svom srcu napraviti malu kapelu, u koju se od vremena do vremena možemo povući da bismo razgovarali s Bogom. Svatko je sposoban za taj razgovor”. Sveta Terezija Avilska kaže ovako: „Čovjeku ne trebaju krila da bi došao do svoga nebeskog Oca, treba se samo povući u osamu i ugledati ga u sebi”. Molitva nije nešto nužno statično, može se razvijati, od usmene molitve može se preći na razmatranje, a od njega na kontemplaciju, sve do ekstaze. Moliti se može uvijek, ali se ipak preporučuje da molimo kad smo svježi i kad nas ništa neće smetati. Poželjno je ne samo da molitva bude stalna, svaki dan, ali i da bude, po mogućnosti, uvijek u isto vrijeme, da uđe u ritam našega života.

Koliko treba moliti? Obično se kaže da pet minuta posvetimo onome, koga se želimo što prije osloboditi. Molitva bi trebala trajati barem dvadeset minuta, pola sata ili čitav sat. Pogrešno je molitvu prekidati zato što nam nije slatka nego suha, ne smijemo podleći napasti skraćivanja po vlastitom raspoloženju. Bog zna da naše poteškoće u molitvi ne umanjuju njezinu vrijednost. Moliti se može klečeći, stojeći, sjedeći, čak i ležeći ako smo slabi, a kad smo već zauzeli neko tjelesno držanje, nije ga dobro mijenjati svake tri ili četiri minute. Za tjelesno držanje kažu duhovni pisci često ovako: „Tijelo treba staviti u službu duha”.

Poteškoće u molitvi

 Molitva ima i svojih poteškoća, a najčešće jesu: suhoća, dosada, iskustvo vlastite bijede, osjećaj beskorisnosti. Može nam to izgledati čudno, ali je sasvim sigurno da to Bog sve dopušta da nas posveti i sebi približi. Kadgod dopusti neku kušnju, uvijek tada ima i namjeru dati nam neku milost, zato nas te poteškoće ne trebaju ni čuditi, ni zbuniti, ni uznemiriti. Najveća poteškoća na koju se svi molitelji tuže, jest rastresenost. Rastresena molitva sigurno je siromašna, ali ne znači da se Bogu ne sviđa, on zna naše slabosti i traži samo dobru volju. A zajednička slabost svih nas jest ova: nije nam uopće moguće savršeno fiksirati i kontrolirati naš duh i učiniti ga savršeno pozornim, bez ikakve rastresenosti. Rastresenost ne mora spriječiti ujedinjenje našega srca s Bogom u molitvi. Važno je da se uvijek, kad primijetimo da smo rastreseni, vratimo Bogu. Jedan duhovni pisac kaže: „Misli su kao mušice koje dolaze i odlaze, ali ne smetaju sabranosti srca”. Uđimo uvijek u molitvu sa željom da Bog u nama uradi nešto na svoju slavu, naše dobro i korist drugih duša, osobito onih do čijeg nam je spasenja veoma stalo i za čije smo spasenje i mi odgovorni.

Važnost obiteljske molitve

Isus je preporučio osobnu, privatnu molitvu. U Govoru na gori kaže: „A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata, te se pomoli Ocu svojemu u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj koji vidi u tajnosti” (Mt 6, 6) Preporučio je i skupnu, zajedničku molitvu, rekao je: „Kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dobit će od mog Oca nebeskoga. Jer, gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, i ja sam među njima” (Mt 18, 19-20). u Isusovoj izjavi o zajedničkoj molitvi naglasak je na zajedništvu; dosta je da ga čine samo dvojica ili trojica. Neobično može izgledati da će zajednička molitva uvijek biti uslišana. Ne znači to da i privatna, osobna molitva neće biti uslišana, ali Isus naglašava značenje zajedničke molitve koja će uvijek biti uslišana, naravno ako se moli u duhu vjere i ako se moli nešto toliko važno da je zavrijedilo uslišanje.

Važno je ovo: ako nema zajedničke molitve, hoće li uopće biti i osobne? Izjutra svi idu na posao, djeca u školu, domaćice koje ostaju kod kuće mogu još izmoliti svoju osobnu molitvu, a svi ostali ostaju bez nje. Zar ne bi bilo Bogu drago i svima korisno, kad bi svi pošli svojim poslom poslije zajedničke molitve? Zašto se uvečer, možda prije večere, ne bi ugasio televizor, da se izmoli zajednička molitva? Koliko samo koristi od te zajedničke molitve! Ta molitva potiče svakog da bude dobar u skladu s molitvom, podsjeća ga na način njegova života i potiče da se obrati i da bude sve bolji jer čovjek se stidi moliti ako čini zlo.

Koliko Isus drži do zajedničke molitve pokazuje i Oče naš, molitva koju je naučio svoje učenike, kad su ga zamolili da ih nauči moliti. Ta molitva ne počinje riječima: „Oče moj”, nego: Oče naš, u njoj se ne kaže: „ Otpusti mi duge moje”, nego: duge naše, ne kaže se: „Ne uvedi me u napast”, nego: ne uvedi nas u napast. Molitva je očito zamišljena kao zajednička, a kad je pojedinac moli, moli je u ime svih i za sve, za zajednicu u koju i on spada. Isto se može reći za molitvu Zdravo Marijo, i u njoj se ne kaže: „Moli za me grešnika” nego: moli za nas grešnike. Isus je očito živo preporučio molitvu, ne samo osobnu, pojedinačnu, nego još više zajedničku, pa razumljivo i obiteljsku.

Što je ideal kršćanstva i kršćanina? To je savršena ljubav prema Bogu i svakom čovjeku. Boga ljubimo vjerom, nadom i pobožnošću, a čovjeka tako da smo ljubazni, uslužni, darežljivi, da ne štetimo, ne ogovaramo i ne klevetamo, da praštamo, ne mrzimo, ne preziremo, ne izazivamo, ne uništavamo, ne osuđujemo. To je lista kreposti koje treba imati savršeni, idealni kršćanin. To se ne može postići bez molitve, to čovjeka molitva uči: i ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. U maloj obitelji, koja zajednički moli, ta je molitva u isto vrijeme i škola kršćanskog života. Jesmo li svjesni vrijednosti i značenja zajedničke molitve? Jesmo li svjesni koliko će Božjeg blagoslova za sav život sići i na roditelje i na djecu kad se zajednički okupe da mole Presvetom Trojstvu, i pojedinačno Ocu, Sinu i Duhu svetom, kad se preporučuju majci nebeskoj Mariji, svecima i anđelima? Treba se naviknuti na tu molitvu, uvesti je kao stalni kućni red, slomiti početne otpore, od bilo koga dolazili, koji se mogu u početku očekivati. Kad se jednom otpočne i ustali, otpori će prestati, oni koji su se opirali uvidjet će da je to bilo štetno i nepotrebno.


Zašto se upravo zajedničkoj molitvi jamči uvijek uslišanje? Zato što je u maloj zajednici, koja se kupila na molitvu, prisutan Isus, a to nije čudno, jer se zajednica sabrala u Isusovo ime, njihovo se zajedništvo temelji na zajedništvu vjere u Isusa, ta ih vjera povezuje. Zbog te vjere prisutan je među njima onaj u koga vjeruju, bez obzira je li skupljena zajednica velika ili mala. Kad se mala obitelj skupi na molitvu, sa zajedničkom vjerom u Isusa, tada je u njoj prisutan sam Isus kao onaj i čijem se imenu jedino možemo spasiti (Dj 4,12). njegova je prisutnost jamstvo da će zajednička molitva biti uslišana. Mala obitelj moli s Isusom i biva uslišana. Naravno, to važi ne samo za male obitelji, nego i za velike zajednice sve do Crkve kao cjeline. Važnost je i odgojno, pedagoško značenje zajedničke molitve. Znamo iz iskustva, a to potvrđuju i psiholozi, da je u ranom djetinjstvu ovo važno: djeca u roditeljima, ocu i majci, vide velike moćne figure, pa kad vide da se oni Bogu klanjaju i mole, u njihovu će dušu Bog utisnuti kao stvarnost koju treba poštivati i častiti, kojoj se treba moliti i od koje se može očekivati samo dobro.  

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2002.)