Objavljeno:
10. 05. 2017. 11:30

Dvostruki je cilj nove pravno-pastoralne kolumne: da čitatelj ovim tekstovima preispita poznavanje sakramenta ženidbe i ženidbeno pravo Katoličke Crkve te da pročitani tekstovi prošire i obogate znanje čitatelja. Pod čitateljem se ne misli samo na one koji se profesionalno bave pastoralom i poučavanjem, nego i na jednostavne vjernike i sve ljude dobre volje.

Piše: dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

U čemu je važnost ženidbe? U traženju odgovora treba krenuti od toga da je ženidba na neki način najvažnija i prva pravna ustanova čija je duboka ljudska stvarnost od temeljnog značenja za svako društvo, laičko i vjersko, za kršćane i nekršćane općenito. Ona je temeljna životna zajednica, koja nema samo privatni karakter nego i javni (društveni) iz kojeg se svakom državnom uređenju rađaju građani, a samim tim Crkvi i drugim vjerskim zajednicama članovi (vjernici). To je zapravo najstariji pravni ugovor u ljudskoj povijesti.

Što je to ženidbeno pravo?

Kad se govori o ženidbenom pravu onda se prvenstveno misli na kanonsko pravo Katoličke Crkve, tj. na Zakonik kanonskog prava (ZKP) koji je stupio na snagu 27. studenog 1983. godine. Zakoni su podijeljeni na kanone, a kanoni na paragrafe i brojeve. Kao i svako zakonodavstvo, tako se i ovo crkveno prema pastoralnim potrebama osuvremenjuje. To čini vrhovni zakonodavac Rimski prvosvećenik. Ženidbena materija nalazi se u četvrtoj knjizi (Posvetiteljska služba Crkve) Zakonika pod sedmim naslovom Ženidba s ukupno 111 kanona (Kan. 1055–1165). Ženidba je obrađena i u sedmoj knjizi (Postupci) Zakonika gdje se govori o postupovnom ženidbenom pravu (Kan. 1671–1716).

Osim što se ženidba ravna ovim crkvenim (ljudskim) pravom kojeg je Crkva proglasila za svoje vjernike, ravna se i prema božanskom prirodnom i pozitivnom pravu jer ona je i božanska ustanova. Pravo je prirodno ako mu je porijeklo u prirodi i do koga se dođe spoznajnim putem. Nadalje, pravo je pozitivno ako mu je izvor u slobodnoj Božjoj volji a to su norme koje su očitovane u objavi. Ovo božansko pravo vrijedi za svaki brak, krštenih i nekrštenih osoba, katolika i nekatolika. U nekim konkretnim situacijama ZKP se poziva i upućuje na civilno (građansko) pravo.

Čemu ova kolumna? Često se zbog nepoznavanja ženidbene materije neki pravni termini koriste u pogrešnim kontekstima, i neke odredbe vjernici tumače na pogrešan način, kao što je to bilo nedavno s pravnim odredbama sadržanim u motupropriju Mitis Iudex Dominus Iesus kojeg je papa Franjo proglasio 8. rujna 2015. Njime je Rimski prvosvećenik samo reformirao kanonski postupak za parnice proglašenja ništavosti ženidbe. Vjernici su sebi stvorili pogrešnu sliku kako je sada svima moguće imati ništavost prethodnog braka pa i iz razlogā koji nisu, kanonski gledano, valjani razlozi.

Poništenje i rastava braka?

Koji su to termini koje treba odmah na početku razjasniti? Na prvom su mjestu termini poništenje i rastava braka. Ovi pravni termini koje poznajemo iz civilnog prava ne mogu se u istom značenju primijeniti i u kanonskom pravu. Prema važećem ZKP, nauku Crkvenog učiteljstva i Katekizmu Katoličke Crkve, u kanonskom uređenju Crkve nema ni poništenja ni rastave ženidbe. Tako Zakonik kad govori o sudskim ženidbenim parnicama, govori samo o proglašenju ništavosti ženidbe, a ne o poništenju.

O čemu se radi? Ovdje vrijedi zlatno pravilo: jednom valjana ženidba uvijek je valjana. A valjana ženidba između dvoje krštenih osoba, koja je za Crkvu i sakrament, ne može nikada biti poništena nijednom ljudskom vlašću, pa ni od strane samog Rimskog prvosvećenika. Jednostavnije rečeno, ovom se parnicom proglašenja ništavosti ženidbe, tj. sudskom presudom ne razrješava niti se poništava neka ženidba, već se samo pravno utvrđuje da zapravo nikada i nije valjano postojala. To je moguće jer ima crkvenih ženidaba koje su, gledano izvana, posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane, jer je u trenutku davanja ženidbene privole postojao neki od kanonskih razloga ništavosti ženidbe koji ženidbu čini ništavom i nevaljanom. Ti razlozi ništavosti ženidbe su mnogostruki i navedeni su u ZKP, s kojima ćemo se kasnije detaljnije upoznati, a najčešće se tiču nedostatka privole, pravne sposobnosti osoba koje sklapaju ženidbu (postojanje ženidbenih zapreka), te obdržavanja kanonskog oblika sklapanja ženidbe prema načinima koje je Crkva odredila. Budući da prije svake ženidbe zaručnici bivaju poučeni daljnjom, bližom ili osobnom pripravom, kao i liturgijskom, o svrsi, bitnim elementima i svojstvima kršćanske ženidbe, mirne savjesti može se reći da je vrlo mali broj crkvenih ženidaba koje se mogu proglasiti ništavnim i nevaljanim.

Što se tiče drugog termina rastave, on se doduše pojavljuje u samom Zakoniku pod naslovom Parnice rastave ženidbenih drugova ali u sasvim drugom kontekstu. I u ovom slučaju se ne radi o terminu rastave u značenju civilnoga prava. Ovdje je riječ o običnoj rastavi koja sa sobom ne donosi razrješenje ženidbene veze, nego samo privremenu obustavu ili konačni prekid zajedničkog života koja znači rastavu od stanovanja, stola (zajedničkog stjecanja i trošenja materijalnih dobara) i postelje (prekida bračnih spolnih odnosa). Kako je sakramentalna ženidba i dalje valjana, to znači da rastavljeni ženidbeni drugovi ne mogu sklopiti novu crkvenu ženidbu.

Sudbonosno da

Za razliku od civilnih brakorazvodnih parnica čiji uzroci pokretanja mogu nastati bilo kad i nakon sklapanja građanske ženidbe (vremenski neograničeno), u crkvenim se parnicama pak utvrđuje valjanost ili nevaljanost ženidbe samo do dana vjenčanja, tj. do trenutka izricanja ženidbene privole. Tako ako se želi proglasiti neku ženidbu nevaljanom sagledavaju se sve okolnosti i činjenice do trenutka izricanja onog sudbonosnog da obaju zaručnika. Svi problemi, konflikti i druge okolnosti koje se tiču bračnog života (npr. preljub, bolest, impotentnost, nova civilna ženidba i sl.) koji su nastali poslije ovog da, tj. privole, ne idu u prilog proglašenja ženidbe ništavnom.

Kroz ovo godište bavit ćemo se dakle jednim od najtežih i najviše znanstveno istraživanih dijelova Zakonika, ali i crkvene normative općenito. Tako ćemo vidjeti neke teološko-pravne pojmove o ženidbi općenito koji opisuju ženidbu u njezinim bitnim elementima, određuju njezinu svrhu (dobro bračnih drugova) i cilj (rađanje i odgajanje djece), bitna svojstva (jednost i nerazrješivost), ugovorni karakter (pravni), konstitutivni element (privolu). Zatim i druge interesantne teme kao što su vrste ženidaba, pastoralna briga i priprava za sklapanje ženidbe, utvrđivanje da ništa ne priječi sklapanje ženidbe, ženidbene zapreke pojedinačno, oblici sklapanja ženidbe, mješovite ženidbe, ukrepljenje ženidbe, konzumiranje braka i slično.

Izvor:
Svjetlo riječi